Siromašna dalmatinska mjesta imaju zlokobnu povijest ubijenih djevojaka koje su stopirale do kuće. Motiv je uvijek isti - silovanje ili pokušaj silovanja. Tako je ubijena Kristina Šušnjara, 21-godišnja studentica iz Trilja nestala je u subotu 5. siječnja 2008. oko 20 sati stopirajući za Sinj gdje se trebala naći s bliskom prijateljicom. Nakon tri dana potrage djevojku su pronašli mrtvu 10-ak kilometara od mjesta gdje je posljednji put viđena - u Smajlićima u Docu Donjem kod Omiša. Truplo je pronađeno golo u kamenolomu, pokraj jame u koju ljudi inače bacaju otpatke od zaklane stoke. Preko glave je bila prebačena jakna, a leš prikriven granjem. Ubojica Luka Pezelj, 26-godišnjak iz susjednoga sela, dobio je 31 godinu zatvora. Pokušao ju je silovati, ali se opirala. Onda ju je zatukao s 23 udarca francuskim ključem.
Šest godina ranije, stopirajući do doma život je u ožujku 2002. izgubila i 17-godišnja Anđela Bešlić iz Suhača kraj Sinja. Djevojka je poslije koncerta u kasnim satima pješačila državnom cestom D-1 prema svojoj kući u selu Suhač, a samo 300-tinjak metara od doma presreo ju je, strpao u automobil i ubio susjed Ivan Bulj. Tvrdio je da je slučajno naletio na nju renaultom 4, no obdukcija je pokazala da je Anđela bila silovana. Njeno tijelo bacio je u šikaru. Ivan Bulj odslužio je kaznu i već nekoliko mjeseci je na slobodi.
Nažalost, na užasan način je život izgubila i Antonia Bilić iz sela Kričke kod Drniša.
Dragan Paravinja u monstruozan zločin, ubojstvo maloljetne Antonije, upleo je i obitelj. Patološki lažov uspio je uvjeriti suprugu Milijanu da je nevin, da mu smještaju i da mu pomogne u bijegu. Majci je u oči rekao da nije ubio Antoniju Bilić iako je u prvom iskazu kad je uhićen do u detalje opisao zločin. I forenzički DNK nalaz izuzetih tragova iz kabine njegova kamiona, vlas kose i slina s tragovima krvi, kasnije će se pokazati, pripadaju nestaloj Antoniji.
Maturantica Trgovačke škole je tog kobnog 7. lipnja 2011. rano ujutro izašla s majkom Milkom iz kuće. Majka je išla u Šibenik kod doktora, Antonia u Drniš. Sa sobom je imala žensku torbicu, u njoj maturalni rad i mobitel Samsung. Djevojka je najprije otišla u Gradsku knjižnicu pa popila kavu i zapalila cigaretu u omiljenom kafiću Kantun. Bila je sama. U prolazu je pozdravila Rozu, svoju najbolju prijateljicu, a oko deset sati stopirala je kod Čikolskoga mosta kako to vrlo često čine mladi u tome kraju zbog loše prometne povezanosti njihovih sela.
- Svaki dan smo bile zajedno ispred škole jer ona nakon nastave baš i nije dolazila u grad. Vanka baš nešto i nije izlazila jer je živjela na selu. Bila je super cura. Mirna. Iz škole nikad nije izostajala. Internet kod kuće nije imala ali svoj Facebook je imala. Uvijek je stopirala ili tražila tko će je voziti kući. Vjerujem najviše zbog toga jer nije imala puno novaca za prijevoz. Nekad je znala čak i pješice ići tih 6-7 kilometara do kuće. Znam sigurno da dečka nije imala, a obožavala je slušati klape - reći će tada za 24sata Antonijina školska kolegica Ivana Buričić iz Drniša.
Susjed Frane Bilić vidio je trenutak kad joj je stao Dragan Paravinja, ušla je u kamion tvrtke Godec beton koji je odvezao prekrasnu djevojku u trapericama i bijeloj majici, sa ženskom torbicom preko ramena i žutom gumicom za kosu te zlatnim Nike tenisicama, u strašnu smrt.
