Paklena, odlučujuća nedjelja u Srbiji. Od jutros održavaju izvanredni parlamentarni izbori koji bi mogli označiti kraj jedne političke epohe. Nakon gotovo dvije godine studentskih prosvjeda, političke krize i nezadovoljstva potaknutog tragedijom na novosadskom željezničkom kolodvoru, birači odlučuju hoće li vlast zadržati politički blok Aleksandra Vučića ili će zemlju preuzeti snage okupljene oko studentskog pokreta. Na izborima se bira 250 zastupnika Narodne skupštine, a pravo glasa ima oko 6,4 milijuna građana. Vučićeva lista "Aleksandar Vučić - Ujedinjena Srbija” suočava se s dosad najozbiljnijim izazivačem, listom "Studenti pobjeđuju”, koju predvodi kardiolog Ilija Srdanović. Vučić je u rujnu podnio ostavku na dužnost predsjednika Srbije kako bi se mogao kandidirati za premijera, čime je dodatno podignuo političke uloge. No u sjeni dvoboja dvaju velikih blokova odvija se još jedna, naizgled manje važna bitka. Ona bi mogla presuditi tko će nakon izbora uopće moći sastaviti vladu.
U središtu te bitke Vučića i Srdanovića nalazi se međutim "osoba C" - Ivica Dačić, 60-godišnji predsjednik Socijalističke partije Srbije (SPS), čovjek koji je političku karijeru započeo kao glasnogovornik Slobodana Miloševića, preživio njegov pad, zatim se udružio s političkim protivnicima i na kraju postao jedan od najdugovječnijih ljudi srpske vlasti. Dačić na izbore izlazi s listom "Ivica Dačić - Faktor stabilnosti”, koju čine SPS, Jedinstvena Srbija, Socijaldemokratska partija Srbije i Zeleni Srbije.
Njegov problem, međutim, više nije kako osvojiti ministarsku fotelju, nego kako uopće ući u parlament. Prema posljednjim istraživanjima, njegova lista nalazi se opasno blizu izbornog praga od tri posto. Jedna anketa daje mu 3,2 posto, druga 2,9 posto, a treća 4,9 posto potpore. Razlike izgledaju malene, ali u srpskom izbornom sustavu predstavljaju razliku između političkog života i parlamentarnog nestanka.
Ivica Dačić imao je inače ozbiljnih zdravstvenih problema u veljači i ožujku 2026. godine, kada je zbog teške obostrane upale pluća završio na intenzivnoj njezi, priključen na respirator. Njegovo stanje liječnici su u početku opisivali kao životno ugrožavajuće. U bolnici je proveo gotovo dva tjedna, ali uspio se oporaviti.
Tri posto za politički život
Najnovije istraživanje agencije Ipsos, provedeno između 20. i 22. listopada na uzorku od 3624 ispitanika, daje Vučićevoj listi 47,4 posto glasova, studentskoj listi 40 posto, a Dačićevoj koaliciji samo 3,2 posto. Pritom je procijenjeni raspon podrške socijalistima između 2,5 i 3,9 posto, što znači da čak i unutar statističke nesigurnosti istraživanja postoji realna mogućnost da ostanu ispod praga. Nije nevažno ni to što je naručitelj ankete bila upravo Vučićeva izborna lista. Ipsos očekuje izlaznost od 64,7 posto, uz napomenu da istraživanje ne obuhvaća birače na Kosovu i u dijaspori.
Drukčiju sliku nude podaci Nove srpske političke misli (NSPM), čije je istraživanje provedeno od 25. rujna do 5. listopada na 1050 ispitanika. Prema njemu, studentska lista ima 44,5 posto potpore, Vučićeva 42,7 posto, dok Dačić ostaje ispod crte s 2,9 posto. Ta anketa ne predviđa konačni izborni rezultat, ali pokazuje koliko bi za SPS mogao biti opasan snažan izlazak birača motiviranih željom za promjenom vlasti. Nasuprot tome, istraživanje agencije Faktor Plus, provedeno od 16. do 20. rujna, procjenjuje Dačićevu potporu na znatno sigurnijih 4,9 posto. Ista agencija daje Vučićevoj listi 48,6 posto, a studentskoj 37,1 posto. Riječ je o istraživanjima različitih metodologija i razdoblja provedbe, koja ne treba čitati kao međusobno zamjenjive prognoze.
