“Naši dani”, ta angažirana satirična monodrama pravi je raritet: nastala je prema satiričnim pjesmama Vladislava Petkovića Disa i pripovijetkama Radoja Domanovića, a Radoslav Rale Milenković je s jednakim žarom izvodi više od 40 godina. Uz brojne uloge u JDP-u, kao i u mnogim drugim srpskim kazalištima, od Ateljea 212 i Beogradskog dramskog pozorišta do Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Milenković je u biografiju upisao više od stotinu režija i sedam cijenjenih zbirki poezije. Također, manje se zna da su njegovi počeci vezani za Zagreb. Tu je sa Sretenom Mokrovićem pokrenuo Teatar MM, zatim je surađivao s Akterima Rade Šerbedžije, nastupao je i u “Hekubi” Ivice Boban na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u novije vrijeme glumio je i u “Šestom autobusu” Eduarda Galića. Uz sve to, Milenković je izrazito društveno angažirani umjetnik. Jednom je predložio da su političari ljudi bez profesije i da bi trebali dobivati prosječnu srpsku plaću zato što mnogi ljudi žive na rubu egzistencije, no taj prijedlog, naravno, nije prihvaćen. Zadnjih godina bio je mnogo puta viđen na demonstracijama, a danas je uz studente, kojima daje bezrezervnu podršku.
Express: Sa svojom dugovječnom monodramom ‘Naši dani’, koju izvodite više od 40 godina i koja je proljetos doživjela nevjerojatan kazališni jubilej - 2000. izvedbu, gostujete u varaždinskom HNK. Kolika je ta predstava, koja kritički govori o vlasti, korupciji i nasilju, značajna za vas i vašu profesionalnu karijeru?
Ova predstava za mene je najpribližnija svemu onome što me i etički i estetički, kao građanina i kao čoveka i kao umetnika, određuje tokom svih godina u kojima je igram. Moje razumevanje sveta, razumevanje društvene stvarnosti, razumevanje ljudske prirode sadržani su kako u onome što sam izabrao za sadržaj predstave, tako i u izboru glumačkih sredstava i pozorišnog jezika kojim pokušavam da taj sadržaj glumački uobličim i podelim sa gledaocima. Kritički pogled na društvo i ukupnu stvarnost osnova je i obaveza svake predstave ako želi da bude više od jeftine zabave ili puke propagande. Da se poslužim potpunim citatom Dekarta: ‘Dubito, ergo cogito, ergo sum’. Sumnjam, dakle mislim, dakle jesam.
Express: Tu monodramu počinjete riječima: ‘Razvilo se crno vreme opadanja/nabujao šljam i razvrat i poroci/podigo se truli zadah propadanja/umrli su svi heroji i proroci...’. S obzirom na to da su autori teksta Petković i Domanović opisivali drugo vrijeme u bivšoj kraljevini Jugoslaviji, koliko je taj tekst i danas aktualan? Dakle, što se promijenilo od socijalizma u kome je predstava napravljena do današnjih dana korporativnog kapitalizma? I što nam poručuje?
Aktuelnost Disovih i Domanovićevih tekstova, napisanih pre više od 120 godina, do današnjih dana nije se promenila. Pojavnost sveta se menjala, ali najdublji ljudski porivi, kako oni pozitivni i svetli, tako i oni negativni i mračni, nisu. Verujem da je prepoznatljivost svih moralnih nakaza i hulja iz literarnog predloška ova dva velika autora u našim danima još jasnija. Bolesno društvo obrenovićevske i pašićevske Srbije s kraja 19. i početka 20. veka, o kome su pisali najdarovitiji satiričari naše književnosti, tokom svih godina i promena nije ozdravilo i nije se oslobodilo mraka i otrova kojima ju je zarazilo odsustvo morala i prostakluk pohlepe i ignorantskog vlastohleplja na kojima počiva politička praksa (i) naših dana. Za ozdravljenje od te bolesti ne postoji čudotvorni napitak ili čarobna vakcina, već lečenje mora biti dugo i istrajno i mora počivati na svesti i ispravnom sistemu vrednosti većine činilaca jednoga društva.
Express: Odigrali ste brojne uloge, režirali više od 100 predstava, glumili u mnogim filmovima i TV serijama, te objavili sedam zbirki poezije, a također ste bili i na mnogim upravljačkim pozicijama, no ipak ste odabrali, kako ste jednom rekli, marginu. Što to zapravo znači?
