U utorak četvrtog travnja 2018. hrvatski su mediji na malom prostoru objavili vijest da je umro Ante Barišić. “Prema informacijama s Fakulteta političkih znanosti”, čitamo u Jutarnjem listu, “u Zagrebu je umro Ante Barišić, nekadašnji dužnosnik Službe državne sigurnosti i do prošle godine predavač na FPZ-u.” “Barišić”, nastavlja novinar, “spada među rijetke udbaše koji nisu skrivali što su radili, a nedavno je sudjelovao u teškim optužbama protiv Tomislava Karamarka, i to su bili njegovi posljednji javni istupi. Bio je šef Odsjeka 1/3, koji je pokrivao neprijateljske djelatnosti iz redova vjerskih zajednica. Bavio se detektiranjem gdje su bila žarišta onoga što se tada nazivalo neprijateljskom djelatnošću po tadašnji politički sustav.
Barišić je na sudu posvjedočio da su istinite izjave Josipa Manolića da je Tomislav Karamarko bio suradnik UDBA-e. Iako je bio čuvar komunističkog režima, znao je otići u prostorije Društva političkih zatvorenika i popiti kavu s ljudima koje je u prošlosti progonio. Sprovod je u Drnišu 7. travnja…”
Ova štura vijest popratila je smrt jednog od najvećih i najvažnijih hrvatskih pripadnika službi. Špijuni, agenti, članovi tajne policije ionako nisu slavljeni, njihov posao i jest da se za njih ne zna, kako za života tako i nakon smrti. Često za njihovo sudjelovanje u povijesti znamo tek kada su događaji u kojima su djelovali davno završili. A kako na ovim prostorima prošlost nikada ne završava, nikada ne ostaje u povijesti, već se uvijek u nekom mutiranom obliku vrati jača i strašnija, tako i nema isteka roka za oznaku top secret nad dosjeima ljudi koji su se kretali u životu pokraj života.
Uostalom, pitanje je kako bi izgledale biografije slavnih špijuna, onih koji su ipak nekako isplivali do slave, najčešće zato što su stradali radeći svoj posao, kada bi se iz njih izbacilo sve ono fabricirano ili dodalo sve ono izbačeno. Jer uvida u te dosjee nema. Tek u velikim prevratima, poput sloma Sovjetskog Saveza, dok još vlada nered i kaos, dokumenti počnu kolati i katkada se u njima nabasa na pravo zlato. No ni tada se pouzdano ne može znati krije li se u dosjeu prava istina ili je i ona dorađena, ispravljena, izglancana kako bi poslužila nekome. I bolje da se ne zna. Jer teško je za bilo kojeg čovjeka koji je život proveo u tajnim službama prosuditi je li zločinac, zadnji šljam koji na najbrutalniji način koristi ljudske slabosti ili heroj i čuvar poretka koji stražari na zidu? Vjerojatno bi za svakoga od njih svaka od tih kvalifikacija u nekom trenutku njihove karijere mogla biti točna.
Isto vrijedi i za Antu Barišića, šefa važnog odsjeka Službe državne sigurnosti, koji je otkrio i na vrijeme plasirao na ispravne adrese Memorandum SANU, praktički nacrt budućih ratova koji će se voditi na ovim prostorima. Istodobno za njega se može reći da je uhodio, progonio, uhićivao zbog stvari koje, gledano iz današnjeg demokratskog sustava, izgledaju smiješne. Ante Barišić izgleda kao preslika svega onoga najmračnijeg i najsvjetlijeg u svijetu špijuna i tajnih službi. Sam je za sebe tvrdio da je jedina razlika između onih ispravnih i onih drugih ”u pravu ili prinudi”.
Kojima od njih pripadaš govori tko si unutar službe. On je sebe ubrajao u one koji pripadaju pravu. Ante Barišić bio je jedan od rijetkih koji nakon demokratskih promjena nije krio svoj rad u službama bivše države niti ga je pretjerano mistificirao niti se pokušavao ”očistiti” tvrdeći da je rušio sustav iznutra. On je samo radio svoj posao. Bio je i jedan od rijetkih koji je o metodama i načinu rada otvoreno govorio, pazeći ipak da ne otkrije ništa što bi bilo koga kompromitiralo. Poštujući pravo, čijem je svjetonazoru, kako sam tvrdi pripadao, onako kako to može pripadati jedan obavještajac, svjedočio je i želio svjedočiti u procesima ljudi optuženih da su bili pripadnici tajnih službi, dakle čuvari čuvara socijalističkog poretka, a danas su veliki demokrati. Jedan je od rijetkih koji se zalagao da se imena suradnika objave, ali sva, bez dorada, fabriciranja i vađenja iz konteksta. U skladu s tim nikada nije govorio previše iako je dao naslutiti da mnogo toga zna.