- Na putu prema Zagrebu, na raskrižju puteva Split - Drniš, Drniš - Šibenik, pored puta sa svoje lijeve strane primijetio sam djevojku koja je stopirala u suprotnom smjeru. Primijetio sam da je bila lijepa, crne duže kose i da je na sebi imala farmerice i majicu, ne mogu se sjetiti koje boje, dok je o ramenu držala žensku torbu. Dobacio sam joj: "Hoćeš sa mnom u Zagreb?" Rekla je: "Ja bih radije u Split." Okrenuo sam kamion i vratio se - to je jeziv uvodni je dio priznanja Dragana Paravinje u prisustvu dvojice odvjetnika u Banjaluci, kad je uhićen.
Ubojica pomračena uma iz Novog Pazara u Srbiji serijski je silovatelj. I prije ubojstva 17-godišnje Antonije Bilić počinio je silovanje najprije u Srbiji, a potom i u BiH. No imao je i hrvatsko državljanstvo, zato je pobjegao i nastanio se u Bilišanima Donjim kod Obrovca, odakle su mu roditelji. Vozio je kamion isključivo u Hrvatsku i Sloveniju. Nakon ubojstva Antonije Bilić, u prosincu 2011. godine Okružni sud u Istočnom Sarajevu će ga osuditi na dvije godine i deset mjeseci zatvora zbog silovanja na Jahorini 2002. godine. Još sredinom 90-ih za silovanje i pokušaj silovanja osuđen je u Srbiji.
- Bježi i skloni se na neko vrijeme, doći će po tebe! Ovim je riječima sredinom srpnja jedan hrvatski policajac upozorio moga supruga Dragana da bježi, tvrdila je na ispitivanju u Banjaluci tada 39-godišnja Milijana Paravinja iz Nove Pazove. Još iste večeri tog lipanjskog ponedjeljka, oko pola noći, krenuli su s njenim bijelim Fiat Puntom, priča Draganova supruga Milijana, zaobilaznim putevima preko Zagreba i Slavonskog Broda put Republike Srpske, kod rođaka.
Suprug joj je, kaže, prije ali i za vrijeme bijega bio nekako sav izbezumljen i prestrašen. Nisu puno govorili.
- Policija je i večer prije nego li smo pobjegli iz Hrvatske, vidjeli smo ih, po noći bila u našem selu. Njemu je sve to nekako bilo sumnjivo. Pratili smo vijesti i znali smo sve što se dešava oko potrage za nestalom djevojkom iz Drniša. Još dok bi zajedno gledali vijesti Dragan je bio nekako uznemiren i govorio da se plaši da ga ne povežu sa slučajem nestale Antonije zbog njegova dosjea iz Srbije. I te večeri prije bijega odgledali smo vijesti o nestaloj Antoniji. Grozio se slučaja jer i sami imamo sina koji je vršnjak nestale djevojke. Imao je veliki strah. Samo je govorio da se plaši policije. Nakon što mu je taj policajac kojemu ne znam ime dojavio da bježi, Dragan mi je usred noći samo panično rekao, idemo - pričala je na supruga Dragana Paravinje (43), kasnije osuđenog na 20 godina zatvora za nestanak i teško ubojstvo mlade Drnišanke Antonije Bilić (17).
Cijeli iskaz dala je na poligrafu i prošla detektor laži. Sve što je Milijana rekla je istina.
Dragane, ako nisi kriv, zašto bježiš?
Prisjećajući se bijega, svoga i suprugovog uhićenja te poligrafskog testiranja u Banjaluci, Milijana Paravinja kaže da je to bilo kao na filmu.
