Top News
3334 prikaza

I kardinal je shvatio: Neki HDZ-ovci naštetit će državi

Davorin Visnjic/PIXSELL
Posljednji nastavak biografskog feljtona o najutjecajnijem i najsposobnijem kardinalu koji je mudro vodio Crkvu u kompliciranim vremenima u Hrvatskoj

Dr. Miroslav Akmadža (rođ. 1967., “Krunoslav Draganović”; “Crkva i država”, “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”) objavio je prvu veliku biografiju kardinala Franje Kuharića, jedne od značajniji protagonista  hrvatske povijesti  druge polovice 20. stoljeća. Život popularnog i voljenog zagrebačkog nadbiskupa obrađen je na skoro 700 stranica knjige ”Franjo Kuharić. Kardinal i vlast”  i daje zanimljiv uvid ne samo u  njegov curiculum vitae,  već i u složene odnose Crkve u Hrvata i vlasti, prije svega Komunističke partije. Oni – vidimo iz knjige - nisu uvijek jednodimenzionalno konfliktni kao u prvom razdoblju nakon Revolucije i suđenja Stepincu nego variraju u vrlo širokim amplitudama koje zahtijevaju puno političkog takta. 

Akmadžina knjiga nastala je u sklopu istraživačkoga projekta “Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća” koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Izdavač je Profil knjiga a ovi je zadnji nastavak feljtona u kojemu donosimo najzanimljivije pasuse vezane uz odnose Franje Kuharića i dr. Franje Tuđmana.

Kuharić nije lako došao do pozicije kardinala, niti ju je osobito želio, kako se čini. Iako se danas čine idiličnima, odnosi Kuharića i Svete Stolice dugo vremena nisu bili blistavi. Vatikan je 70-ih odbijao promaknuće Franje Kuharića u kardinala, ali su odbijali i njegove kadrovske prijedloge jer su ga smatrali preliberalnim. Uzrok problema bili su, prvenstveno, koncilski orijentirani teolozi okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti.

“Kao što je već spomenuto”, piše Akmadža, “zbog problema prouzročenih osnivanjem Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, a koje je bio spreman djelomično braniti, nadbiskup Kuharić je osjećao kako gubi povjerenje Svete Stolice. No i prije toga optuživan je zbog popuštanja progresivcima okupljenim oko Glasa Koncila i na KBF-u. O tome ga je izvijestio pronuncij Cagna informirajući ga zašto se odustalo od njegova imenovanja kardinalom. Kuharićev odnos prema vlastima nije bio smetnja, iako je bilo najava kako bi u tom slučaju vlada SFRJ prosvjedovala, ali ovo prvotno bilo je važnije. To mu je Cagna priopćio 29. rujna 1975., kada ga je informirao da će opet biti predložen za kardinala na novom konzistoriju i kako mu je osobno dao punu potporu, uvjeravajući kardinala Villota da se stanje, glede ranijih smetnji, bitno promijenilo. Cagna je smatrao i kako mogući prosvjedi jugoslavenskih vlasti ne bi utjecali na papinu odluku, ali i da misli kako takvih prosvjeda ne bi ni bilo. Kuharić je zahvalio Cagni na povjerenju, ali mu je izrazio i svoj strah od te odgovornosti za koju se ne osjeća doraslim. No Cagna mu je odgovorio kako već ima veliku odgovornost, a imenovanje kardinalom samo je odlikovanje koje će ojačati njegov autoritet i prema državnim vlastima i unutar Crkve. 

Nepovjerenje Svete Stolice

Međutim, ni ovaj put od Kuharićeva imenovanja kardinalom nije bilo ništa. U vezi s raznim komentarima zašto i ovaj put nije imenovan kardinalom nadbiskup Kuharić je 28. svibnja 1976. u svom dnevniku zapisao kako su to sve neprovjerene informacije i nagađanja. Zapisao je i kako osobno za takvu obvezu nije sposoban ni spreman te dodao: “Čemu bi služio u Crkvi jedan mali kardinal kao što sam ja?” Ustvrdio je kako papa Pavao VI. zna što radi, na čemu mu zahvaljuje, jer su za njega takvi veliki položaji tjeskoba i kako bi bio najsretniji da je ostao seoski župnik, što dalje od velikih centara. Pitao se ne bi li bio bliže Bogu da je bliže siromasima i prirodi, i ne bi li više molio da je ostao u Svetom Martinu i lakše polazio na sud Božji iz Noršić Sela nego s katedre zagrebačkih nadbiskupa.