To znači da slobodu, za kojom žudim i za koju verujem da je uslov umetničkog i ljudskog delovanja, u okolnostima u kojima živim i radim, najbolje mogu sačuvati izvan površnih, nekvalifikovanih i proizvoljnih kriterijuma na kojima počiva naša institucionalna praksa. Da sasvim pojednostavim: u praksi to znači manje hrane za taštinu - manje koktela, manje vašara taštine, manje novca i manje nagrada, ali znači i neuporedivo više slobode i spokoja u onome što smatram važnim i za šta sam spreman da rado platim ceh za svoj izbor.
Express: Mnoge vaše uloge, poput Rake iz TV serije ‘Vratiće se rode’ ili Veska iz filma ‘Smrt čovjeka na Balkanu’, i danas se pamte premda je od prikazivanja prošlo puno godina. Što te tvrdoglave likove povezuje s današnjim vremenom?
Povezuje ih prostakluk i banalnost, neotesanost, vulgarna mentalitetska pogubnost i socijalna neinteligencija, samoživost, bahatost. U oba navedena slučaja reč je, u osnovi, o komičkom pristupu, te je prepoznatljivost ovih likova u veseloj komunikaciji s publikom. To, nadam se, ne umanjuje ozbiljnost kojom su oni identifikovani i sagledani, kao ni domet našeg pokušaja i nauma.
Express: Mlađi ne znaju da ste početkom ‘80-ih, sa Sretenom Mokrovićem, pokrenuli Teatar MM u Zagrebu, a zatim ste bili i član glumačkog ansambla Teatra Itd. Kako je došlo do te suradnje i kako pamtite to vrijeme Novoga vala u Zagrebu?
Jednaki stepen zanosa i strasti prema pozorištu, koji su nam u nasleđe ostavili naši profesori, zbližili su Sretena i mene početkom 80-ih godina prošlog stoleća. Mladalačka želja da se u našoj umetnosti oslobodimo stega i okova mrtvačkih pozorišnih institucija, želja da alternativno bude drugost pre svega na umetničkom, a ne samo na organizacionom planu, poimanje pozorišta kao žive i društveno kritičke umetnosti - jednako važi i za sve druge umetničke oblasti tog vremena - sve nas je to vodilo ka sopstvenom izražavanju osećanja našeg savremenog trenutka. Iz te strasti i potrebe Sreten Mokrović i ja napravili smo u Zagrebu svoj Teatar MM jedne septembarske večeri 1981. godine i u njemu odigrali dve predstave: ‘Izlaz’ 1982, i ‘Emigrante’ 1983.
Rale Milenković i Sreten Mokrović
Express: Zbog predstave ‘Izlaz’ dobili ste nakon izvedbe u Dubrovniku 40 dana zatvora zbog ‘vrijeđanja socijalističkih osjećaja’. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i ispričati nam što je bilo sporno u toj predstavi? Što se zapravo dogodilo i kako ste našli izlaz?
O tom sramotnom političkom progonu kome smo bili izloženi od strane dubrovačkog sudije za prekršaje (Ž. Fabijanić) i dva “svedoka” (M. Pezzi i M. Vlašić), koji su nas teretili za to famozno ‘vrijeđanje socijalističkih osjećaja’, ni nakon 43 godine ne umem da govorim kratko i faktografski, bez emocija koje u meni još snažno žive. Poneku pikanteriju o tom događaju vaši čitaoci mogu pronaći u knjizi Snježane Banović ‘Kronika sretnih trenutaka’. Ovom prilikom želim da ponovo izrazim neizmernu zahvalnost za podršku i razumevanje koje su nam pružili advokat Mile Rubčić, hrabri Igor Mirković (Polet), Dalibor Foretić (Danas), Slobodan Šembera (Teatar Itd.), Milan Vlajčić (Politika) te mnoge kolege i u Zagrebu i u Beogradu i širom SFRJ.
Express: Jednom ste izjavili da je u bivšoj Jugoslaviji kultura bila jednako važna kao i teška industrija, a danas nema ni kulture ni teške industrije. Kakva je kulturna klima u kazalištima u Srbiji? Što je sa slobodom govora? Postoji li cenzura?