Možda je i zato umro relativno mlad, a njegovo je tijelo u stanu pronađeno tek poslije tri dana. Ipak, njegovi dobri poznanici kažu da je bolovao od šećerne bolesti i da je moguće da ga je ona stajala glave. Povijest vjerojatno neće upamtiti Antu Barišića, čini se, ni po zlu ni po dobru; a ipak je jedan od ljudi koji su, samo radeći svoj posao, otkrili i objavili jedan od najvažnijih dokumenata nastalih na ovim prostorima. I teško je reći koje bi posljedice bile da je taj dokument objavljen tek onda kada su njegovi tvorci to htjeli. Možda bi povijest ove regije izgledala bitno drukčije, bitno crnje i mračnije. Već samo obrazovanje i početak rada u Službi Antu Barišića čine pomalo kontroverznim likom. Rođen je 1957. godine.
Bio je ”zadužen za vjerske zajednice” – špijunirao je crkve, Katoličku i Pravoslavnu, ali i ostale, što nije mogao svaki bukvan. Crkva je išla samo intelektualcima. Treba, naime, znati što je euharistija, što koncil, što postkoncilska crkva, što su enciklike, bule, objave, što su sakramenti i tako dalje i tomu slično. Upravo to će mu donijeti, gledajući iz današnje perspektive, najveći profesionalni uspjeh, čije se posljedice na povijest ovih prostora teško mogu procijeniti. Čini se, da bi ona, bez Barišićeve provale, bila mnogo crnja i mračnija. Ante Barišić jednoga je jutra, naime, na osnovi dojava koje je dobio od svoje doušničke mreže, u jednoj od zagrebačkih ulica – Prisavlju, uhitio mladog svećenika Rimokatoličke Crkve, koji je bio homoseksualac.
“Njegov je ljubavnik bio iz beogradske patrijaršije”, rekao je poslije Barišić. “Imao sam s njim dugi informativni razgovor. Nije bilo nasilja. Preko njega smo dobili duboko grlo u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u samom njezinu vrhu. Od njega smo doznali za nacrt dokumenta koji je radila Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) i koji će poslije postati poznat kao Memorandum Sanu. U utorak 28. listopada 1986. godine Franjo Tuđman u svoj je dnevnik zapisao: “Napokon sam dobio famozni Memorandum SANU. Donio mi ga je”, piše Tuđman, ”Stipe Mesić.”
”Načertanije, nema što, socijalističkog razdoblja srpske znanstvene misli o južnoslavenskim odnosima. U pravu su što se tiče načelne kritike sustava! Ali, Bože mili, s kojih to velikosrpsko-unitarističkih stanovišta!!!” Tuđman je odmah prepoznao duh koji je izbijao iz tog nacrta dokumenta. Memorandum je, naime, bio radni materijal Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) kojim je trebao biti opisan položaj Srba u Jugoslaviji nakon Titove smrti te ponuđene smjernice za rješenje tog problema budući da je “srpsko pitanje” već dugo bilo na dnevnom redu kao goruće političko pitanje poslijetitovske Jugoslavije. Nakon otkrivanja tog dokumenta, Služba državne sigurnosti pobrinula se da kopija dođe do stranica beogradskog tiska koji ju je objavio, izazvavši golem skandal. Svima je, naime, bilo jasno da je taj dokument, koji je govorio o “neravnopravnosti” srpskog naroda u Jugoslaviji, osmrtnica za zemlju.