Nadbiskupa Kuharića jako su pogodile informacije koje mu je na Badnjak 1976. prenio Tomislav Šagi-Bunić, kako mu se u Kongregaciji za svećenstvo zamjera da je stao na stranu “lijevih struja” u hrvatskoj Crkvi, tj. uz skupinu u “Kršćanskoj sadašnjosti” i njihove napise u Glasu Koncila. Kuharić je o tome u svom dnevniku zapisao kako je bio žalostan zbog takvih informacija jer je u tim “rimskim tračevima osjetio odsutnost objektivne istine”. Smatrao je kako ne treba osuđivati nikoga, pa ni navedenu skupinu, dok se sve temeljito ne ispita, nego ih treba upozoriti na moguće pogreške. Zapisao je kako ga boli to što ga se u Rimu smatra zaštitnikom “lijeve struje”, a u zemlji ga se smatra pristašom “desnice”, dok njega samo zanima istina i dobro. U tom ogorčenju napisao je i da bi, kad bi sam smio krojiti svoju sudbinu, odmah otišao s mjesta nadbiskupa. No kako navodi, nije se usudio biti neposlušan Sv. Ocu i kako ga to drži “na ovom križu”. 

 | Author: Davorin Visnjic/PIXSELL Davorin Visnjic/PIXSELL

Nepovjerenje Svete Stolice posebice se očitovalo u odbijanju njegovih kandidata za pomoćnoga biskupa zagrebačkoga. 
(…) Nedugo nakon Titove smrti, sredinom lipnja 1980. u Zagrebu je, po Kuharićevim navodima u njegovu dnevniku, održan sastanak predstavnika vjerskih komisija iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i možda još neke od republika, na kojem se raspravljalo o odnosima s Katoličkom crkvom i Svetom Stolicom. Kuharić je saznao da ga je na tom sastanku jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici Zdenko Svete optužio kao glavnoga krivca što ti odnosi nisu bolji. Kuharića je iznenadilo što ga je tom prigodom Lalić branio, pa ih je potpredsjednik SIV-a Miloš Minić morao smirivati. 

Nadbiskup Kuharić predstavkom od 27. rujna 1980. prosvjedovao je kod Lalića zbog odnosa državnih vlasti prema osobama lišenim slobode. Ustvrdio je kako ima informacije o nekim postupcima prema zatvorenicima koji postaju grijeh protiv čovječnosti, navodeći primjer stavljanja zatvorenika u samicu pri temperaturi od −15 do −20 stupnjeva, gdje su izloženi smrzavanju. Navodi kako je čuo i za druge metode mučenja i ponižavanja koje ne želi opisivati. Prigovorio je i zbog uskraćivanja prava zatvorenicima vjernicima, navodeći primjer zabrane primanja vjerskog tiska, ili da čuvari trgaju taj tisak i onda viču kako “ovo nije popovska ustanova”. Zatražio je i pravo zatvorenika vjernika da ne rade na vjerske blagdane, kao i dopuštenje posjeta svećenika zatvorenicima zbog davanja sakramenata. Posebno je tražio pravo zatvorenika osuđenih na smrt na nazočnost svećenika pri izvršenju kazne jer je to zahtjev opće etike. 

(…) Nadbiskup Kuharić u svom dnevniku navodi da mu je u kasnijim neformalnim razgovorima prigovoreno kako niječe Jugoslaviju, na što je on odgovorio kako u državi živi, ne niječe je i ne napada, ali se ne smatra pozvanim ni govoriti o njoj hvalospjeve. On je predstavnicima vlasti prigovorio sustavnu ateizaciju u školama i proglašavanje svećenika neprijateljem od kojeg treba zaštititi mladež, kako je navedeno u Pravilniku Saveza socijalističke omladine (SSO) Zagreb.(…) 