Pozorište i kultura u širem smislu u svakom vremenu svedoče o svesti i savesti jednog društva, i to se uvek jasno ogleda i u visini izdvajanja za kulturu iz BDP-a. Ne znam pojedinosti o situaciji u teatrima, ali situacija je kao što je uvek i bila - kriza. Kriza stručnosti, kriza materijalnog položaja pozorišnih zaposlenika i kulturnih delatnika, kriza repertoara, kriza publike... Ali mi malo stariji naučili smo odavno da škrtost vladara i tzv. klanovi, tj. interesne grupe nisu izmišljotina tranzicijskih društava ili sadašnjeg trenutka, a da je kriza samo jedna od konstanti našeg bavljenja svojim pozivom. A kad je u pitanju cenzura, ona je takođe konstanta umetnosti. Oblici zabrana i ograničavanja su se umnožili i mnogostruko mutirali - ni u svetu ni na našim prostorima ona više nije tako ogoljena i institucionalizovana kao u vreme Molijera ili Bulgakova, ali utoliko je perfidnija i ‘tehnološki unapređena’.
Express: Prije nekih desetak godina rekli ste da je politika sramotna aktivnost i da su političari ljudi bez profesije koji su se sami proglasili za stručnjake iz područja zdravstva, školstva, privrede... Je li se nešto promijenilo od tada? Kako doživljavate današnje političare, konkretno, aktualnu garnituru na vlasti u Srbiji?
Koliko mogu da vidim i razumem - nije se od tada ništa promenilo. A i kako bi se moglo promeniti u tako kratkom vremenu? To se ne može izmeniti novom političkom garniturom na poziciji vlasti. Mnogo toga bi moralo biti iz korena promenjeno, mnoge bi gramzivosti, pohlepe morale biti zamenjene odgovornim i kompetentnim pojedincima i institucijama. Ambicija bi morala počivati na znanju a uspeh na radu. Međutim, ne vidim da je tako. Možda će nekad biti tako, ali ne očekujmo da se to desi pre korenite promene razumevanja sveta. Slutim da će se do takvog napretka društvene evolucije načekati čak i oni najdugovekiji od nas, te taj idealistički pogled i nadu ostavljam budućim generacijama.
Express: S obzirom na to da ste rođeni u Novom Sadu i da ste prisustvovali nekim prosvjedima na kojima ste studentima govorili: ‘Ne slušajte nikoga, nema nazad, sad morate pobijediti’, kako gledate na studentske prosvjede u Srbiji koji su uslijedili nakon tragičnog događaja na Željezničkom kolodvoru u studenom prošle godine? Naime, u subotu, 1. studenoga, na godišnjicu te tragedije, održan je novi, masovni skup u Novom Sadu...
Masovnost skupova i istrajnost studenata i svih nas koji ih podržavamo svedoči o meri očajanja pred nezajažljivim i bahatim manifestacijama pohlepe političara na vlasti i njihovih ‘prijatelja’ koji žive svoj san sticanja svega. Međutim, jednogodišnji protesti pokazali su da u nama, izgleda, ima još nečega osim straha i malodušnosti, da ideali ljudskosti na kojima smo vaspitavani nisu zatrpani pod srušenim nadstrešnicama naših dana. Svaki od protesta, svaki od hiljade koraka kojim su studenti prokrstarili celom Srbijom, svaka njihova rana, svaka polomljena vilica, sve lisice i bukagije u koje su bili okivani, sva poniženja koja su trpeli zalažući se za pravednije društvo, nama starijima su uteha da ovaj užasni svet ostavljamo nekome ko će ga učiniti boljim.
Express: S obzirom na to da su se studentima priključili i ljudi iz drugih struka, od intelektualaca preko liječnika i medicinskih sestara do taksista, mislite li da ti prosvjedi doista mogu dovesti do političke promjene? I što bi bila politička alternativa u Srbiji?
Ne znamo kakav će biti ishod i koliko će još trajati ovo opasno bunilo u kome zaspivamo i u kome se budimo svakoga dana. Mnogo je faktora koji utiču na to. Za sada, stvari stoje vrlo jasno: jedina prihvatljiva alternativa može biti funkcionalan sistem zasnovan na pravednosti, istini i slobodi i odsustvo politike koja će prestati da bude alibi bahatim i vlastohlepnim neznalicama da se u sve mešaju, traće naše jedine živote te čitavo društvo izlažu pogubnim i nesagledivim posledicama.