Dokumenti Pavelićeve arhitekture zla: Kapelica, pa soba za vino i za kupus

Od 1941. pa do sredine 1943. godine vlada NDH utrošila je na gradnju novih te na popravak i pregrađivanje starih javnih zgrada 870 milijuna kuna ili oko 150 milijuna eura u današnjoj kupovnoj moći. Kad su započeli radovi na obnovi Poglavnikovih dvora, tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku bio je 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942., kad su radovi nastavljeni, primjenjivan je tečaj od 40, a od proljeća 1943. kad su završeni 60 kn za 1 RM. Po okvirnim procjenama koje se temelje na povijesnim tečajevima, inflaciji i pretvorbi valuta, 100.000 kuna iz 1942. godine imalo bi približnu kupovnu moć od oko današnjih 17.500 eura pa po toj računici možemo preračunavati i pojedinačne cifre brojnih investicija u gradnje, obnove, pregradnje i slično, piše Snježana Banović za Express.

Glavni nositelj svih građevinskih radova u NDH bilo je Ministarstvo prometa i javnih radova, to jest Glavno ravnateljstvo za javne radove s Odsjekom za zgradarstvo. 

Najgrandiozniji pothvat bio onaj gradnje svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici kao rezultat Stepinčeve vizije da se “bez obzira na žrtvu” stvori hrvatski Lourdes, nisu zaostajali ni brojni gospodarski objekti (stočne postaje, poljoprivredni i stočarski zavodi, rasadnici...), objekti narodne prosvjete u koju je spadala i kultura, sjedišta službi i ministarstava. 

 U Fondu Hrvatskog državnog arhiva broj 219. nalazi se golema dokumentacija o intenzivnom graditeljskom zamahu u NDH. 

Za potrebe zloglasne Ustaške nadzorne službe i zatvora u kojem su stradale na stotine ljudi preuređen je za šest milijuna kuna danas potpuno zapušteni objekt Jugoslavenske akademije na današnjem Trgu žrtava fašizma, koji je iz tog razloga poslije rata i dobio to ime.

Arhiva

Obnovljena je temeljito i zgrada “Krugovala” u Šubićevoj i zgrada Glavnog ustaškog stana koji se smjestio u prostor bivšeg poslanstva Kraljevine Italije. Izgrađene su nove radionice i spremišta HNK u Samoborskoj cesti (danas HNK 2), koje su prethodno bile u zgradi Kola. Ukratko, Zagreb, tad pod vodstvom načelnika Ivana Wernera, bio je prava građevinska košnica, čak su se uz savske nasipe gradile i “male luke” (kraj Kruga i Trnja), presvodio se potok Kuniščak, probijale ceste na sjeveroistočnom dijelu grada. Sve je to bilo povezano s vizijom nove “sreditbene osnove”, to jest urbanističkog plana kojim se Zagreb trebao pretvoriti u “svjetsku metropolu”. Iz te je urbanističke osnove možda najpoznatiji projekt adaptacije Meštrovićeva Doma hrvatskih umjetnika u džamiju, za što je Poglavnik izdao naredbu već u srpnju 1941. U spomenutom Fondu čuvaju se o tome na stotine dokumenata. Sve navedeno odvijalo se, međutim, paralelno s rušenjem nepoćudnih sakralnih objekata, židovskih i pravoslavnih, a radovi nisu jenjavali ni širenjem intenzivnih partizanskih borbi i oslobođenja zemlje od ustaške vladavine. Dapače, povećavali su se sve do početka 1944. i bombardiranja Zagreba. Na jednoj strani intenzivna gradnja, a na drugoj rušenje, to jest “arhitektura zla”.

društvene domove s dvoranama znane kao Pavelićeva “Prosvjetna ognjišta”. Za potonje je bio zadužen naveći “državni” arhitekt u NDH, Aleksandar Freudenreich, posljednji izdanak slavne glumačke dinastije Freudenreich, koji je u svemu što je gradio u to doba forsirao tzv. “Heimat stil”, po uzoru na Reich, iako je prethodno gradio objekte u modernističkom stilu.

Posebnu pozornost u spomenutom Fondu privlači golema dokumentacija s nekoliko stotina spisa o obnovi Poglavnikovih dvora (prethodno, kao i od 1945. do danas Banski dvori), kompleksa dviju četverokrilnih palača izgrađenih u stilu baroknog klasicizma početkom 19. st., koji je služio za potrebe državne uprave od 1808., kad je u prizemlju bio smješten Arhiv Kraljevine, na prvom katu stambeni prostor za bana (po čemu je i dobio ime), a na drugom sudovi. Poslije su tu bili smješteni kraljevski Zemaljski arhiv, Banski i zemaljski sudbeni stol te hrvatska sabornica.

Arhiva

U kutijama istog Fonda sačuvane su uglavnom “košuljice”, to jest omoti spisa koji se odnose na obnovu, adaptaciju i ekstenzivno uređenje “zgrada Poglavnikovih” i Vlade NDH na adresi Radićev trg 1 i Radićev trg 2 (prije i poslije Markov trg). Paralelno s pripremama i početkom radova tog velikog zahvata, nedaleko, u Donjem gradu, u Praškoj ulici rušila se zagrebačka sinagoga (listopad 1941. - travanj 1942.), a Židovi i Srbi su se morali iseliti iz svojih stanova i poduzeća, dok su mnogi već otjerani u logore i ubijeni. Za to vrijeme je Državna riznica svakodnevno izdavala naloge za isplate brojnim zagrebačkim obrtnicima koji su Poglavnikove dvore pretvarali u rijetko luksuznu rezidenciju.

Radove po projektu Ivana Haberlea, ovlaštenog graditelja iz Preradovićeve ulice 26, nadzirao je ing. Pero Mastnak-Car. 