Početkom ‘80-ih u javnosti su se sve češće pojavljivali zahtjevi za oslobađanjem političkih zatvorenika i ukidanjem kaznenih odredbi za tzv. politički kriminal. Tako se krajem 1980. pojavila i peticija s tim u vezi, na poticaj Dobroslava Parage, koju su potpisala i tri katolička svećenika, o čemu je izvijestio i Radio Vatikan. Potpisnike peticije podupro je i nadbiskup Kuharić u svojoj božićnoj poslanici 1980., kao i na novogodišnjem prijemu u Saboru SR Hrvatske. U božićnoj poslanici nadbiskup se zauzeo za vjernička prava zatvorenika u hrvatskim zatvorima, postavljajući pitanje imaju li zatvorenici pravo na posjet svećenika i ispovijed. SDS je zabilježio i kako se velika skupina oporbenih političara (M. Veselica, V. Gotovac, H. Šošić, Z. Tomičić, D. Paraga i drugi) okupila pred zagrebačkom prvostolnicom u povodu mise koju je Kuharić s još nekim biskupima predvodio na godišnjicu Stepinčeve smrti 10. veljače 1981. Misa je izazvala veliki interes jer je na njoj Kuharić oštro odgovorio na napade Jakova Blaževića u tisku i knjizi “Mač, a ne mir: za pravnu sigurnost građana, na račun kardinala Stepinca i Katoličke crkve”. Komentari navedenih oporbenih političara bili su uglavnom da je Kuharićeva propovijed bila hrabra. Izražavali su i zadovoljstvo što Crkva istupa i zaoštrava odnose s režimom i kako je to dobro i za njih jer će vlasti na određeno vrijeme napustiti interes za njihovo djelovanje.  Bilo je i komentara da se Kuharić u vezi sa svojim istupom vjerojatno dogovorio i s papom Ivanom Pavlom II.  No iz svih dostupnih izvora jasno je da nikakvog dogovora s papom nije bilo. Govoreći o optužbama državnih vlasti na njegovu propovijed na spomenutoj misi za kardinala Stepinca, nadbiskup Kuharić je na zasjedanju BKJ-a 28. travnja 1981. spomenuo i suđenje Franji Tuđmanu. Ustvrdio je kako je Tuđman došao pred sud samo zato što je borac protiv neistine. (…) “

Zamjera Tuđmanu zbog Tita

Godine 1983. Kuharić je napokon postao kardinal. Njegova  društvena aktivnost postaje još intenzivnija. “Inače je u vrijeme suđenja Tuđmanu, ali i kasnije, njegova supruga Ankica uobičavala posjećivati Nadbiskupski dvor, gdje je o svemu informirala pomoćnoga biskupa Kokšu. No u vrijeme Tuđmanova boravka u zatvoru Ankica je 24. siječnja 1983. posjetila i nadbiskupa Kuharića i izvijestila ga da je njezin suprug slaboga zdravlja i prijeti štrajkom glađu. Kuharić je smatrao da je štrajk glađu u komunističkom sustavu neuspješno sredstvo. S istim problemom istog su dana Kuharića posjetile i kćeri Marka Veselice. I njima je savjetovao da ga odgovore od štrajka glađu. One su tražile njegovo posredovanje preko pronuncija. 

On je to i obećao uz upozorenje da njegovo posredovanje može imati i negativne posljedice. Istoga dana posjetio ga je i generalni konzul SAD-a, pa je Kuharić iskoristio priliku da zamoli američku intervenciju za političke zatvorenike u Jugoslaviji. Konzul mu je odgovorio kako se krivo misli da SAD sve može jer uvijek postoje politički problemi. Nekoliko dana prije Ankica Tuđman je u razgovoru s biskupom Kokšom pitala može li zauzimanje Crkve za njezina supruga i druge zatvorenike štetiti Crkvi. Kokša joj je odgovorio kako se Crkva pri tome postavlja u smislu zauzimanja za svakoga čovjeka, ne ulazeći u to zašto je osuđen, jer tako brani ljudska prava. Ona je ponovno posjetila Kokšu 25. veljače 1983. i izvijestila ga da je njezin suprug dobio tromjesečni prekid izvršenja kazne zbog liječenja. Kokša ju je zamolio da prenese suprugu Franji poruku kako “ova zemlja treba žive, jer mrtvih ima dosta”. Također, da treba biti miran i igrati na svoju važnu kartu partizanskoga borca i generala JNA, kako se ne bi moglo reći da dolazi “iz nekih drugih karata”.   