- Svo vrijeme Dragan mi je tvrdio da nema nikakve veze s nestalom djevojkom. Pitala sam ga, pa Dragane, ako nisi kriv, zašto bježiš? Uvjeravao me da je nevin i da mu vjerujem i da je najbolje da bježe jer da više nema snage dokazivati da nije kriv. Činjenica je da sam mu pomogla kod Slavonskog Broda prepliva Savu. Dočekala sam ga s druge strane. Bili smo se dogovorili da ako "padne" u preplivavanju, da policiji kažem da sam ga ostavila u Zagrebu. Policiji sam u početku lagala kako je Dragan ušao u Bosnu preko Save, ali su me otkrili na poligrafu. U policiji su me pogrdno vrijeđali i šamarali sa svih strana. Željeli su da im pričam i ono što ne znam. Neka pitanja na poligrafu su bila uopćena a neka direktna usmjerena na to da li sam u nekom kaznenom djelu ili neki drugi način pomagala suprugu. Bilo je strašno. I danas se sva tresem kada se sjetim tih 48 sati koliko sam provela u banjalučkoj policiji. Dragan je, čula sam njegove krike, dreku i vrisku, bio u drugoj prostoriji. Vjerujem da ga nisu mazili. Ako je nešto i priznao, moguće je da su mu to iznudili kako se on sam i brani. Policajci u Banjaluci koji su me ispitivali su mi kazali da je on u početku sve negirao. Ja nisam vidjela da su ga tukli, ali pretpostavljam da jesu. Vjerujte mi, ja s njim živim u braku 19 godina i poznajem ga jako dobro. Ne branim ga. Što je od svega istina najviše znaju samo Dragan i Bog. Ali istina ima dva kraja i neka sud dokaže što je istina. Iskreno, ne vjerujem da je moj Dragan ubio tu djevojku. Ponovio mi je to i u jednom telefonskom razgovoru kada me je nedavno zvao iz zatvora. Voljela bih ga posjetiti i u šibenskom zatvoru, ali se sada plašim doći u Hrvatsku. Tko zna što bi me tamo dočekalo i kako bi na moj posjet reagirala obitelj nestale djevojke. Medijska pompa je učinila dosta toga lošega meni i dvojici maloljetnih sinova koje sada moram sama odgajati - pričala je Milijana za 24sata, dodavši kako joj je banjalučka policija oduzela tahograf Draganova kamiona kojeg je imala skrivenog kod sebe te mobitel.
- Što da vam kažem. To su velike igre i podmeću mu. On ima dosje od ranije za koje su znali i jedni i drugi. Vjerujem da je nevin i da nije učinio ništa nažao toj djevojci. Posjetila sam ga dok je bio u zatvoru u Sarajevu i željela sam ga pogledati u oči i da mi kaže istinu. Rekao mi je, mama, nisam ništa učinio i ja s tom djevojkom nemam nikakve veze. Sin mi je ispričao kako je tražio sam da ide na detektor laži, ali mu nisu dali. Ispričao mi je i kako je morao bježati iz Hrvatske jer je dobio informaciju da mu se nešto sprema i neka bježi - govorila je Paravinjina majka Ruža iz Nove Pazove za 24sata.
No dokazi su govorili drukčije. Osim što je u prisustvu dvojice odvjetnika u Banjaluci priznao da je ubio, udavio Antoniju Bilić - da bi kasnije sve porekao rekavši da su ga tukli i prisilili da prizna - tu su bili i materijalni dokazi. Prije svega forenzički DNK nalaz izuzetih tragova iz kabine kamiona, vlas kose i slina s tragovima krvi, koji pripadaju nestaloj Antoniji.
Priznanje Paravinje: Jako sam je uhvatio za vrat, odgurnula me nogom, Antonia se samo 'opustila'...
Iskaz ubojice 27. lipnja u Banjaluci je posebno mučan. Molim vas, kažite mojoj ženi i sinovima da je nisam silovao, bilo je prvo što će reći u svom priznanju.
- Nakon što je ušla u kamion, počeo sam joj se nabacivati. Ona je to prihvatila sve dok nisam zaustavio kamion. Bezuspješno je pokušavala otvoriti vozačeva vrata koja se nisu mogla otvoriti nakon čega je počela da me psuje i vrijeđa psujući mi srpsku majku. Nekoliko puta me odgurnula nogom. U tom momentu ja sam izgubio živce i jako sam je sa rukama uhvatio u predjelu vrata dok se ne mogu se sjetiti koliko sam je dugo držao, nakon čega ona više nije pružala otpor i samo se "opustila". Nakon toga sam bio izvan sebe. Krenuo sam prema Solinu pa sam se okrenuo u pravcu Zagreba. Djevojka se za to vrijeme nalazila između sjedišta u kabini kamiona.
Zaustavio sam se i djevojku stavio na krevet iza sjedišta u kabini te nastavio dalje kretanje od Drniša prema Kistanju. Na dionici prema Kistanju na jednom od tri mosta na rijeci Krki, ja sam mahinalno zaustavio kamion, te sam ušao na mjesto suvozača odakle sam sa kreveta iz kabine iznio djevojku te je ponio prema ogradi navedenog mosta. Pošto je ograda bila izuzetno niska ja sam djevojku samo spustio iza ograde mosta dok nisam gledao da li je tijelo otišlo u vodu ili se zaustavilo negdje na obali. Nakon toga sam nastavio put prema Ogulinu...
