Za socijalizam je vjerovao da je lijep poput zanosne djevojke

László Végel je autor niza djela poznatih hrvatskoj publici, od kojih se ističu "Neoplanta ili obećana zemlja", "Exterritorium", "Memoari jednog makroa" i "Balkanska krasotica" ili "Šlemilovo kopile". Za "Nepokopanu prošlost" (2019.) dobio je Zlatnu medalju za najčitaniju knjigu u Mađarskoj u 2020. godini. Dobitnik je nagrade za životno djelo, dodijeljene 2019., a među ostalim nagradama ističu se mađarske državne nagrade, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), kao i Regionalna Pulitzerova nagrada Mađarske za "Wittgensteinov razboj".

"Nepokopana prošlost" je roman koji se hrvatskoj publici predstavlja u izvrsnom prijevodu Xenije Detoni. Podnaslovljen je kao autobiografski roman, što mu je i žanrovska odrednica. Otvara se citatom Sándora Máraija: "Pisac ima pravo na autobiografiju ukoliko osobno bivanje doživljava organskom nadopunom univerzalnom postojanju. On, dakle, neće izvijestiti svijet o onome što se događalo s njim i oko njega, već registrirati ono kako se svijet dogodio u njemu". Upravo je to opis Végelova postupka u ovom romanu. Njegov junak, koji pripovijeda u prvom licu, rodio se u osvit rata - tako roman počinje. Čini se kao da je to rođenje pomalo neumjesno s obzirom na ozbiljnost svjetske situacije. Pripovjedač pripovijeda o svom putu ušuljavanja među gospodu i pogospođene kvaziseljake i kaže da je danas nepristojno spominjati blatne ulice, trošne kućerke, "demodirano grizodušje" koje nam se uvlači u život. Dok pripovijeda, on propituje kako pripovijedati. Spominje mode pripovijedanja autobiografske proze u prošlosti i sadašnjosti te se pozicionira kritički spram njih. On je "tolerantni nikogović" koji ne može odrediti vlastito mjesto - nije ni među gospodom ni među urođenim seljacima.

Fraktura

Pripovjedač ima problema u prisjećanju na vlastito djetinjstvo - s memorijom mu se događaju sumnjive stvari: "Žele je oteti, izrabiti, ili hipnotizirati". Boji se da mu nije ostalo ništa od djetinjstva. Ipak, priznaje skrušeno: "Mi smo bili sretni. Jesmo!". Zanimljiva je ekonomija pripovijedanja koju autor koristi: primjerice, prešao je pedesetak stranica romana, a još se nije ni krstio kao beba, ali je zato ispripovijedao mnoge stvari o uplivu velike povijesti u malu povijest kroz prizmu vlastite obitelji. Važno političko pitanje koje postavlja jest: što treba poduzeti da, naiđe li na nacionalista, ne postane i on nacionalist? Bi li se kukavički i oportunistički samo maknuo na drugu stranu ili da i on nastupi kao nacionalist? Naglašava da su u prošlom stoljeću mnogi iz straha postali Mađari, a nakon toga iz straha Srbi, ali da o toj temi nema romana. Postavlja pitanje zašto je tako i dolazi do odgovora da se jedva zna što se neovisno o politici odigravalo u dušama i emotivnom svijetu ljudi koji su mimo svojih namjera život nastavili "s nekim novim rječnikom".

Sažetak ratnog iskustva pripovjedač daje u konstataciji da je povijest kolonizirala obiteljske priče. Ubojice su i dalje ostali neimenovani, žrtve nisu do današnjeg dana dostojno pokopane, a naši su roditelji u međuvremenu postali migrantima povijesti, zaključuje. I nema dalje. Postavlja pitanje: je li moguće ispaštati za zločin koji nisi osobno počinio? Njegov prvi susret s poviješću bilo je mjerkanje iz školske klupe izblijedjelog mjesta slike Staljina na zidu. Odrastao je, kaže, u socijalističkom balonu. To mu je odredilo gimnazijske godine. Nije mogao zamisliti drukčiji svijet.

Prvo što ga je počelo odbijati od službenog socijalističkog svijeta je jezik: "Jer mi i oni nismo govorili istim jezikom".

László Végel Kaiser Ottó/CC BY 4.0

Urbani jezik i stil života našli su se u sve ozbiljnijem sadržajnom i jezičnom proturječju s izlaganjima drugova iz gradskoga partijskog komiteta. Za socijalizam kaže da je vjerovao da je lijep poput zanosne djevojke, a pravedan kao drug Tito. O književnosti, pak, piše da je pustolovno lutanje u vlastitom labirintu, riskantni izlet u utopiju. Kritičku misao je kod njega probudila činjenica da je previše vjerovao u socijalističku ideju. Shvaća da je ispao komičan revolucionar i da je za njega završila era frivolno površnih sanjarenja. Većina nekadašnjih buntovnika zasjela je na rukovodeće položaje. Pripovjedač konstatira da nas je sustigla sudbina naših očeva. Stoga je posve razumljivo da smo se od socijalizma koji je ubio samoga sebe oprostili kao da nismo ni živjeli u njemu, kao da nas se on uopće nije ticao, kao da nismo prihvaćali njegove darove, pa smo se, kaže pripovjedač, ponašali kao pljačkaši grobova.

Zaključuje nakon Titove smrti da mu je bilo duboko žao što je najveći europski eksperiment nakon 1945. ostao tek neodgovorno obećanje. Najatraktivnija utopija Europe, prema njemu, bila je Jugoslavija iz mašte. Zahvaljujući smrti Jugoslavije, on je postao višejezično kopile čiji govor na razumiju jednojezični bogovi, zaključuje. Izbija rat. Potom promjena režima. O sebi u kontekstu svoje nacije on piše da živi u konfuziji drugosti - izgleda poput otvorene rane, živi u usporednim svjetovima. Na kraju romana opisuje kapitalističku svakodnevicu svoga svijeta i novu nacionalnu oligarhiju. Zaključak koji donosi na kraju svoje priče jest: premda smo slobodni, sa slobodom treba jako oprezno upravljati.

Autobiografski roman koji je napisao Végel izniman je doprinos kulturi sjećanja i pamćenja ovih prostora. Donosi svjedočanstvo intelektualca o društvenim previranjima, promjenama vlasti, ratovima, bolnom osvještavanju vlastite naivnosti, ali isto tako i malenu, običnu, ljudsku priču, o prijateljstvima, romansama sa ženama, književnosti, umjetničkom životu, neukorijenjenosti i nepripadnosti, koja je ujedno i multipripadnost. Roman pripovijeda priču ogoljeno i pošteno, u njoj nema velikog junaka, osim sveprožimajućeg i svemoćnog Pamćenja.