 | Author: Davorin Visnjic/PIXSELL Davorin Visnjic/PIXSELL

(…) Kardinal Kuharić primio je 4. prosinca 1984. Ankicu Tuđman, čiji je suprug Franjo u međuvremenu pušten na uvjetnu slobodu. Kuharić je u svom dnevniku tog dana zapisao kako je Tuđman “hrabar borac za istinu o povijesnim zbivanjima na našem području”, a u stvarnosti se vodi politika u “nekom drugom interesu, a ne u interesu istine koja se tiče sudbine hrvatskog naroda”. Ankica Tuđman u svojoj knjizi navodi kako je njezin suprug Franjo kardinala Kuharića u svojim dnevničkim bilješkama nazivao “imenjakom”. Ističe da su razgovori s Kuharićem za nju i njezina supruga bili velika utjeha i radost i nisu samo ulijevali nadu u bolje sutra nego su bili poput duge ispovijedi, nakon koje se “čovjek osjećao lakšim, boljim, smislenijim”. Stekla je dojam kako Kuharić ima “snagu duha da pokreće ono najbolje u ljudima, da ih oslobodi nelagode i usmjeri”. Franjo Tuđman je, osvrćući se na svoje susrete s Kuharićem, u svom dnevniku zapisao: “Veliki čovjek, humanist, svećenik. Volio bih da ima više takvih na našem putu, ali on me tješi da ih ima i da će ih biti sve više”. 

(…) Kada ga je 13. lipnja 1989. Tuđman posjetio i donio poziv za skupštinu HDZ-a predviđenu za 17. lipnja u hotelu Panorama, Kuharić mu je pojasnio zašto je bolje da se Crkva u to ne uključuje. Kazao mu je i kako bi to moglo izazvati optužbe i protiv HDZ-a i protiv Crkve za kleronacionalizam. Iznio mu je i svoj načelan stav o neuključivanju crkvenih predstavnika u konkretna politička okupljanja. Kuharić je bio zadovoljan i što Tuđman u svojoj knjizi brani Crkvu jer je smatrao kako je dobro da to čini partizanski borac i poslije general JNA, što će bolje odjeknuti u svjetskoj javnosti nego da je brani on kao crkveni poglavar, što djeluje pristrano.  Kuharić je Tuđmanovu knjigu pohvalio i na sjednici biskupa hrvatskoga govornoga područja 27. lipnja 1989.i preporučio im da je naruče. Budući da su Tuđman i HDZ nastojali u svoje djelovanje uključiti i neke crkvene ljude, biskup Kokša je u razgovorima s tim ljudima upozoravao da na to ne pristanu. Za Tuđmana je tvrdio da dobro piše, ali mu je zamjerao što brani Tita. Cijenio je što stoji na hrvatskim pozicijama, ali je isticao kako je on ipak komunist. Smetalo mu je i što se Tuđmana prikazuje kao kršćanskoga demokrata, što je smatrao “užasnom zabludom”. Za Kokšu ni Marko Veselica nije bio prihvatljivo rješenje.  (…) 

Kardinala Kuharića 30. studenoga 1989. posjetili su Tuđman, Šeks i Brozović. Donijeli su mu tekst proglasa za javnost koji namjeravaju objaviti u povodu pokušaja Srba da organiziraju miting u Ljubljani. Smatrali su kako je potrebno progovoriti u ime hrvatskoga naroda koji je teško ugrožen Miloševićevom velikosrpskom politikom. Kuharić je procijenio da će zbog tog proglasa biti izloženi velikim napadima, ali je smatrao da to ipak čine promišljeno i odgovorno, po savjesti. Rekao im je kako Crkva ima svoja načela i stoji iza neprolaznih vrijednosti slobode i pravednosti. Ali, izrazio je bojazan zbog mogućega nasilnog gušenja te inicijative. No, Tuđman je bio uvjeren da JNA nije uz Miloševića i njegove velikosrpske planove. 

Pismo Tuđmanu

Smatrao je i kako vanjske sile ne bi dopustile nasilje u Jugoslaviji. Na Šeksov prigovor da katoličke misije u inozemstvu ne dopuštaju HDZ-u okupljanje članova u njihovim prostorima, Kuharić je iznio načelan stav da misije ne mogu biti uključene u političke aktivnosti. Kazao je Šeksu kako u misijama slobodno može nastupati kao stručnjak na temu ljudskih prava. Na kraju im je Kuharić rekao kako je Crkva govorila kad su svi šutjeli i ne mora se opravdavati jer stoji iza svih pravednih zahtjeva. 

