Papa Lav XIV. proglasio je u nedjelju sedam novih svetaca, uključujući bivšeg sotonističkog svećenika koji se ponovno preobratio na kršćanstvo, na misi za kanonizaciju na Trgu svetog Petra, piše londonski The Times. Ogromni portreti sedmero ljudi, među kojima su bili laik kateheta iz Papue Nove Gvineje, nadbiskup ubijen u armenskom genocidu, venezuelanski "liječnik za siromašne" i tri časne sestre koje su posvetile svoje živote siromašnima i bolesnima, otkriveni su s pročelja Bazilike svetog Petra na početku službe.
"Danas pred sobom imamo sedam svjedoka, novih svetaca, koji su, Božjom milošću, održavali svjetiljku vjere upaljenom", rekao je PapaSvečanost kojom se priznaje da su pojedinci bili primjeri iznimne svetosti i dostojni univerzalnog štovanja u Katoličkoj crkvi održana je pred mnoštvom od oko 70 000 ljudi po jarkom suncu.
Najneobičniji od novih svetaca bio je Bartolo Longo, Talijan koji je od prakticiranog katolika postao sudionik antipapinskih demonstracija, ateist, zatim sotonist i na kraju "zaređen" za sotonističko svećenstvo. Longo, koji je umro 1926., na kraju se odrekao sotonizma i doživio duboko obraćenje, posvetivši svoj život promicanju krunice i pridonijevši stvaranju Svetišta Gospe od Ružarija u Pompejima, koje je i danas važno hodočasničko mjesto.
Među ostalim svecima bili su Peter To Rot, laik kateheta iz Papue Nove Gvineje koji je ubijen tijekom japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu; armenski biskup Ignacije Choukrallah Maloyan, kojeg su ubile turske snage 1915.; i Venezuelanac José Gregorio Hernándes, laik i liječnik koji je umro 1919.
Rođen 1841. godine u pobožnoj katoličkoj obitelji u Latianu na jugu Italije, Bartolo Longo odrastao je u domu gdje se svakodnevno molila krunica. Međutim, smrt majke kad mu je bilo tek deset godina ostavila je dubok trag i označila početak njegovog udaljavanja od vjere. Odlaskom na studij prava na Sveučilište u Napulju šezdesetih godina 19. stoljeća, našao se u epicentru društveno-političkih previranja. Italiju je zahvatio nacionalistički pokret Risorgimento, koji je pod vodstvom Giuseppea Garibaldija težio ujedinjenju Italije. Crkva je u tom pokretu viđena kao glavna prepreka, a sveučilišni krugovi bili su prožeti radikalnim sekularizmom i otvorenim antiklerikalizmom.
Mladi Longo brzo je prihvatio te ideje. "I ja sam zamrzio redovnike, svećenike i Papu", zapisao je kasnije, "a posebno dominikance, najstrašnije protivnike onih velikih modernih profesora, koje je sveučilište proglasilo sinovima napretka." Njegov mladenački bunt i duhovna praznina odveli su ga u popularne ezoterijske krugove toga doba.
Silazak u tamu: Svećenik sotonističkog kulta
Ono što je započelo kao fascinacija spiritualizmom, seansama i okultizmom, ubrzo je preraslo u potpunu predanost sotonizmu. Longo nije bio tek pasivni promatrač; zaronio je duboko u mračne prakse. Nakon razdoblja intenzivnog proučavanja i strogih postova koji su ga doveli do ruba fizičke izdržljivosti, bio je zaređen za sotonističkog svećenika. U obredu je obećao svoju dušu demonu i sljedećih godina aktivno je predsjedao sotonističkim ritualima.
Njegova misija postala je bogohuljenje i aktivno odvraćanje katolika od vjere, u čemu je, nažalost, bio vrlo vješt. No, taj život nije mu donio ni moć ni mir. Naprotiv, strmoglavio se u ponor očaja. Patio je od teške depresije, paranoje, napadaja bijesa i zastrašujućih vizija. "Proganjale su me đavolske vizije, glasovi, noćne more. Prolazio sam kroz duboku psihičku krizu i bio bačen u mračni očaj", svjedočio je o tom razdoblju. Njegovo fizičko i mentalno zdravlje bilo je potpuno uništeno, a suicidalne misli postajale su sve češće.
U trenucima najdubljeg beznađa, Longo je počeo čuti glas svog pokojnog oca koji ga je pozivao da se vrati Bogu. Prekretnica se dogodila intervencijom dvoje ljudi: sveučilišnog profesora Vincenza Pepea, koji ga je suočio s njegovim stanjem upozorivši ga da ide prema ludnici i vječnoj propasti, te pobožnog dominikanskog svećenika, oca Alberta Radentea.
Nakon mjesec dana dugih razgovora, otac Radente uspio je doprijeti do Longova slomljenog duha. Bartolo se ispovjedio i primio odrješenje. Iako se vratio sakramentima i počeo činiti djela milosrđa, i dalje su ga mučile uspomene i strah da mu nikada ne može biti oprošteno. Vjerovao je da, kao što je Kristovo svećeništvo vječno, tako je i sotonističko, te da je i dalje rob zla.
Jednog dana, dok je bio u Pompejima, u polju blizu drevnih ruševina, shrvan očajem bio je na rubu samoubojstva, pišu talijanski mediji. Tada je u svom srcu jasno čuo odjek riječi oca Radentea, koje je pripisao samoj Blaženoj Djevici Mariji: "Tko širi moju Krunicu, bit će spašen." Te su riječi postale njegovo sidro i životna misija. Kleknuvši, zavjetovao se da neće napustiti taj kraj dok u njemu ne proširi pobožnost krunice.
Marijin rob
Od tog trenutka, Longov život postao je nezaustavljiva bujica molitve i djelotvorne ljubavi. U Pompejima, tada zapuštenom i siromašnom kraju, započeo je svoju misiju. Uz pomoć grofice Mariane di Fusco, s kojom je kasnije na poticaj pape Leona XIII. sklopio čisti, djevičanski brak, počeo je obnavljati trošnu crkvu. Taj je pothvat prerastao u izgradnju veličanstvenog Svetišta Gospe od Krunice, koje je, zahvaljujući brojnim čudima, ubrzo postalo jedno od najvažnijih marijanskih svetišta na svijetu.
Njegov rad nije stao na tome. Utemeljio je sirotišta za djevojčice i dječake, a posebno se brinuo za djecu zatvorenika, osnivajući škole i radionice kako bi im pružio budućnost. Bartolo Longo doslovno je izgradio novi grad nade pored ruševina poganskog grada smrti.
Bartolo Longo preminuo je 1926. godine, a na njegovom grobu stoji natpis koji je sam zatražio: "Bio sam sotonin rob, ali sada sam Marijin rob." Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1980. godine, nazvavši ga "Apostolom Krunice" i priznavši da su ga Longovi spisi nadahnuli za uvođenje Svjetlosnih otajstava Krunice.