Iz današnje perspektive bio je to ključan trenutak za početak uspostavljanja kakve-takve protuteže u vremenima koja će tek doći. A ta su vremena bila puna krvi. Iako svoju ulogu u razotkrivanju Memoranduma SANU Ante Barišić osobito ne ističe, upravo je to bio njegov najvažniji profesionalni uspjeh. A do njega nije došao slučajno, crkvu nisu pratili neobrazovani špijuni, a Barišić je bio jako načitan, briljantno je pamtio imena, zgode, događaje, suradnike. Ipak, nije sve teklo tako glatko. Kako sam govori, rad u Službi imao je i svojih neugodnijih strana. Doduše, za ”intelektualca” poput njega.
”Ja sam osobno Žarku Puhovskom ‘dao Japanca’. Što to znači? Dati Japanca, znači ići za čovjekom korak za korak, pratiti ga u stopu. Puhovskog sam pratio u sklopu Praksisa, pa sam jednom prilikom jedva izbjegao svojeg bivšeg profesora s faksa. Bilo me užasno sram, uplašio sam se da ću ga sresti. Kako bih mu objasnio zašto Žarku Puhovskom visim na vratu?” Navodno je da izbjegne taj neugodan susret skočio u grmlje. No, prvi posao mu je bio čuvanje Santiaga Carrilla i Felipea Gonzáleza na Titovu pogrebu u Beogradu. “Bili smo veliki profesionalci”, pripovijedao je novinarima, dodajući: “To obvezuje. Imali smo beskrajnu slobodu akcije, ali je nikada nismo zloupotrijebili!”
No glavni dio njegove operativne djelatnosti bilo je praćenje i obrada vjerskih zajednica i intelektualaca. Kako kaže, tu je imao i dvojicu vrhunskog suradnika, građevinara kojem se povjeravala ugradnja raznih prislušnih uređaja kod prerade, adaptacije ili gradnje novih zgrada i stanova. Tako su stvari išle glatko i nije trebalo mnogo mudrovati kako nekoga ozvučiti. U skladu sa svojim karakterom, ali i dugim drilom da pravi agent nikada ne otkriva svoju mrežu suradnika, ne govori o kome je riječ. ”Imali smo na raspolaganju i dvojicu poznatih građevinara. Kako ćeš ‘uprćuknuti’ mikrofon, ako ti netko ne pomogne? A oni su bili najbolji. Grade zgradu ili izvode građevinske radove, primjerice na Kaptolu, pa odmah stave i prislušne uređaje. U Rimu smo također imali ugostitelja preko kojega se kontrolirala droga.
Bio je to čovjek Bude Lončara.” Iako su službe koje brane državni poredak oduvijek o sebi željele ostavljati sliku moralno ispravnih institucija, punih časnih pojedinaca koji danonoćno stoje na straži dok drugi spavaju, njihov posao često je graničio s kriminalom – gledano očima običnog čovjeka. A ta slika još se više muti jer su često upravo kriminalci ili budući kriminalci bili suradnici, što dobrovoljni, a što prinudni ove službe. Često najbolji. Služba je mogla “stvoriti legendu” (lažnu priču kojom se nekog agenta ispraća u određenu skupinu da bi postao uvjerljiv), ali i skinuti krimen. Danas poznatog poduzetnika oslobodili su tereta prometne nesreće s fatalnim ishodom u zamjenu za slobodu. “Držao ga je na vezi Mišo Deverić. Tako je i dobio poznati lokal u okolici Zagreba. Noćni klub. Ti su nam klubovi bili važni jer su dragocjen izvor informacija i kompromitirajućih materijala.”
Upravo kompromitirajući materijali skupljeni o različitim pojedincima omogućavali su prodor u one sfere društva gdje se običnom istragom nije moglo. S druge strane, daleko od toga da se to moralno može opravdati i nazvati ičim višim od ucjene. Teško je procijeniti, pa i samim protagonistima, gdje je tanka granica koja opravdava nedozvoljena sredstva. Može li se lagati da bi se otkrila viša istina, to je pitanje kojim se bavi i na kojem počiva književnost. Može li se kriminalnim i zločinačkim metodama braniti društvo od opasnosti? To pitanje svih pitanja u špijunskom svijetu se zaobilazi. Zaobilazi ga i Barišić koji ipak pokušava dati neko objašnjenje. Kao i pitanje difamiranja, širenja dezinformacija i propagande. “Crnu propagandu radile su ‘namjenske organizirane snage’. Što je to? Skupimo se mi, nas nekoliko, na određeno vrijeme i odradimo neku akciju. Nisu postojali odjeli za to. Radilo se po vertikali, od Službe do medija. Što bi se danas reklo: javno-privatno partnerstvo. Vrlo efikasno. Uzmite ložu P2 u Italiji, tamo se sve jasno vidi o djelovanju Službe. Sve je to proizišlo iz djelovanja službi Komunističke internacionale, Kominterne. Imate poznatog umjetnika koji je u Tuđmanovoj kući snimao filmove. Preko njega smo, indirektno, financirali Tuđmana, ali smo ga i nadzirali. Držao ga je na vezi Božo Kovačević, ne onaj filozof, nego Kovačević iz Službe. Dvojica predsjednika Sabora bili su suradnici. Jednog je držao Božo, a drugoga je držao Ivan Mišković Brk, šef KOS-a.