Nekoliko dana poslije Kuharić je saznao kako se HDZ napada jer je u proglasu stavio prijetnju da će oni “koji se usprotive biti milom ili silom uklonjeni”. Budući da je, kao što je spomenuto, vidio tekst proglasa prije objave, a u njemu te rečenice nije bilo, pitao se tko je to HDZ-u podvalio. Takvu je izjavu smatrao najavom totalitarizma, koji je neprihvatljiv bez obzira na to od koga dolazi. Smatrao je kako se time daje javnosti i protivnicima najjači argument protiv sebe i da će članstvo HDZ-a morati razmisliti jer narod nije voljan jednu neslobodu zamijeniti drugom.  Međutim, Kuharić je ovaj put krivo informiran, ili je krivo razumio, jer se u HDZ-ovu proglasu navedena prijetnja uopće ne spominje.  Zapravo, radilo se o jednoj Šeksovoj izjavi, koju je izrekao u sličnom stilu u Australiji, a zbog koje je onda napadan u jugoslavenskim sredstvima javnoga priopćavanja. 

(…) Kardinal Kuharić ostao je dosljedan u svom stavu o neuključivanju u stranačke politike i kada je odbio poziv Tuđmana na Prvi opći sabor HDZ-a 24. veljače 1990. U tom smislu je Tuđmanu uputio i pismo, ali je bio ljut što je to pismo upotrijebljeno mimo njegove volje. Naime, televizija je objavila da je Kuharić uputio pozdrav saboru HDZ-a. Jedino je pristao na Tuđmanovu molbu da primi delegaciju iseljenika koja je prisustvovala saboru HDZ-a, uz napomenu da ih prima kao iseljenike, a ne kao predstavnike političke stranke.

 | Author: Davorin Visnjic/PIXSELL Davorin Visnjic/PIXSELL

Međutim, s iseljenicima je došao i Tuđman s još nekim predstavnicima stranke, o čemu je izvijestio i Vjesnik, pišući kako je Kuharić primio predstavnike HDZ-a. Kuharić je primijetio kako ga se političkim igrama nastoji uvući u stranačku politiku, što on nipošto nije želio iz načelnih razloga. Kuharić je inače bio razočaran nekim govorima na Saboru HDZ-a, koje je prenijela Televizija Zagreb. Smatrao je kako će nakon takvih govora “protivnici imati dovoljno elemenata da ih napadaju”. Komentirao je kako je u tim govorima “previše romantičarske emocije, previše nerealne pozicije” te će Sabor više škoditi nego koristiti stanju hrvatskoga naroda. Smatrao je kako emocije odvode u ekstremizam, koji će još više rasplamsati protivni ekstremizam “i stvari bi mogle poći loše”. Ustvrdio je i kako je proglašavati muslimane Hrvatima, a da oni to ne žele, politički promašaj. Procijenio je kako je HDZ ovim saborom izgubio među “trijeznim Hrvatima”. 

Iako je bio zadovoljan istupom svećenika Ante Bakovića, koji je pružao Srbima ruku suradnje i pomirenja, bio je razočaran što ga je publika prekinula zvižducima, koje ni Tuđman nije uspio spriječiti. S druge strane, nije bio zadovoljan što se Baković kao svećenik uključio u stranačku politiku, podsjećajući kako je kardinal Stepinac takve svećenike nazivao “usijanim glavama”. Komentirao je kako je baš ovaj sabor HDZ-a pokazao zašto se Crkva ne smije uključivati u politiku jer time postaje suodgovorna za političke neodgovornosti. Smatrao je da zbog toga Glas Koncila treba reagirati, posebice zbog manipulacija kojima se njega osobno pokušalo uplesti u politiku. Ustvrdio je da su se neki na saboru ponašali neodgovorno i kako bi bilo bolje da ga nije ni bilo jer će hrvatskim interesima donijeti nove, odnosno stare hipoteke. Smatrao je kako je kompromitiran i pozitivan opći program HDZ-a, tako da ovim saborom demokratizacija nije dobro počela. 