Usporedba pokazuje da se Dačićeva lista, ovisno o agenciji, kreće između 2,9 i 4,9 posto. To je raspon od samo dva postotna boda, ali za socijaliste gotovo čitav politički svijet. Ako se uzme Ipsosova procjena izlaznosti od 64,7 posto na približno 6,4 milijuna birača, na birališta bi moglo izaći oko 4,14 milijuna ljudi. Uz takvu izlaznost i približno dva i pol posto nevažećih listića, tri posto važećih glasova značilo bi otprilike 121.000 glasova. To nije službena prognoza potrebnog broja glasova jer će stvarna granica ovisiti o izlaznosti i broju valjanih listića. Ali ilustrira razmjere Dačićeva problema: za parlamentarni život stranke koja je nekoć upravljala Srbijom sada bi moglo biti potrebno tek nešto više od stotinu tisuća glasova.
Vučić? treba vidjeti koliko će imati Dačić
Razlika između 2,9 i 3,2 posto, prema istoj pojednostavljenoj računici, iznosi približno 12.000 glasova. U državi s milijunima birača to je broj koji može stati u nekoliko većih gradskih četvrti. Za Dačića je to potencijalno razlika između nastavka političke karijere u središtu vlasti i situacije u kojoj bi prvi put nakon desetljeća njegova stranka mogla izgubiti izravan utjecaj na sastavljanje vlade.
Posebnost srpskog izbornog sustava jest u tome što se svih 250 zastupnika bira u jednoj izbornoj jedinici prema razmjernom sustavu, a opći prag iznosi tri posto. Za manjinske liste vrijede posebna pravila. Ako obična izborna lista ostane ispod praga, njezini se glasovi ne pretvaraju u zastupničke mandate. Time se povećava relativna težina glasova koje su osvojile liste što su ušle u parlament. Upravo zato rezultat SPS-a ima značenje koje daleko nadilazi njegova tri ili četiri postotka.
Ako Dačić prijeđe prag, Vučić dobiva potencijalnog koalicijskog partnera. Ako ne prijeđe, nestaje jedan od njegovih najvažnijih tradicionalnih saveznika, iako se dio glasova koji su propali u raspodjeli mandata može neizravno odraziti i na povećanje udjela zastupničkih mjesta najvećih stranaka. Precizan učinak ovisit će o rezultatima svih izbornih lista, osobito manjinskih. Nije, dakle, dovoljno znati koliko glasova dobiva Vučić. Treba znati i koliko će ih dobiti Dačić.
Kako je Dačić postao "Mali Slobo”
Da bi se razumjelo zbog čega bi upravo Dačić mogao imati tako važnu ulogu na ovim izborima, potrebno je vratiti se više od tri desetljeća unatrag, u vrijeme kada je Srbijom vladao Slobodan Milošević. Ivica Dačić rođen je 1. siječnja 1966. u Prizrenu, a odrastao je u Nišu. Na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu diplomirao je novinarstvo s prosjekom ocjena deset. Bio je izvrstan student i, prema vlastitim riječima, ozbiljno je razmišljao o novinarskoj karijeri. Umjesto redakcije, međutim, izabrao je politiku, i to u trenutku kada se Jugoslavija počela raspadati, a Miloševićev SPS postajao najmoćnija stranka u Srbiji. Već 1990. Dačić postaje predsjednik mladih beogradskih socijalista, a dvije godine poslije glasnogovornik stranke. Upravo će ga ta funkcija trajno obilježiti.
Tijekom devedesetih Dačić je postao jedno od najprepoznatljivijih lica Miloševićeve političke mašinerije. Dok je njegov stranački šef kontrolirao najvažnije poluge vlasti, mladi glasnogovornik svakodnevno je komunicirao s novinarima, branio politiku SPS-a i objašnjavao odluke režima. U to vrijeme Srbija je prolazila kroz međunarodne sankcije, hiperinflaciju, ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a zatim i sukob na Kosovu te NATO-ovo bombardiranje 1999. godine. Dačić nije bio vojni zapovjednik ni glavni donositelj državnih odluka, ali je bio javni predstavnik vladajuće stranke i dio političkog sustava koji je podržavao Miloševića. Nadimak "Mali Slobo” dobio je upravo zbog te bliskosti i uloge mladog, ambicioznog stranačkog čovjeka koji je branio politiku velikog Slobe.