O njemu je 1971. također “stvorena legenda” da se lakše probije među nacionaliste. Tuđmanu smo, preko naše suradnice, omogućili i tiskanje knjiga i put u Kanadu. Nju sam vodio kao našu ‘društvenu vezu’ da je ne kompromitiram. Društvena veza ne surađuje sa Službom, to je osoba kojom se Služba koristi za prikupljanje informacija ili druge poslove, a ona to i ne mora znati.” Barišić to tumači kao dio velike igre u kojoj je sudjelovao. A među svjetovnim užicima nijedan nije tako velik i tako prešućen kao velika igra. Biti u svijetu tajne policije i špijunaže daje upravo taj privid, da si sudionik velike igre, iako si tek dio paralelnog života koji često s onim stvarnim nema nikakve veze, već je samo njegova iskrivljena i ružna slika, zapisnik činjenica iz kojih je izostavljeno vrijeme u kojem se događaju, osjećaji ljudi koji su sudjelovali i svjedočanstva onih koji su bili daleke i kolateralne žrtve. Poput suhog sudskog izvještaja. Barišić o tome ima sasvim drukčije mišljenje. ”Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi.” Iako je Barišić tvrdio da je uvijek bio na strani prava, a ne prinude, svjedočanstva ljudi koje je obrađivao ne zvuče nimalo pravno i nimalo umjetnički. Predsjednik društva Hrvatskih političkih zatvorenika Marko Grubišić za Jutarnji je list posvjedočio kako ga je Ante Barišić kao šef Odjela za kler Službe državne sigurnosti 1983. nevinog tukao u pritvoru te kako je zbog njega završio u Lepoglavi.
Grubišića je branio odvjetnik Željko Olujić. “Želim samo reći istinu o tome što mi je UDBA učinila ‘80-ih, predvođena u mojem slučaju upravo Antom Barišićem koji je bio njihov nadobudni djelatnik. Ono što mi je Barišić radio najbolje sam opisao 1991. u izjavi koju sam tada dostavio Uredu predsjednika Franje Tuđmana nakon što ga je imenovao savjetnikom za osiguranje. Napisao sam: ‘Gospodin Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces (studentski dom na Lašćini op. a.), nazvan ‘akcija Namještaj’, 1982./1983. godine.
Na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja jesu: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja (povezanost s emigracijom, postavljanje bombe u Nami i sl.) i kao posljedicu ‘obećavao’ robiju od 15 do 20 godina, uz sve gore navedeno tvrdio je da i moji odvjetnici Željko Olujić i Ivan Gabelica pripadaju ‘ustaškoj bandi’ i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći. Ta izjava dostavljena je tada predsjedniku Tuđmanu”, rekao je Grubišić. Osuđeni su na duge zatvorske kazne. Kasnije im je Savezni sud iz Beograda smanjio kaznu, za Grubišića s četiri na 2,5 godina, a Sušcu sa 2,5 na godinu i pol, rekao je novinarima Olujić. Grubišić se šokirao kad je shvatio da je Barišić i u novom režimu persona grata. Točno se sjeća i trenutka te spoznaje.