No ubojica iz kamiona s plavom kabinom je već na prvom saslušanju kod istražnog suca Županijskog suda u Šibeniku, nakon što ga je BiH izručila u srpnju 2011. godine, promijenio iskaz. Negirao je krivnju. A samo večer prije, za vrijeme vožnje od granice do šibenskog zatvora, Paravinja je u neformalnom razgovoru bio razgovorljiv i policajcima ponovio već nekoliko puta ispričanu priču kako je Antoniju zadavio i bacio s mosta u Krku.
Očito je bio dobro instruiran kako se ponašati s policijom u neformalnim razgovorima, znajući da to u istrazi nije nikakav dokaz. Kad se pojavio ispred šibenskog suca, Paravinja je po već uhodanom scenariju sve negirao, kao i desetak dana ranije kada je na sudu u Visokom u susjednoj Bosni i Hercegovini tvrdio da mu je priznanje u policiji iznuđeno batinama.
Sada je pak poricao da je na dan Antonijina nestanka uopće prolazio cestom Drniš - Split, a kamoli da ima veze s nestankom mlade Drnišanke. Tvrdio je da su mu dokazi o Antonijinom boravku u kabini njegova kamiona podmetnuti.
Njegove laži usmjerile su potragu za tijelom na krivi trag. Zbog dijela iskaza u kojem tvrdi kako je leš djevojke bacio preko mosta u rijeku Krku šibenski vatrogasci crpkama su isušili jezero Brljan kraj Oklaja, ali Antonijom tijelu nije bilo ni traga. Onda su pretražili i obližnje akumulacijsko jezero, područje uz cestu Drniš-Split i tok rijeke Krke od Manojlovačkog slapa do hidrocentrale Miljacka. Tražilo ju je oko tisuću policajaca, vatrogasaca, GSS-ovaca, lovaca, dobrovoljaca... Koristile su se i bespilotne letjelice i slovenski vojni sonar. Na potragu je utrošeno dva i pol milijuna kuna. Bez rezultata.
Jezivi cerek ubojice
Suđenje monstrumu iz Bilišana počet će u Šibeniku 22. ožujka 2012. godine iako tijelo još nije bilo pronađeno. Je li uopće govorio istinu kad je rekao da ga je bacio u Krku? Je li ga negdje prebacio kad se sutradan nakon ubojstva, prema vlastitu priznanju - a potvrđuje to i signal njegova dva mobitela - vratio prema Splitu? Odvjetnik obitelji Bilić upozoravao je i na vremenski prozor od 22 minute nakon silaska s autoceste na dan ubojstva kad se ne zna gdje se Paravinja točno kretao kamionom.
- Ne znam kada je parkirao, negdje u popodnevnim satima, ali na kavu je došao točno u 21, u to sam sigurna. Ušao je i rekao: 'Kavu s mlijekom', te se čudno nasmiješio, rekla bih nacerio - reći će za Jutarnji list konobarica na odmorištu za kamiondžije kod Modruša, ali tek nakon što vidi Paravinjinu fotografiju u novinama, jer izrađeni fotorobot, na žalost, nije sličio na njega:
- Vratio se zatim na terasu, sjeo za stol i pio tu kavu sljedećih pola sata. Ni s kime nije pričao, vrpoljio se i razgledavao. Da sam tada mogla nešto posumnjati, pratila bih svaki njegov korak, a sada mi se stvarno teško prisjetiti detalja. Nakon što sam u novinama pročitala priču o nestaloj djevojci i vozaču kamiona, odvrtjela sam film i sjetila se ovoga jer mi je ostao u sjećanju po jednom neobičnom detalju. Kad je popio kavu, otišao je do kamiona i počeo prati retrovizor na strani suvozača. To sam dobro vidjela jer je kamion bio parkiran u smjeru Zagreba. Pomislila sam: 'Pa kuda po tom mraku ideš prati kamion?
Točno kako je konobarica opisala, jezivo se cereći, Dragan Paravinja pojavio se na šibenskome sudu. Proces će početi, a da tijelo Antonije Bilić još nije pronađeno.