Dačić u mladim danima, kao glasnogovornik Slobodana Miloševića
Sam Dačić tvrdi kako se ne sjeća kada je točno dobio nadimak. U intervjuu koji je prenio srpski Telegraf govorio je o početku karijere i isticao kako prije 2000. godine nije imao visoke izvršne funkcije. No upravo mu je sposobnost da se nametne kao značajna javna figura, premda formalno nije pripadao samom vrhu državne vlasti, kasnije pomogla da preživi Miloševićev politički slom. U tome leži jedna od najvećih posebnosti Dačićeve biografije: čovjek koji je gotovo svakodnevno branio jednu od najkontroverznijih vlasti u novijoj europskoj povijesti uspio je nakon njezina pada postati prihvatljiv partner onima koji su tu vlast srušili.
Kako je preživio pad velikog zlikovca Slobe?
Kada je 5. listopada 2000. Miloševićev režim srušen masovnim prosvjedima u Beogradu, izgledalo je da bi s njime mogla nestati i Socijalistička partija Srbije. Nakon ratova, sankcija, međunarodne izolacije i gospodarskog sloma SPS je za velik dio srpske javnosti predstavljao upravo ono protiv čega su demonstranti ustali. Za Dačića, tada 34-godišnjeg političara, to je mogao biti kraj karijere. Umjesto toga, pokazalo se da je riječ o početku njegova dugog političkog preživljavanja. Socijalisti su nakon 2000. izgubili dominantan položaj, ali su zadržali dio lokalne organizacije, članstva, infrastrukture i vjernih birača. Takva je mreža bila presudna za njihov povratak.
Dačić je postupno preuzimao sve važnije funkcije unutar stranke. Godine 2003. izabran je za predsjednika Glavnog odbora SPS-a, a političke napetosti unutar stranke najbolje pokazuje činjenica da je Milošević, koji se tada nalazio u pritvoru u Haagu, tražio njegovo isključenje. Bio je to paradoks koji je mnogo govorio o odnosima u SPS-u: čovjek kojeg su nazivali "Malim Slobom” postupno je gradio vlastitu političku autonomiju, a njegov nekadašnji zaštitnik doživljavao ga je kao prijetnju. Nakon Miloševićeve smrti u ožujku 2006. Dačić je iste godine izabran za predsjednika SPS-a. Na tom položaju ostao je sve do današnjih izbora, navodi Istinomer.
Njegov najveći politički uspjeh nije bio samo to što je spasio SPS od nestanka. Uspio je stranku koju su mnogi smatrali politički kompromitiranom pretvoriti u gotovo nezaobilaznog partnera različitih vlasti. Dačić pritom nije napustio Miloševićevu političku ostavštinu na način na koji su to od njega očekivali protivnici nekadašnjeg režima. Godinama je ponavljao da se njegova stranka reformirala, ali da se nije odrekla svojeg osnivača. Ta naizgled proturječna formula pokazala se vrlo korisnom. SPS je mogao razgovarati s demokratskim strankama koje su srušile Miloševića, a istodobno zadržati dio birača koji su bivšeg predsjednika Srbije smatrali nacionalnim simbolom.
Pravi Dačićev povratak dogodio se 2008. godine, kada je nakon parlamentarnih izbora odlučio podržati formiranje proeuropske vlade okupljene oko Demokratske stranke Borisa Tadića. Za mnoge je to bilo političko iznenađenje. Stranka koja je predstavljala okosnicu Miloševićeva režima postala je partner snaga koje su upravo na protivljenju tom režimu izgradile svoj identitet. Dačić je postao ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade. Taj trenutak pokazao je njegovu najveću vještinu: razumijevanje da mala ili srednje velika stranka može imati golemu političku vrijednost ako bez nje veliki blokovi ne mogu osigurati parlamentarnu većinu.