Kardinal Kuharić poslao je Tuđmanu pismo zbog informacija u sredstvima javnoga priopćavanja da je pozdravio sabor HDZ-a i primio njegovu stranačku delegaciju. Sutradan mu je Tuđman pisao kako te vijesti nipošto nisu došle iz HDZ-ovih izvora. Kuharić je prihvatio njegovo tumačenje jer vijesti mogu biti podvaljene.

(…) Na jednom svećeničkom susretu u Velikoj Gorici u ožujku 1990. kardinal Kuharić je na upit što misli o Tuđmanu kratko odgovorio: “Ja se ne bojim njegove pobjede”. 

Uslijedili su i pritisci na kardinala Kuharića da utječe na Tuđmana u nekim kadrovskim pitanjima. Tako su mu iz Kanade neki hrvatski iseljenici poručivali kako treba spriječiti da u Vladu uđe Gojko Šušak, optužujući ga za ekstremizam i navodne napade na Crkvu i Kuharića osobno. To mu je prenio mons. Stanković, koji također nije imao dobro mišljenje o Šušku. Kuharić je odgovorio da on na to ne može utjecati i kako uvijek postoji mogućnost da na razne funkcije dođu osobe koje neki smatraju problematičnima. 

Zakuhalo se stanje u BiH

Na neke osobe u novoj vladi požalio mu se i Ivan Zvonimir Čičak, koji je sebe vidio na mjestu Stipe Šuvara u Predsjedništvu SFRJ. No Kuharić je smatrao da je to malo vjerojatno i preporučio mu da se posveti brizi o obitelji jer od politike ne treba mnogo očekivati. Krajem kolovoza 1990. kardinal Kuharić odbio je prijedlog glavnog tajnika HDZ-a Ante Belje da izmijeni program skorog posjeta Kanadi te s Tuđmanom dođe u tamošnji gradić Norval, poznato okupljalište hrvatskih iseljenika. Kuharić je to smatrao neukusnom igrom jer je po njegovim saznanjima Norval bio izvor nemira među kanadskim Hrvatima. Kako je bio predviđen njegov dolazak u Cleveland radi blagoslova tamošnje kapele, gdje je na poziv organizatora trebao biti i Tuđman, to je smatrao dovoljnim, iako se pribojavao politizacije s puno emocija i bez racionalnosti.  Međutim, igrom slučaja ni tamo se s Tuđmanom nije susreo jer su imali različite programe.

Kardinala Kuharića 26. studenog 1990. posjetio je predsjednik HSS-a Ivan Zvonimir Čičak. Žalio se na Tuđmana da ne prihvaća suradnju i da je HDZ postao mjerilo hrvatstva. Žalio se i na uključivanje pripadnika Udbe u novu vlast. Kardinal mu je savjetovao da kritičke primjedbe uputi Vladi, uz izbjegavanje javne svađe. Čičak je predložio Kuhariću da ode u Knin i sastane se s tamošnjim srpskim intelektualcima koji žele suradnju. Kuharić je rekao da ga nitko ne poziva za posrednika, a on osobno je za srpsku stranu neprihvatljiv. 

Saznavši kako je novi patrijarh Pavle uputio poslanicu hrvatskoj vladi o teritorijalnoj autonomiji “srpske krajine” u Hrvatskoj, kardinal Kuharić je u svojem dnevniku komentirao: “Ako je Srpska pravoslavna crkva na taj način ušla u politiku i identificirala se s velikosrpskim imperijalizmom, zatvorila je mogućnost svakog ekumenskog razgovora”. 

 | Author:

(…) Iako je 15. siječnja 1992. Hrvatska dobila međunarodnu potvrdu svoje neovisnosti,  a nekoliko dana prije sklopljeno Sarajevsko primirje predviđalo obustavu svih ratnih djelovanja, do potpune uspostave mira i prestanka sukoba ipak nije došlo. Kardinal Kuharić ustrajavao je na obrani Hrvatske bez osvete i zločina. To je tražio i od zapovjednika postrojbi Hrvatske vojske tijekom posjeta Novskoj i Kutini krajem siječnja 1991. Istovremeno se sažalijevao nad hrvatskim vojnicima koji su svakodnevno “kandidati za smrt” i moraju pasti za svoju zemlju, i to pred svojim pragom od “napadača koji plamti mržnjom i želi osvojiti njegov dom”. 

