Hrvatska je preuzela zaštitu vlastitoga zračnog prostora, Rafalei su već presretali putničke zrakoplove označene kao moguće prijetnje, NATO ima svoju zapovjednu strukturu, ali pitanje tko u miru donosi konačnu odluku o uporabi smrtonosne sile otvara mnogo neugodniju temu: ima li Hrvatska do kraja uređenu nacionalnu proceduru za takvu situaciju?
Hrvatski Rafalei od 1. siječnja 2026. samostalno obavljaju zadaću nadzora i zaštite hrvatskog zračnog prostora u okviru NATO-ova integriranog sustava protuzračne obrane. Nakon godina u kojima su hrvatsko nebo čuvali talijanski Eurofighteri i mađarski Gripeni, Hrvatska je napokon preuzela odgovornost za vlastiti zračni prostor.
Do 5. studenoga 2026. javnosti su poznata dva značajna presretanja hrvatskim Rafaleima. Prvo se dogodilo 13. listopada, kada je presretnut malteški putnički Boeing zbog signala povezanog s mogućom otmicom zrakoplova. Pilot je uspostavio radiovezu, vizualno identificirao zrakoplov i ispratio ga prema slovenskom zračnom prostoru. Drugo presretanje dogodilo se 5. studenoga, kada je Rafale presreo finski Airbus A320 kompanije Finnair zbog dojave o mogućoj bombi. I taj je put akcija pokrenuta po zapovijedi NATO-ova Združenog zračnog operativnog centra u Torrejónu.
U oba slučaja hrvatski su piloti odradili svoju zadaću. Nije bilo uporabe oružja, niti je za njom bilo potrebe. No upravo ti događaji otvaraju pitanje mnogo važnije od samoga broja presretanja: što se događa kada identifikacija zrakoplova pokaže da nije riječ o tehničkom kvaru, pogrešci u komunikaciji ili lažnoj dojavi, nego o stvarnoj prijetnji koja zahtijeva krajnju mjeru?
Presretanje i obaranje nisu ista stvar. Jedno je vojna zadaća koja se provodi u sustavu air policinga, a drugo odluka s potencijalno katastrofalnim ljudskim, političkim i pravnim posljedicama. NATO može detektirati prijetnju, izdati zapovijed za uzlijetanje i usmjeravati presretače, ali tko donosi odluku da hrvatski Rafale upotrijebi raketu protiv civilnog zrakoplova iznad hrvatskog teritorija? Tko preuzima odgovornost ako se procijeni da je riječ o otetom putničkom avionu koji bi mogao biti iskorišten kao oružje protiv nekog hrvatskog grada? To nisu akademska pitanja za pravnike koji imaju vremena raspravljati o nadležnostima. To su pitanja koja u stvarnoj krizi mogu zahtijevati odgovor u nekoliko minuta. To su pitanja na koja u Hrvatskoj odgovora – nema!
Operativni centar u Torrejónu
Slučaj malteškog Boeinga pokazao je kako funkcionira NATO-ova zapovjedna struktura. Zapovijed za polijetanje hrvatskog Rafalea izdao je Združeni zračni operativni centar u Torrejónu u Španjolskoj, odnosno CAOC Torrejón. Taj centar dio je NATO-ove strukture zračnog zapovijedanja, podređene Savezničkom zračnom zapovjedništvu u Ramsteinu. To je normalna procedura NATO-ova air policinga. Savez raspolaže integriranom radarskom slikom, operativnim centrima i procedurama za brzo reagiranje. Dežurni borbeni zrakoplovi moraju biti spremni poletjeti, identificirati nepoznati zrakoplov i postupiti prema dobivenim zapovijedima.
Međutim, zapovijed za presretanje nije automatski i zapovijed za uporabu smrtonosne sile. NATO-ov sustav omogućuje koordinaciju i brzo reagiranje, ali nacionalna država ne može jednostavno prepustiti političku i pravnu odgovornost za odluku o obaranju civilnog zrakoplova nekom udaljenom operativnom centru. Posebno kada se radi o uporabi hrvatskih oružanih snaga i mogućim posljedicama na hrvatskom teritoriju. Europske države tu su materiju rješavale na različite načine, ali zajedničko im je jedno: takvu odluku ne ostavljaju na razini pilota koji je u zraku.