“Bilo je to u vrijeme afere sa snimkama Martina Špegelja, a na televiziji su jednu večer gostovali Slaven Letica, Zvonko Lerotić i Barišić. Možete misliti kako sam se osjećao! Pet mjeseci trajao je moj istražni postupak, a nastavljen je presudom od četiri godine zatvora, odslužio sam 2,5 godina i nakon svega opet ugledam Barišića koji se u toj emisiji predstavio kao dušobrižnik za Hrvatsku… Nisam mogao vjerovati svojim očima. Čovjek koji me do prije nekoliko godina držao na detektorima za doručak, ručak i večeru, ne bih li priznao da sam postavio bombu u Nami, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me. Sjećam se noći kad su mi točno u ponoć, na sam Božić, u ćeliju istražnog zatvora u Petrinjskoj ušli Barišić, Goran Ljubičić Gejo i Darko Starčević.
Čula su se zvona s katedrale, a Barišić mi je rekao: ‘Vidiš gdje su tvoji (pokazujući prema Kaptolu), a gdje si ti?’ Odgovorio sam mu da se Božić slavi u srcu i to ga je toliko iznerviralo da me baš tu večer Barišić vezao lisicama za radijator, hvalio se tim tzv. španjolkama koje odmah reagiraju i urezuju se u zapešće. I onda ga nekoliko godina poslije ugledam na televiziji kao spasitelja Hrvatske. Ne samo da me to iznerviralo nego sam se pitao zna li naš predsjednik koga uopće ima iza leđa?! Jer što je sve taj čovjek radio meni, a poslije i drugima, primjerice u političkim procesima Filipu Bagiću i Mirni Sunić.
Zatražili su tada iz Ureda predsjednika da sastavim pismenu izjavu koju je Tuđman pokazao Barišiću i zatražio njegovo očitovanje. Doznao sam kasnije da mu je Barišić odgovorio da sam dobar prijatelj s Gotovcem, Gabelicom, Markom Veselicom, Paragom i Paradžikom te da kroz podrivanje njega želim ‘podrivati instituciju predsjednika i HDZ’. No, Tuđman to nije prihvatio te je Barišić ubrzo smijenjen”, završio je Grubišić. Grubišić tada nije znao da su mnogi ljudi koji su ga okruživali također bili suradnici Službe. Svi koji su odrobijali Goli otok morali su potpisati izjavu o suradnji, pa tako i Gabelica, njegov odvjetnik. Pitanje je koliko je Ante Barišić stvarno znao i koliko je nakon ove epizode bio udaljen od svojih bivših suradnika. On sam vrlo otvoreno zalaže se da se liste suradnika otvore.
“Iznenadili biste se koliko je tu poznatih ljudi bilo”, nastavlja i dodaje. ”No popisi koji su izišli u javnost nekorektni su, necjeloviti i tendenciozni. Napravljeni su s ciljem da se neke ljude uništi i okleveće, bili oni suradnici ili ne, a neke sačuva. Pa nisu sastavljači popisa bili blesavi da otkrivaju imena ljudi koji i dalje rade za Službu. To bi ih kompromitiralo. Čemu?” “Ja jesam za objavu popisa, ako koga to voajerski zanima”, isticao je za života, “ali tako da se objavi sve o svima, na isti način i pod istim uvjetima. Meni i mojim ljudima rad za Službu bio je na diku i ponos jer to je bila konstruktivna priča. Svi smo bili zagovornici prava, a ne prinude. Neka se, dakle, sve objavi – ali pod korektnim uvjetima i bez selekcije.” Upravo je on bio taj koji se odazivao na svjedočenja i govorio, barem kako se čini, ono što zna. No, ne i više od onoga što je morao. A izgleda da je znao mnogo više.
Prema poznavateljima obavještajne scene u Hrvatskoj jedino je Jan Gabriš – voditelj arhiva Službe državne sigurnosti, čovjek koji je uz Perkovića i Mustača morao znati najviše. No, za razliku od Ante Barišića, koji je briljantno pamtio imena, datume i događaje te je vjerojatno mnogo toga znao, Jan nikada nije ni o čemu govorio. Barem ne javno. I Jan Gabriš i Ante Barišić umrli su u relativno kratkom razdoblju, uz glasine o misterioznim okolnostima. Na kraju, ni na jednu od tih smrti nije pala ozbiljnija sumnja niti su vođene istrage. Ostaje pitanje koliko su znali i što su bili voljni govoriti.
Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Na Žalost bili su najveća ljudska ološ, koja je vrbovala mlade djevojke , a onda ih silovali ako im podatke nisu donosile ili davili po hotelima. Upropastiše milijune života i nitko m sudio nije, jer se sada veš starice ne usude pričati.