Sve je plaćeno iz proračuna Državne riznice, a svote su se penjale do neba. Osim ratnih troškova i spomenutih izgradnji i dogradnji, ova je temeljita obnova sigurno bila jedna od najvećih investicija NDH u glavnom gradu. U fondu je pronađeno više od 350 različitih računa za radove, ali to nikako nije sve jer su pronađene i ponude za radove koji su očito ostvareni, a za koje su računi izgubljeni. Poglavnik nije štedio na svojem komoditetu, obje zgrade su obnovljene temeljito, od podruma do krova, a luksuz je očigledno bio na visokome mjestu prioriteta. Za brojne poslove sačuvani su i predračuni, obračuni, specifikacije, završni računi, zapisnici o primopredaji radova, kao i ponude drugih izvođača koji su se javljali na javne pozive organizirane za sve radove. Svi su radovi (osim najjeftinijih nabavki i servisa) išli preko javne nabave, a na pozive bi se obično javila tri ponuđača, među kojima je komisija stručnjaka imenovana od nadležnog ministarstva izabirala onog najpovoljnijeg.

Među arhivskim dokumentima o obnovi su i brojni projektni nacrti, naročito ih ima za ugradbene ormare i općenito namještaj. Sačuvani su i fascikli puni nacrta za instalacije: grijanje, toplu i hladnu vodu, za praonu, sanitarne čvorove, ventilaciju i kotlovnicu, a sve je to odradila zagrebačka firma Kalorifer.

Zvuči bizarno da je i prije radova za Poglavnikov dvor, već nepunih mjesec dana nakon proglašenja NDH, u svibnju 1941. započeo “izvanredni”, ali za upravu HNK (po novom Hrvatsko državno kazalište) i ministarstvo obnove nužan popravak dijela gledališta velikog kazališta. Bilo je to, ustvari, “preuređenje i poljepšanje Poglavnikove lože”, koja se pokrila novim tapetama i obnovila novim pokućstvom, a prostor se, kako čitamo u tadašnjim novinama, i proširio “tako da će biti dovoljno mjesta za sva svečana primanja”. Popravci Poglavnikove lože obavljeni su rekordnom roku, a trošak zahvata iznosio je više od 600 tisuća kuna. Za usporedbu, u to su doba cijene na malo strahovito porasle pa je, na primjer, metar platna u zagrebačkim trgovačkim radnjama i obrtničkim zadrugama s 15 skočio na 97 kuna. Višestruko je poskupio i sav ostali materijal nužan za radove u građevinskoj industriji, ali i na sceni kazališta. Recimo, cijena opreme jedne velike opere u prosjeku je iznosila između 120 i 150 tisuća kuna, a to znači da je obnova Pavelićeve lože stajala kao dvije, tri, čak i četiri operne predstave.

Na prvom katu Poglavnikovih dvora, pokazuju tlocrti iz Hrvatskog državnog arhiva, bilo je na kraju obnove 28 prostorija, uključivo i kapelicu - od toga devet salona, dvije dvorane, radna soba, dvije gostinjske sobe s kupaonicom, spremište, garderoba te novi “office” (to jest, pomno projektirana kuhinja samo za Poglavnika), čak i “veća soba” za srebrninu.

U podrumu su izgrađena nova skladišta, radione, “elektro-soba”, kotlovnica, drvarnica, dvije praone i sušiona, soba za vino, soba za kupus, soba za voće, soba za povrće, prostorije za ugljen i drva, komore za instalacije ozračivanja.

I u prizemlju su provedene velike promjene, mnoge su prostorije dobile novu svrhu, na primjer kuhinje i kupaonice, kotlovnica, spremište za “samovoz 1 i 2” te još dvije manje sobe za personal i pohranu raznih stvari.

No najviše se nadograđivalo i dograđivalo na drugom katu, gdje se čak podizao krov da bi se ubacili šest spavaona s “kupkama” i četiri “oblačione” (s prozorima na dvorište), veliki hodnik uzduž fasade, dvorana s novim, velikim dvokrilnim vratima i francuskim prozorima na dvorište koja je dobila ime po banu Jelačiću, dva salona, velika blagovaona, dnevni boravak i predsoblje za pet novih soba, čak i čitaonica s velikim prozorima koji gledaju na Trg Stjepana Radića. Obnovljeni su cijelo krovište i sva stubišta u zgradi, a u zapadnom krilu ugrađeno je novo, reprezentativno stubište s tri kraka s odmorištima, obloženo hrastovinom, a u prizemlju s ogledalima.

Tako veliki zahvati nisu mogli proći bez nadzora ozloglašene Kvaternikove Ustaške nadzorne službe, koji su redovito dostavljali Ministarstvu prometa i javnih radova političke očevide o obrtnicima i njihovim radnicima, u čemu se naročito tražila “ljevičarska prošlost”. Takve se moralo odmah “udaljiti od radova u dvoru”. Te je izvide obavljao Ivica Ico Kirin, pripadnik ustaškog pokreta od 1936., zaposlen u UNS-u od osnivanja u kolovozu 1941. kao zapovjednik II. (obavještajne) službe, a 1942. kao zamjenik upravitelja Ureda IV (osobnog), kojemu će uskoro postati upravitelj. On je nekako istodobno sa završetkom radova na Dvoru postao odgovoran za Poglavnikovu sigurnost. Bio je uz njega i kad je ovaj s opljačkanim zlatom bježao iz Zagreba u svibnju 1945., ali su se u lipnju razdvojili. Uhićen je u ljeto te godine, uskoro izručen jugoslavenskim vlastima te 1947. osuđen na smrt i pogubljen.

Cijeli tekst o velikoj obnovi Pavelićevih dvora možete pročitati OVDJE.