Kultura
208 prikaza

Svojim je radom povezao dvije epohe - onu lijepu i onu koja je završila u krvi

ANDRE DEVAMBEZ
S 47 godina bio je mobiliziran. U prosincu 1914. kao ilustrator časopisa l’Illustration otišao je na bojište u Pikardiju, dok se u siječnju prijavio kao dragovoljac. U lipnju 1915. je ozlijeđen...

Početkom rujna u pariškome muzeju Petit Palaise otvorena je, na prvi pogled možda ne baš iznimno atraktivna, ali svakako znakovita, retrospektiva Andréa Devambeza, predstavnika Belle Époquea, za kojeg povjesničari umjetnosti navode da je umjetnik ljupke osobnosti i neobuzdanog humora. Danas ne odveć poznat ni među francuskom javnosti, taj slikar, graver i ilustrator, kojega su istodobno privlačile i ozbiljne i takozvane lagane teme, za života je dobio sve moguće počasti i uživao veliki ugled među suvremenicima.

André Devambez rođen je u Parizu 1867. godine. Njegovi biografi naglašavaju kako je odrastao u svijetu Maison Devambez, obiteljske tvrtke za graviranje i izdavaštvo, koju je stvorio njegov otac Édouard te da je od rane dobi pokazivao predispozicije za crtanje. Stoga je ubrzo i upisao akademski studij na Ecole des Beaux-Arts u Parizu. Nagrada Prix de Rome, koju je godine 1890. primio, omogućila mu je četverogodišnje usavršavanje u prestižnoj Villi Medici. Po povratku u Pariz, njegov rodni grad i njegovi stanovnicu postali su mu gotovo opsesivne teme s kojima se poigravao te eksperimentirao zahvaljujući prvenstveno svojoj bujnoj mašti. Njegovi prikazi prijestolnice s pogledom iz ptičje perspektive svjedoče o njegovu ukusu za inovativno kadriranje. Od njegovih se pogleda moglo, govorilo se, zavrtjeti u glavi! - pisali su kroničari tog vremena. Privlačili su ga suvremeni izumi, automobili, autobusi na kat, zračni brodovi i napose avioni. Zbog te strasti redovito je posjećivao zračne luke i kao pozoran promatrač precizno ih prikazivao na svojim platnima zrakoplovnim pogledima. No istodobno ne zapušta karijeru ilustratora te crta ilustracije za časopise, kao što su ilustrirani Figaro, Le Rire i L’Illustration. Taj medij dopušta njegovoj mašti najrazličitije avanture te priziva prepune gomile, zaigrane likove, neobične letjelice, ali i zastrašujuća čudovišta, poput Makroba, koje je izmislio kao ilustraciju za kratku znanstveno-fantastičnu priču.

Devambeza su privlačile one teme koje su bile karakteristične za modu njegova vremena, u luku od zrakoplovstva, metroa, kinematografa do velikih pariških kazališta. No zanimali su ga i povijest te imaginarni snoviti svjetovi kojima se s lakoćom prepuštao. Birao je pri tome one perspektive u kojima se likovi ponekad pojavljuju u mnoštvu raštrkani u neuobičajenim postavama što su izazivali iznenađenje kod gledatelja. U njegovim je djelima bio prepoznatljiv utjecaj stripa, fotografije i kinematografije. Njegov sve veći ugled omogućio mu je pristup onim narudžbama koje su uspostavljale visoke državne službe. Možda je i zbog toga godine 1911. proglašen vitezom Legije časti.

 | Author: ANDRE DEVAMBEZ ANDRE DEVAMBEZ

S 47 godina bio je mobiliziran. U prosincu 1914. kao ilustrator časopisa l’Illustration otišao je na bojište u Pikardiju, dok se u siječnju prijavio kao dragovoljac. U lipnju 1915. ozlijeđen je višestrukim ranama od šrapnela te vraćen u pozadinu. Gotovo cijelu godinu liječio se u Hôspital de la Pitié u Parizu. Nakon toga, rat je ostao trajna inspiracija za Andréa Devambeza. Ozljede su ga natjerale da se usredotoči na male formate, no nakon oporavka 1920-ih osmislio je monumentalni triptih La Pensée aux absents u kojem je istaknuo bol žena i samoću boraca tijekom ratnih godina. Nastavlja raditi brojne crteže za najrazličitija umjetnička izdanja te potpisuje ilustracije u mnogobrojnim časopisima i knjigama za djecu. Predavao je na École des Beaux-Arts i postao godine 1929. članom Instituta lijepih umjetnosti. Ministarstvo zrakoplovstva Republike Francuske imenovalo ga je 1934. službenim slikarom, a ubrzo postaje i članom žirija Société des Artistes Français. André Devambez umro je od raka 1944. godine.