Četiri godine poslije, 2012., Dačić je povukao još jedan potez koji će odrediti srpsku politiku sljedećeg desetljeća. Umjesto nastavka suradnje s demokratima, okrenuo se Srpskoj naprednoj stranci. U tadašnjoj postizbornoj kombinatorici SPS je postao presudna snaga, a Dačić je za svoj koalicijski izbor dobio najveću nagradu u karijeri: položaj predsjednika Vlade Srbije. Od srpnja 2012. do travnja 2014. bio je premijer i ministar unutarnjih poslova. Aleksandar Vučić, tada političar u usponu, bio je dio vladajuće strukture, a odnos snaga između njih dvojice ubrzo se počeo mijenjati.
U početku je Dačić bio premijer, a Vučić njegov koalicijski partner. Samo dvije godine poslije Vučić je preuzeo premijersko mjesto, dok je Dačić nastavio karijeru kao ministar vanjskih poslova. Taj odnos s vremenom je postao gotovo simboličan: Vučić je postajao sve dominantniji političar Srbije, dok je Dačić svoju važnost održavao pristankom na ulogu mlađeg partnera. Obnašao je niz visokih funkcija, od ministra vanjskih poslova do predsjednika parlamenta, a potom se ponovno vratio u vrh izvršne vlasti. Politički sustavi su se mijenjali, predsjednici i premijeri dolazili i odlazili, ali Dačić je gotovo uvijek nalazio način da ostane blizu moći.
Od 14 posto do borbe za tri
Koliko je današnja situacija dramatična za SPS, najbolje pokazuju izborni rezultati iz prethodnih godina. Dačićevi socijalisti su 2012. na parlamentarnim izborima, nastupajući s koalicijskim partnerima, osvojili oko 14,5 posto glasova. Bio je to rezultat koji im je omogućio da odlučuju o budućoj vladi, a njihovu predsjedniku donio premijersko mjesto. Na izborima 2022. lista oko SPS-a osvojila je približno 11,4 posto glasova. Već na izvanrednim izborima u prosincu 2023. rezultat se spustio na oko 6,7 posto. Danas, prema nekim istraživanjima, Dačić ima manje od polovice potpore koju je njegova lista ostvarila prije samo tri godine.
Taj pad nije samo statistička zanimljivost. On odražava jednu od temeljnih slabosti dugogodišnjih koalicijskih partnera dominantne stranke. Dok je SPS bio dovoljno velik da samostalno oblikuje političke odnose, birači su mogli prepoznati njegovu posebnu ulogu. Međutim, kako je Vučićeva SNS jačala, a politički sustav postajao sve više koncentriran oko jednog čovjeka, otvaralo se pitanje zbog čega bi netko glasao za Dačića ako već podržava Vučića. Za dio birača koji žele kontinuitet vlasti logičniji izbor mogao bi biti izravna potpora SNS-u, dok dio nezadovoljnih socijalista može potražiti politički izlaz među protivnicima režima. To je politička procjena, a ne dokazan smjer prelijevanja glasova, ali objašnjava zašto Dačić mora inzistirati na vlastitom stranačkom identitetu.
Sam predsjednik SPS-a vrlo je dobro svjestan problema. U emisiji "Oko” na RTS-u 13. listopada otvoreno je rekao da su ovi izbori od životne važnosti za opstanak stranke. Pokušao je uvjeriti svoje tradicionalne birače da glas za Vučića nije isto što i glas za socijaliste, premda su dvije stranke godinama surađivale. "Ljubav se dokazuje glasanjem na izborima", poručio je članstvu i simpatizerima. Bila je to neobično emocionalna poruka političara koji je tijekom karijere mnogo češće govorio o državnim interesima, stabilnosti i koalicijskim sporazumima nego o vlastitom političkom preživljavanju.
Dačićeva poruka glasi da SPS mora ostati posebna stranka, a ne se pretvoriti u dodatak SNS-u. No upravo je dugogodišnja bliskost s Vučićem učinila taj zadatak teškim. Kada predsjednik SPS-a govori o stabilnosti, njegovi protivnici mogu mu odgovoriti da je gotovo cijelo vrijeme bio dio političkog sustava koji sada izaziva masovno nezadovoljstvo. Kada ističe socijalističke vrijednosti, kritičari mogu podsjetiti da njegova stranka godinama sudjeluje u vladama koje provode gospodarske politike kakvima se deklarativno protivi. I kada pokušava privući birače koji žele promjene, suočava se s činjenicom da je upravo on jedan od simbola političkog kontinuiteta u Srbiji.