Britanski model ne ostavlja mnogo prostora za improvizaciju: odluka o obaranju otetoga putničkog zrakoplova koji predstavlja neposrednu prijetnju zadržana je na ministarskoj razini, uz ključnu ulogu premijera. Ako premijer nije dostupan, javno su kao mogući nositelji te ovlasti - ministar unutarnjih poslova i ministar prometa, dok RAF-ovi piloti i zapovjednici izvršavaju odluku, ali je ne donose.
Francuska je odgovornost za krajnju odluku jasno podigla na razinu premijera: zapovjednik protuzračne obrane provodi mjere zaštite zračnog prostora u uvjetima koje određuje predsjednik Vlade, a u slučaju krajnje nužde upravo premijer preuzima odgovornost za odluku o uništenju zrakoplova.
Mađarska nije prepustila odluku o uporabi smrtonosne sile nekom političkom tijelu: zakon izrijekom kaže da zapovijed za uništavajuću vatru izdaje dežurni zapovjednik ratnog zrakoplovstva, a čak ni NATO-ova zapovijed ne može se provesti bez njegove potvrde. Poljska je otišla korak dalje u razradi scenarija otetog civilnog zrakoplova – zapovjednik oružanih snaga osobno izdaje zapovijed za uništenje civilnog zrakoplova, ali samo pod strogo propisanim uvjetima, kada je teroristička prijetnja neposredna, nema drugog načina da se spriječi i kada se time ne žrtvuju nedužni putnici i članovi posade.
Njemačka je otišla najdalje u ustavnopravnom ograničavanju takve odluke: Savezni ustavni sud 2006. zabranio je obaranje otetoga putničkog zrakoplova ako bi time bili žrtvovani nedužni putnici i članovi posade, jer država ne smije ljudske živote tretirati kao sredstvo spašavanja drugih. U slučaju terorističke ugroze s otetim avionom političku odgovornost preuzima ministar obrane, a u najtežim okolnostima odlučivanje se podiže na razinu savezne vlade, dok vojni zapovjednici ne mogu samostalno narediti takvu akciju.
Što kaže hrvatski zakon?
Modeli se razlikuju, ali zajednička je pouka jasna: nije dovoljno imati pilote, radare i rakete. Potrebno je imati unaprijed razrađenu proceduru odlučivanja, s jasno utvrđenom odgovornošću i zamjenama u slučaju nedostupnosti ključnih dužnosnika.
Hrvatski Zakon o obrani u članku 57. predviđa posebno zakonsko uređenje uporabe Oružanih snaga u situacijama koje zahtijevaju borbeno djelovanje protiv zrakoplova ili plovila koji narušavaju suverenitet Republike Hrvatske i nacionalnu sigurnost. Upravo je ta odredba važna jer pokazuje da zakonodavac prepoznaje specifičnost takvih situacija i potrebu za posebnim pravnim okvirom. Opći zakonski okvir nije isto što i precizna operativna procedura. Potrebno je znati tko procjenjuje prijetnju, tko predlaže uporabu sile, tko donosi konačnu odluku, kako se ona prenosi do pilota i što se događa ako odgovorna osoba nije dostupna. Ukratko, nedostaje lex specialis koji jasno kaže tko izdaje zapovijed za obaranje zračne prijetnje u miru.
Prema neslužbenim informacijama, prijedlog dokumenta kojim bi se konačno uredila upravo ta zapovjedna procedura već je više od godinu dana u kabinetu predsjednika Vlade. I ondje, navodno, čeka. Premijer Andrej Plenković, barem prema informacijama kojima raspolažemo, ne pokazuje osobitu žurbu da se to pitanje konačno riješi. Možda se nekome čini da je riječ o još jednom administrativnom dokumentu koji može pričekati. Ali upravo takav dokument u kritičnom trenutku može biti razlika između pravodobne odluke i opasnog oklijevanja.