Ono što se ističe na početku ove pariške retrospektive s gotovo 250 najrazličitijih radova, koji do sada nikad nisu izloženi zajedno, višestruki je talent Andréa Devambeza koji je za života dobio sve počasti (Prix de Rome, profesor na Nacionalnoj školi likovnih umjetnosti, Akademik, zapovjednik Ordena Legije časti...), a danas je velikan zaboravljen u povijesti umjetnosti. I upravo ono što je na toj izložbi najzanimljivije je raznolikost motiva, tema, tehnika, pristupa, formata i medija koje je Devambez pokrivao. Neprestano oscilirajući između ozbiljnog i laganog, takozvane visoke i niske kulture, velika raznolikost njegova rada čini se nesvodivom na jedinstveni stil. Njegovi autentični okviri nude posebnu originalnu viziju svijeta u kojem je živio. On osvaja ljudskošću i humorom svoje suvremenike, postaje “aktualan” slikar realističnih prizora pred šokom Velikog rata, dok njegov ilustracijski rad izmišlja svijet prepun nevjerojatnih okruženja i fantastičnih stvorenja. Izložba nudi lutanje kroz bujnu maštu Andréa Devambeza te vas poziva da otkrijete sve aspekte njegove radosne fantazije - zabilježeno je u katalogu izložbe.

André Devambez živio je i stvarao na prijelazu dvaju stoljeća, 19. i 20. stoljeća, a njegov je obilan rad, tvrde povjesničari umjetnosti, karakterističan za prekretnicu Belle Époque, epohe koja je doživjela poplavu stvaratelja na rubovima velikih umjetničkih struja. Ono što je zanimljivo je da on pokriva i kraj Belle Époque te istodobno nastavlja raditi u vremenu nakon Prvog svjetskog rata, kad je dramatično i drastično prekinuta sva vjera u svijetlu budućnost. U prvoj fazi njegova rada prva i jedina ambicija bila mu je prikazati svakodnevne izume i napredak tradicionalnim metodama slikanja, veličajući modernu tehnologiju s veseljem koje bi se moglo pripisati veselju djeteta. Svi ti aviončići, prikazi iz ptičje perspektive, gomile ljudi raštrkani po trgovima i plažama, proizlaze iz mašte umjetnika koja se ni s čim ne ograničava, nego iz stvarnosti lakoćom prelazi u fikciju. Njegovi crteži i slike imaju jetku živost i duhovitost te pomiruju suzdržani format s prikazom užurbanih gomila, kao u Demonstracijama, Gulliveru kojega primaju Liliputanci i Premijeri u Théâtre Montmartre, bilježe kroničari njegova rada.

Primjer za Devambezovu umjetnički nekontroliranu maštu su i pet ploča koje ilustriraju kratku priču Invazija makroba Andréa Couvreura iz 1909. u kojoj profesor Tornada osvećujući se vršnjacima dopušta makrobima da unište sve pred sobom. I dok je prva ploča portret profesora, druga oslikava pohod makroba na Pariz, sljedeća prati junaka priče koji pokušava pobjeći od čudovišta, posljednja oslikava sretan završetak u kojem Tornada iz čamca u sredini Seine kroti svoje makrobe te time spašava Pariz od nemani koja određuje novi vijek i strahove koji nas, sudeći po katastrofalnim posljedicama pandemije COVID-a, prate sve do danas. Devambez je zamišljao makrobe inspiriran dinosaurima i time anticipirao mnoge knjige i filmove s kraja 20. stoljeća. I upravo su tih pet “naručenih” ploča prekretnica u njegovu radu koji će se nastaviti tijekom i poslije Prvog svjetskog rata u oslikavanju prizora ratnih stradanja i totalnog uništenja kad se tonovi stišavaju, a perspektive, iako se možda na prvi pogled ne mijenjaju, imaju sasvim drugačije izglede. Svojim je radom tako povezao dvije epohe - onu lijepu i onu koja je završila u krvi, a nastavila se kroz različite transformacije tijekom cijelog 20. stoljeća.

Mi smo proživjeli ne samo prijelaz jednog stoljeća u drugi, nego i prijelaz cijelog jednog tisućljeća u novo tisućljeće, i to se vrijeme niti po kakvim kriterijima nije moglo nazvati Belle Époque. Pratili su ga strahovi od raznih edizama - kraja ideologija, kraja povijesti, naposljetku i kraja svijeta, a završio je prvom katastrofom novog stoljeća - terorističkim napadom u kojemu su 11. rujna 2001. godine oteta četiri američka zrakoplova: dva su udarila u Svjetski trgovački centar na Manhattanu, treći je zrakoplov udario u Pentagon, glavno sjedište Ministarstva obrane SAD-a, dok se četvrti zrakoplov srušio u ruralnom dijelu općine Somerset u Pennsylvaniji nakon što su putnici pružili otpor otimačima. Taj je događaj koji je zasjenio sve ostale događaja zloguko najavio 21. stoljeće.

Možda zbog svih tih katastrofa i strahova koji su nas od tada pratili, danas s tolikom čežnjom zazivamo Belle Époque i sve što je ona donijela, ne samo Francuskoj, nego i cijeloj Europi tog vremena - vjeru u znanost, umjetnost i tehnologiju koju smo odavno već izgubili. Jer bilo je to doba velikih umjetničkih pravaca (impresionizam. postimpresionizam, iz kojih se inspiriraju fovizam te kubizam, secesija...) i velikih izuma (bicikl, motocikl, automobil, zrakoplov, fotografija, film...), razvoja ekonomskog rasta, nastajanje kulture bulevara i caffea, kupališta, umjetničkih salona i filmskih dvorana, vrijeme zajedništva i sna o boljoj budućnosti. Svega onoga što nam danas, umornima od raznih katastrofa i nemogućnosti snalaženja u izgubljenom svijetu, itekako nedostaje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.