Prema posljednjem Svjetskom izvješću o sreći, čiji su rezultati objavljeni u proljeće 2025., Finska je po osmi put rangirana kao najsretnija nacija na svijetu. Hrvatska još traži pravu formu - trenutačno smo na 72. mjestu, u sredini koju, kao i svaku, zlatnom smatraju oni što nikad neće biti na vrhu.
Nacija, naravno, nije isto što i narod pa je, recimo, pisac i redatelj Hassan Blasim, bez obzira na to što je rođen u Iraku, među najsretnijima jer, osim finske putovnice, ima i adresu u toj zemlji.
Miikka Muurinen također ima finsku putovnicu - dobio ju je rođenjem u Järvenpääu - ali spada u manje sretne od Blasima. On živi od košarke koju trenutačno igra u Srbiji.
Istraživanje o sretnim nacijama se, dakle, ne odnosi na najsretnije narode među koje, još koji mjesec, spadaju Hrvati. Svakako i Hrvatice, ali njih - osim ako ne preferiraju maskirne dezene - nagle promjene do kojih dolazi zahvaljujući upornosti ministra obrane Ivana Anušića ne bi trebale doticati.
Hrvata, je li tako - tako je, ima svugdje, od BiH, preko Skandinavije, pa do Australije i svi, osim u slučaju prvih, imaju puno razloga za sreću. Ovi iz Gruda i Čitluka se mogu pohvaliti tek time da im do prve plaže treba manje nego Jozi iz New Yorka do aerodroma.
Maštovitijim među nama nije teško zamisliti kako je njima u dalekom, uređenom svijetu: BDP po stanovniku visok, razina korupcije niska, socijalna podrška ozbiljna, dug i zdrav život očekivan, sloboda donošenja životnih odluka neupitna, a društvo velikodušno i sklono činjenju dobrih djela.
Osim tih parametara po kojima se mjeri sreća nacije, pripadnici hrvatskog naroda u Munchenu, Beču, Stockholmu, Pittsburghu i Sydneyu uživali su i u pobjedama nogometne i rukometne reprezentacije, hitovima Mladena Grdovića na Spotifyu, odmorima na Hvaru i besplatnim telefonskim razgovorima s rođacima koji jedva čekaju da se opet vide, a još više da barbama iz Amerike i tetama iz Njemačke ugledaju leđa nakon što im oni potpišu da se odriču 25-ine kamene kuće koja od mora nije udaljena kao centar Livna.
“Novak koji boravi u inozemstvu od rođenja ili je s roditeljima otišao boraviti u inozemstvo prije nastanka novačke obveze dužan je u kalendarskoj godini u kojoj navršava 18 godina života prijaviti se diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske radi uvođenja u vojnu evidenciju. Novak koji boravi u inozemstvu i koji iz bilo kojeg razloga nije uveden u vojnu evidenciju u Republici Hrvatskoj dužan je prijaviti se nadležnoj diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske najkasnije do navršenih 29 godina života. Novak može boraviti u inozemstvu do 30. lipnja kalendarske godine u kojoj navršava 29 godina života, a nakon toga se u roku od 30 dana mora javiti nadležnom područnom odjelu za poslove obrane. Novčanom kaznom od 250 do 1320 eura kaznit će se za prekršaj osoba ako se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu za sudjelovanje u vojnoj obvezi, pozivu za sudjelovanje u temeljnom vojnom osposobljavanju ili ako bez opravdanog razloga ne dođe na obavljanje civilne službe te ako je bez opravdanog razloga napusti”, priopćili su iz Ministarstva obrane i potvrdili da je Ivan Anušić dijaspori pokvario party.
Ljubav prema domovini više se neće iskazivati samo oblačenjem dresova s kockicama, pjevanjem “Bojne Čavoglave” i glasanjem na izborima za Hrvatski sabor i predsjednika Republike, već i konkretnim radnjama poput ranog ustajanja, puzanja po prašini, svladavanja kriza zbog odvojenosti od mobitela ili, što je također predviđeno, košenjem trave i vježbanjem davanja prve pomoći.
Lako je, dakle, bilo biti Hrvat s prosječnom plaćom od 1975 australskih dolara tjedno (1197 eura!), posterom Luke Modrića na zidu dječje sobe, zastavom na balkonu, glasačkim mjestom u najbližem konzulatu, roštiljem pored bazena i krunicom umjesto osvježivača zraka u SUV-u kvadrature garsonijere. Došlo je vrijeme za... Nastavak rečenice ćemo prepustiti Ivanu Anušiću čiji zakon o obveznom vojnom osposobljavanju nema puno rupa: jednu, dvije više od goblena “Mrtva priroda s knjigom” dimenzija 52 puta 38 centimetra.
Uglavnom, ono što će važiti za vojne obveznike u Sisku i Makarskoj, važit će i za one u Beču i Pittsburghu, no nije najjasnije kome će oni ulagati prigovor savjesti, hoće li im poslodavac čuvati radno mjesto dok se oni spremaju na čuvanje domovine od mrskog agresora, tko će snositi putne troškove ročnika iz Sydneya i, što je suštinsko pitanje, zašto bi se netko, ali točno, budio u zoru, valjao po poligonu i spavao u vojarni ako to može izbjeći plaćanjem novčane kazne u iznosu australske tjedne plaće ili još jeftinije: neodazivanjem “nadležnoj diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske najkasnije do navršenih 29 godina života”?
Dobro, zna se zašto: domovina se voli i djelima, a ne samo gledanjem “Generala” 12 puta, slušanjem klape Intrade, poklonima rodbini, sunčanjem u Brelima i glasanjem za HDZ u 11. izbornoj jedinici.
Većina Hrvata u tuđini - i to bi mogao biti problem pri novačenju legije naših stranaca - ne mašta o visokom BDP-u po stanovniku, niskoj razini korupcije, ozbiljnoj socijalnoj podršci, neupitnoj slobodi donošenja odluka, velikodušnom i činjenju dobrih djela sklonom društvu. Oni, naime, sve to žive u zemljama čije državljanstvo također imaju, a ne moraju u vojsku, na šišanje trave i tečajeve prve pomoći, niti su im na vlasti oni koje, umjesto na glasačkome mjestu, biraju u veleposlanstvima i konzulatima.
Parafrazirajući Doris Dragović: ništa im za sriću ne triba. Patnja po vojarnama posebice.