Hrvatska je kupila Rafalee, preuzela zaštitu vlastitog neba i ulaže u održavanje sustava, ali još se postavlja pitanje tko će u krajnjoj situaciji preuzeti odgovornost i izdati zapovijed za uporabu smrtonosne sile. Ako je informacija o dokumentu koji više od godinu dana čeka u premijerovu kabinetu točna, javnost ima pravo znati zašto se na njegovu dovršetku toliko dugo ne inzistira. Tko je zadužen za njegovo usuglašavanje? Postoje li nesuglasice oko ovlasti predsjednika Republike, Vlade i ministra obrane? Ili je riječ o nedostatku političkog interesa?
Postoji scenarij daleko ozbiljniji od uobičajenog narušavanja zračnog prostora. U međunarodnoj sigurnosnoj terminologiji poznat je kao RENEGADE – situacija u kojoj je civilni zrakoplov otet ili se na drugi način koristi kao sredstvo terorističkog napada. Zamislimo putnički zrakoplov koji ne odgovara na pozive, ne reagira na pokušaje presretanja, mijenja kurs prema velikom urbanom središtu i postoje ozbiljne indicije da je riječ o terorističkom napadu. Rafalei su u zraku. Piloti su identificirali cilj. Vrijeme istječe. Tko tada odlučuje? Pilot u kabini borbenog aviona ne može biti prepušten sam sebi i vlastitoj procjeni političkih, pravnih i ljudskih posljedica. Njegova je zadaća izvršavati zakonite zapovijedi, a država mora unaprijed osigurati da takve zapovijedi imaju jasno pravno i zapovjedno uporište.
Mirnodopsko obaranje civilnog zrakoplova nije tek operativno pitanje HRZ-a, niti se može svesti na vojnu proceduru presretanja. To je pitanje nacionalne sigurnosti najvišeg reda, jedno od najtežih pitanja državnog odlučivanja. U ozbiljnoj državi takve se procedure definiraju unaprijed, dok još nema neposredne opasnosti i dok svi nadležni imaju dovoljno vremena razjasniti svoje ovlasti.
Hrvatska je za dvanaest Rafalea izdvojila gotovo milijardu eura. Nabavili smo suvremene borbene zrakoplove, obučili pilote, osigurali infrastrukturu i preuzeli obvezu nadzora vlastitog zračnog prostora. Sve je to ozbiljan iskorak za HRZ. Ali vojna sposobnost nije samo zrakoplov, radar, raketa i pilot. Ona podrazumijeva i funkcionalan sustav zapovijedanja, pravnu sigurnost i političku odgovornost. Možemo imati jedan od najsuvremenijih borbenih aviona u regiji, ali ako u kritičnom trenutku nije jasno tko donosi odluku o njegovoj najtežoj mogućoj zadaći, onda problem nije u avionu. Problem je u državnom sustavu koji ga koristi.
Nije dovoljno reći da Hrvatska samostalno štiti svoje nebo. Treba objasniti i kako će ga štititi u najtežoj mogućoj situaciji. NATO može poslati signal za uzlijetanje, Rafale može za nekoliko minuta biti uz sumnjivi zrakoplov, a hrvatski pilot može odraditi svoj posao besprijekorno. No kada se pred državom nađe dilema između nečinjenja i uporabe smrtonosne sile, mora postojati netko tko će preuzeti odgovornost za odluku. Država koja kupi borbene avione, a ne dovrši pravila po kojima se oni smiju upotrijebiti, nije dovršila posao modernizacije svoje obrane. Kupila je sredstvo, ali još mora urediti način na koji će ga koristiti. A kada je riječ o mirnodopskom obaranju zrakoplova, to nije birokratska formalnost, nego jedna od najosjetljivijih odluka koje država uopće može donijeti.