Ni UNPROFOR na okupiranim područjima Hrvatske nije uspio osigurati povratak prognanim građanima u njihove domove niti zaštititi preostale Hrvate i nesrpsko stanovništvo. Naprotiv, broj izbjeglih i prognanih, kao i ranjenih i poginulih civila i dalje se povećavao. Malo je toga tih dana moglo razveseliti kardinala Kuharića, ali ipak se obradovao vijesti, koja nije imala veze s ratom, a koju je dugo očekivao. Naime, napokon je 14. veljače 1992. Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu Alojziju Stepincu. To je bilo rješenje za koje se zalagao i kardinal Kuharić. Smatrao je kako je time nepravda prema kardinalu Stepincu ispravljena. Značajnim je smatrao i činjenicu da su za Deklaraciju glasali i bivši komunisti. 

Stanje se počelo zahuktavati i u Bosni i Hercegovini. Naime, i u toj je republici najavljen referendum o samostalnosti, kojem su se protivili Srbi. Muslimansko političko vodstvo napokon je shvatilo kako bi i BiH mogla postati žrtvom velikosrpskih ciljeva, pa su tražili neovisnost. Hrvatsko političko vodstvo stalo je uz tu inicijativu, uz traženje jamstava za svoju ravnopravnost. Sve skupa pratile su i glasine o navodnom dogovoru Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u ožujku 1991. o podjeli Bosne i Hercegovine. Takve informacije dolazile su i do kardinala Kuharića, što ga je jako zabrinjavalo.

Naime, prve glasine o navodnim pregovorima hrvatskoga i srbijanskoga političkog vodstva o podjeli BiH još u svibnju 1991. kardinalu Kuhariću prenio je fra Gabrijel Jurišić. Njemu je o tome govorio Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, koji je u međuvremenu dao ostavku na to mjesto.  Naime, Šentija je bio član skupine hrvatskih stručnjaka koja je pregovarala s takvom skupinom srbijanskih stručnjaka o rješavanju jugoslavenske krize, po dogovoru Tuđmana i Miloševića. Te su skupine na svojim sastancima razgovarale i o podjeli BiH, kao jednom od mogućih rješenja za sprečavanje rata. Međutim, ti su pregovori zapeli kada je postalo očito da srbijanska strana ima pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Šentija i Dušan Bilandžić dali ostavke na svoja mjesta u pregovaračkoj skupini. Fra Gabrijel Jurišić je nakon razgovora s Kuharićem planirao o tome izvijestiti vrhbosanskoga nadbiskupa Vinka Puljića. Kuharić je odmah zauzeo stav kako je riječ o pogrešnoj politici. Smatrao je kako će Milošević nastaviti sa svojom politikom, a Hrvati izgubiti saveznika u muslimanima. Međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu unutarnjih granica jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama. Kuharić je smatrao kako je najbolje da BiH ostane suverena između Hrvatske i Srbije, stanje se smiri i poštuju sva prava. Nije bio siguran mogu li tu biskupi u BiH što učiniti jer je to ipak u rukama političara. 

O tom problemu Kuhariću se nedugo zatim požalio i banjolučki biskup Komarica, o čemu su razgovarali i s još nekim biskupima. Kuharić je njihova strahovanja odmah prenio i predsjedniku Sabora Žarku Domljanu, koji ga je posjetio 26. svibnja 1991. godine. Domljan se složio s Kuharićevim stavovima, uz opasku kako Tuđman razmišlja i o raznim drugim mogućnostima glede budućnosti BiH. Predsjednik Tuđman o svemu se konzultirao na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. lipnja 1991., ističući kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH. Spomenuo je apsurdnost hrvatskih granica, koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Smatrao je kako je u hrvatskom interesu rješavanje pitanja BiH, koja je nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja. Izvijestio je i kako je Alija Izetbegović, svjestan okolnosti, pristao na razgovore s njim i Miloševićem. Tuđman je zaključio kako je rješenje u “razgraničenju” BiH, iako ga neće biti lako naći.

  • monibo 07:21 26.Prosinac 2020.

    Single mom makes $89844/yr in her spare time without selling or buying any thing . She does simple online work and cash every second which she spent on this website. For more detail visit... bit.ly/39jrDqt

  • BESTpartizan 17:38 10.Prosinac 2020.

    ma dosadio hdz crkvi nemoguce haha