Pukotine u stranci: slučaj Branka Ružića
Koliko je sadašnja kriza SPS-a duboka, pokazuje i sukob s Brankom Ružićem, dugogodišnjim visokim stranačkim dužnosnikom i bivšim ministrom. Ružić je uoči izbora podržao studentsku listu, nakon čega je isključen iz SPS-a. Potom je najavio osnivanje vlastite stranke, a njegov odlazak pratili su i pojedini drugi članovi socijalista. Dačić je nastojao umanjiti značenje tih odlazaka te je članove koji napuštaju stranku uspoređivao s komarcima, poručujući da SPS ostaje institucija bez obzira na pojedince, navodi Novosadski informativni portal 021.
Ružićev odlazak nije samo osobni sukob dvojice političara. On pokazuje da ni unutar SPS-a ne postoji potpuna suglasnost o načinu na koji se stranka treba odnositi prema Vučiću i studentskom pokretu. Jedan dio političkog kadra može smatrati da nastavak bezuvjetne suradnje sa SNS-om vodi prema potpunom gubitku identiteta socijalista. Drugi, predvođen Dačićem, smatra da bi priklanjanje studentskoj opoziciji bilo suprotno temeljnim političkim interesima stranke. Dačić je pritom poručio da nitko ne može biti član SPS-a i istodobno podržavati drugu izbornu listu.
Politolog Despot Kovačević, čiju analizu prenosi novosadski portal 021, upozorio je da odlasci iz stranke mogu naštetiti njezinu imidžu, ali da nije moguće pouzdano utvrditi koliko će se to odraziti na rezultat izbora. Važniji problem mogao bi biti referendumски karakter samih izbora, odnosno činjenica da ih velik dio javnosti doživljava kao izbor između nastavka Vučićeve vlasti i potpune političke promjene. U takvoj situaciji manje stranke, pa i one s dugom tradicijom, teško dolaze do izražaja.
Mali Slobo - kingmaker?
Dačić dobro zna da njegova lista nema realne izglede pobijediti. Međutim, njegov cilj nikad nije bio isključivo osvajanje najvećeg broja glasova. Povijest njegove karijere pokazuje da može ostvariti velik politički utjecaj i s relativno malim brojem zastupnika. Upravo zato kampanju vodi pod nazivom "Faktor stabilnosti”. U njegovoj interpretaciji SPS je snaga koja sprječava političke potrese, čuva državne interese i osigurava kontinuitet vlasti. Kritičari, međutim, tu stabilnost mogu protumačiti kao održavanje političkog sustava koji se desetljećima opire stvarnim promjenama.
Dačić je 21. listopada poručio da nakon izbora nitko neće imati apsolutnu većinu bez SPS-a. Riječ je o njegovoj političkoj tvrdnji, ne o izvjesnom ishodu. Istraživanja daju različite projekcije, a točan broj zastupnika ovisit će o izlaznosti, raspodjeli glasova i uspjehu ostalih lista. Ipak, njegova poruka pokazuje kako vidi vlastitu ulogu: kao čovjeka koji bi Vučiću mogao osigurati one glasove koji mu nedostaju za nastavak vladanja.
No situacija je danas bitno drukčija od one 2008. ili 2012. godine, prenosi N1 info. Tada je Dačić mogao birati između suprotstavljenih političkih blokova i pregovarati o najboljoj ponudi. Na ovim izborima praktički se već svrstao. U intervjuu za N1, prenesenom 19. listopada, izjavio je da je politika SPS-a nespojiva s politikom studentske liste. Kao razloge naveo je protivljenje mogućoj lustraciji, odnos prema srpskoj državnoj politici i strah od političkog obračuna s njegovom strankom. Time je dodatno suzio vlastiti manevarski prostor. Čovjek koji je desetljećima bio poznat po političkoj prilagodljivosti sada javno odbacuje mogućnost suradnje s jednim od dvaju najvećih izbornih blokova.
