Jergović: Svatko bi trebao imati nekoga kome će ići u masline

Čovjeka imena Kain nisam još prispio sresti. Ali Abela sam jednog poznavao. I bio je među prvima koje sam u životu upoznao. Živio je nakraj mjesta, tamo iznad kampa, u kući sazidanoj poslije rata. Kao i svi u selu jednom, tad ne tako davno, bio je partizan, prošao je Sutjesku i sve što je trebalo proći, ali niti je postao admiral niti je išao u Beograd na visoke škole. Ostao je da kao čovjek seljak obrađuje zemlju, živi s kozama i, kao na blagdan, u svom nevelikom kaiću isplovljava na more da lovi ribu na parangal. Po još jednome Abel se razlikovao od muških u selu: bio je, barem na riječima, vrlo pobožan. Je li išao u crkvu, kod fra Aleksandra, to ja ne znam i nemam koga da pitam, ali Abelovu sam pobožnost mnogo godina kasnije objašnjavao sebi time što je Abel bio već jako star. Možda bi, kad bi se i to dalo provjeriti, Abel bio čovjek koji se najranije rodio od svih koje sam u životu upoznao. Tih 1972. i 1973. imao je više od osamdeset i pet i bio je najstariji partizan u mjestu. Dobro držećeg, naborana lica, s težačkom micom na glavi, nije ga se viđalo po gostionicama, na boćanju ili u onom jedinom dućanu. Vazda nasmiješen iz svojih je dolaca pozdravljao svakoga tko prođe i svakome tko nešto upita, Abel je odgovarao. I u svoj bi odgovor ubacio poneki od svojih blagoslova i zahvala Bogu jedinome na zdravlju, sreći i otrpivoj nevolji, ili na nekoj od spomena vrijednih svakodnevica. Nekima se, bit će, to nije sviđalo. Ljudima se obično ne svide ljudi koji se razlikuju. Oni dobronamjerniji Abela su smatrali osobenjakom i čudakom. Mojih dvoje, koji su, oboje, od njega bili mlađi po desetak-petnaest godina, Abela su doživjeli kao svoga, ali možda najprije zato što se zvao Abel. Onaj tko se zove kao da ti učini čast svojim imenom. (I to ću shvatiti mnogo godina kasnije.)