U istom razgovoru branio je bliske odnose Srbije s Rusijom i Kinom, naglašavajući njihov značaj u međunarodnim sporovima oko Kosova. Dačić se protivi priznanju neovisnosti Kosova, uvođenju sankcija Rusiji i ulasku Srbije u NATO. U gospodarskom dijelu programa ističe prava radnika i kritizira ono što naziva divljim kapitalizmom. To su stavovi kojima pokušava održati vezu s tradicionalnim nacionalno orijentiranim i socijalističkim biračima. Istodobno, SPS-u je sve teže objasniti u čemu se njegov program toliko razlikuje od politike sadašnjeg vladajućeg bloka da birači trebaju riskirati njegov ostanak ispod praga umjesto glasati za najveću stranku vlasti.
U tome se krije i jedna od najvećih ironija Dačićeve političke karijere. Gotovo dva desetljeća tvrdio je da Srbija treba SPS kako bi imala stabilnu vladu. Danas mora uvjeravati birače da SPS treba Srbiji kako bi uopće nastavio postojati kao parlamentarna stranka. Politička ravnoteža koja mu je nekoć omogućavala da bira premijere i ministre sada se svodi na pitanje može li prikupiti još nekoliko desetaka tisuća glasova.
Zašto je Dačić važan Vučiću, ali i njegovim protivnicima?
Za Aleksandra Vučića Dačić je dragocjen partner iz nekoliko razloga. SPS raspolaže dugom stranačkom tradicijom, lokalnom infrastrukturom i dijelom biračkog tijela koje je politički oblikovano još tijekom devedesetih godina. Među njegovim simpatizerima nalaze se ljudi koji se ne poistovjećuju nužno sa SNS-om, ali su spremni podržati vlast koja zastupa nacionalno konzervativne stavove, odbija sankcije Rusiji i naglašava socijalnu sigurnost. Ti glasovi mogu biti posebno vrijedni u tijesnoj izbornoj utrci.
Međutim, upravo tu nastaje i potencijalni problem za Vučića. Ako Dačićeva lista ostane ispod tri posto, njezini birači neće imati svoje zastupnike u Narodnoj skupštini. Vučić tada ostaje bez izravno dostupne koalicijske skupine koja mu je ranije mogla osigurati većinu. S druge strane, matematički učinak neće nužno biti štetan za SNS. Glasovi lista koje ne prelaze prag isključuju se iz raspodjele mandata, što može povećati zastupnički udio velikih stranaka. Ako Vučićev blok osvoji dovoljno glasova, mogao bi profitirati i od takve raspodjele. Ako ostane blizu potrebne većine, ulazak SPS-a mogao bi biti presudan. Zato tvrdnja da Dačić sigurno odlučuje pobjednika nije točna, ali tvrdnja da njegov rezultat može bitno utjecati na sastavljanje vlade itekako ima temelja.
Za studentski pokret SPS je problem drukčije vrste. Čak i ako studenti ostvare vrlo dobar rezultat, pitanje je hoće li moći okupiti dovoljnu parlamentarnu većinu. Dačić je otvoreno odbacio suradnju s njima, pa njegova stranka teško može biti promatrana kao neutralni saveznik koji će poslije izbora jednostavno prijeći na pobjedničku stranu. No mogućnost novih pregovora nakon izbora nije moguće potpuno isključiti: srpska politička povijest, a osobito Dačićeva osobna biografija, prepuna je saveza koje je prije njihova sklapanja bilo teško zamisliti. Za sada, ipak, nema osnove tvrditi da SPS priprema promjenu strane.
Dačićeva uloga zato nadilazi običnu postizbornu matematiku. Njegov eventualni poraz mogao bi imati snažno simbolično značenje. Socijalistička partija Srbije jedna je od rijetkih velikih političkih organizacija koja je preživjela sve ključne prijelome novije srpske povijesti: raspad Jugoslavije, ratove, Miloševićev pad, demokratske promjene i Vučićev uspon. Ako sada ostane izvan parlamenta, to bi značilo da se politički sustav stvoren još devedesetih godina suočava s jednim od svojih najozbiljnijih institucionalnih poraza.
No takav ishod nije siguran. Ipsosovo istraživanje pokazuje da Dačić ipak može prijeći prag, dok Faktor Plus bilježi znatno veću potporu socijalistima. Povijest SPS-a također upozorava da tu stranku ne treba prerano otpisivati. Mnogo je puta proglašavana politički mrtvom, samo da bi se poslije izbora ponovno pojavila među sudionicima pregovora o vlasti. Zbog toga je moguće da Dačić i ovog puta izbjegne politički ponor te osigura svojoj stranci još jedan mandat u parlamentu, možda i novu ulogu u izvršnoj vlasti.
Ćaci iz klupe Miloševića
Na ovim izborima Ivica Dačić nosi teret koji drugi kandidati nemaju. Aleksandar Vučić, iako također politički oblikovan u devedesetima, pokušava svoju vlast prikazati kao jamstvo gospodarskog razvoja i državnog kontinuiteta. Studentski pokret predstavlja se kao prilika za politički zaokret i obračun s korupcijom. Dačić, međutim, mora istodobno dokazivati dvije naizgled suprotne stvari: da je dovoljno star i iskusan da jamči stabilnost, ali i dovoljno politički relevantan da ne postane nepotreban ostatak prošlosti.
Njegova karijera proteže se od posljednjih godina socijalističke Jugoslavije do današnje Srbije. Bio je uz Miloševića, surađivao s njegovim protivnicima, pregovarao s demokratima, postao premijer uz naprednjake i godinama sjedio u vladama koje je politički oblikovao Vučić. Uspio je ono što mnogi političari nisu: gotovo četrdeset godina ostati prepoznatljiv sudionik političkog života, a veći dio tog razdoblja provesti u neposrednoj blizini vlasti. Pritom se njegova stranka nikada nije potpuno odrekla vlastite prošlosti niti je uvjerljivo raskinula s Miloševićevom ostavštinom.
Zbog toga su današnji izbori za Dačića možda i najvažniji u karijeri. Godine 2000. mogao je tvrditi da je žrtva političkog prevrata. Godine 2008. mogao se predstaviti kao čovjek pomirenja. Godine 2012. bio je neizostavan partner za formiranje nove vlasti. Danas se suočava s drukčijim pitanjem: treba li Srbiji njegova stranka uopće?
Odgovor bi mogao stići u brojci koja je za političara njegove biografije gotovo ponižavajuće mala. Tri posto. Toliko je potrebno da Miloševićev nekadašnji glasnogovornik nastavi politički život na koji je navikao. Manje od toga značilo bi da je stranka koja je desetljećima sudjelovala u upravljanju Srbijom izgubila pravo na zastupnička mjesta. Više od toga otvorilo bi mu mogućnost za još jedan politički povratak.
Dačićev osobni paradoks pritom ostaje fascinantan. Političar koji je izgradio karijeru na sposobnosti da procijeni odnos snaga sada ovisi o biračima koji u velikoj mjeri žele pojednostaviti političku scenu na dva suprotstavljena tabora. Čovjek koji je preživio Miloševićevu propast mogao bi izgubiti značaj zato što više nema dovoljno prostora između Vučića i njegovih protivnika.
Na kraju bi se moglo pokazati da najozbiljniju prijetnju "Malom Slobi” ne predstavlja ni jedna velika politička ličnost ni jedna nova stranka, nego promjena pravila političke igre. U Srbiji koja bira između nastavka dosadašnje vlasti i njezina rušenja možda više nema toliko mjesta za stare posrednike. Ako Dačić ipak uspije ponovno ući u parlament i sudjelovati u odlučivanju o vladi, samo će potvrditi reputaciju jednog od najvećih preživjelih srpske politike. Ako ne uspije, bit će to povijesni poraz stranke koju su osnivali Slobodan Milošević i njegovi suradnici, ali i simboličan kraj razdoblja u kojem je ista politička organizacija mogla biti partner gotovo svima koji su vladali Srbijom.
Jer u Beogradu se danas ne odlučuje samo o tome hoće li Aleksandar Vučić zadržati vlast. Odlučuje se i hoće li posljednji veliki politički nasljednik Slobodana Miloševića još jednom pronaći put do nje. A to bi značilo da Srbija može zaboraviti na novi početak.
