Jergović: Svatko bi trebao imati nekoga kome će ići u masline

Čovjeka imena Kain nisam još prispio sresti. Ali Abela sam jednog poznavao. I bio je među prvima koje sam u životu upoznao. Živio je nakraj mjesta, tamo iznad kampa, u kući sazidanoj poslije rata. Kao i svi u selu jednom, tad ne tako davno, bio je partizan, prošao je Sutjesku i sve što je trebalo proći, ali niti je postao admiral niti je išao u Beograd na visoke škole. Ostao je da kao čovjek seljak obrađuje zemlju, živi s kozama i, kao na blagdan, u svom nevelikom kaiću isplovljava na more da lovi ribu na parangal. Po još jednome Abel se razlikovao od muških u selu: bio je, barem na riječima, vrlo pobožan. Je li išao u crkvu, kod fra Aleksandra, to ja ne znam i nemam koga da pitam, ali Abelovu sam pobožnost mnogo godina kasnije objašnjavao sebi time što je Abel bio već jako star. Možda bi, kad bi se i to dalo provjeriti, Abel bio čovjek koji se najranije rodio od svih koje sam u životu upoznao. Tih 1972. i 1973. imao je više od osamdeset i pet i bio je najstariji partizan u mjestu. Dobro držećeg, naborana lica, s težačkom micom na glavi, nije ga se viđalo po gostionicama, na boćanju ili u onom jedinom dućanu. Vazda nasmiješen iz svojih je dolaca pozdravljao svakoga tko prođe i svakome tko nešto upita, Abel je odgovarao. I u svoj bi odgovor ubacio poneki od svojih blagoslova i zahvala Bogu jedinome na zdravlju, sreći i otrpivoj nevolji, ili na nekoj od spomena vrijednih svakodnevica. Nekima se, bit će, to nije sviđalo. Ljudima se obično ne svide ljudi koji se razlikuju. Oni dobronamjerniji Abela su smatrali osobenjakom i čudakom. Mojih dvoje, koji su, oboje, od njega bili mlađi po desetak-petnaest godina, Abela su doživjeli kao svoga, ali možda najprije zato što se zvao Abel. Onaj tko se zove kao da ti učini čast svojim imenom. (I to ću shvatiti mnogo godina kasnije.)

Srećko Niketić/Pixsell

Prošloga petka, drugoga u mjesecu studenom, godine 2021., putovali smo na jug, u masline. Možda ne bih na to pristao da je bilo do mene. Kao po metafizičkom nagonu, izbjegavam iskustva koja će me podsjetiti na moje propuštene živote. Ovaj sam koji jesam, i nije više važno koji sam još mogao biti. Ali kako bih Ani to objasnio? Osim toga, pozvani smo na prijateljsko druženje, a berba maslina nešto je što će se samo usput dogoditi. Ili se, čak, neće ni dogoditi ako bude kiše.

Kako se beru masline, ja o tome ne znam ništa. Četrdeset i koju godinu nisam bio blizu mjesta na kojemu se beru. Prešućujem da znam kako su se brale u doba dok sam još bio vezan za taj dolje svijet, toliko da mi se činilo da ću biti jedan od njih. Brale su se kao što bi se brale trešnje ili višnje, da su i njima krošnje pristupačne kao što su maslinovu stablu. Iskusni bi berači masline brali u tobolce, načinjene od grubo obrađene kože, dok bi oni drugi, koji samo pomažu u branju, masline ubacivali u kojekakve priručne košare, sepete, borše. Tako je to onda bilo, u međuvremenu se sigurno sve promijenilo. A nakon što berači prođu kroz maslinik, nailazili bi čistači, seoska sirotinja i poneki stranac, koji bi s tla kupili opale, zagubljene i natrule plodove, ili bi ćopnuli s grana ako bi što zaostalo iza aljkavog berača. Od toga mi se, sjećam se, dizao želudac. Nona me učila gađenju prema svemu što bi se uzimalo s tla. Pretjerano se gadila svega i svačega, pa mi je prenijela tu pomalo žensku navadu.

A mnogo godina kasnije shvatit ću da se njezin svijet umnogome dijelio na one koji uzimaju s grana i one koji kupe s tla. To je bila temeljna socijalna podjela, i ona je činila sve da naučim kako se opstaje među onima kojima je dano da beru, a ne da kupe ono što ispadne beračima. U maslinicima mog djetinjstva postojao je još jedan razlog gađenju: opale masline po tlima su se miješale s kozjim brabonjcima i veoma su podsjećale na njih. Ustvari, maslina i kozji brabonjak bili su isti po obliku, a različiti po suštini. Jadna im majka, onima koji kupe, koliko su se samo puta morali osjetiti poniženima zamijenivši maslinu za brabonjak.

Srećko Niketić/Pixsell

Pokazat će se, međutim, da sam sve pogrešno shvatio! Ali i još nešto: u četrdeset godina koliko me nije bilo u masliniku, i koliko sam pokušavao zaboraviti taj svijet biblijskih slika i prispodoba, sve u nastojanju da u vremenu sahranim onoga koji nisam postao, gotovo ništa se u branju maslina nije promijenilo. Jedino što sad pod stabla prostru ceradu i u ceradu plastičnim češljevima iščešljavaju plodove iz grana masline. Možda je to i u ono vrijeme postojalo, pa sam ja zaboravio? A možda sam zaboravio zato što mi je odbojna ta slika češljanja maslinovih grana i što me podsjeća na češljanje kosa djevojčice koja se u školi zaušljivila? Ne sviđa mi se ta slika masline koje pod češljem ispadaju u ceradu kao što iz kose ispadaju uši i njihove gnjide. Ali i to je slika koja se rodila u mojoj glavi, a da sa stvarnošću i s maslinama nema, možda, nikakve veze. Ono što čovjek vidi uvijek je u nekoj vezi s načinom na koji čovjek gleda. Ne gleda se očima, nego se gleda usporedbama i metaforama. Uzimam onu veliku modru Ikeinu vrećicu i u nju obirem krošnje koje su nedostupne ceradi i češljačima. I tako dok berem, i nakon nekoliko minuta potonem u koreografiranu metafiziku duše - koja je, jedinica naša, uvijek sačinjena od sjećanja, kako od onog što pamtimo, tako i od onog za što samo mislimo da smo zaboravili - pa mi se dogodi da jače povučem jednu grančicu, ne pamteći da je maslina lomnijih udova od trešnje, višnje, šljive ili jabuke, tih jedinih stabala s kojima sam se dosad aktivno dodirivao. I tako mi pod rukom puca nevelika grana puna plodova, te zajaučem, ispunjen prevelikim užasom pred onim što sam učinio. ”Nije to ništa”, tješi me Ana, “tako se masline čiste, ne boli to njih ništa”, govori mi, jer o maslinama svakako više od mene zna, jer je pokraj njih dulje od mene odrastala, jer su na svijetu, tamo dolje još južnije, postojale masline koje je mogla smatrati svojima. A ja joj u tom trenutku ne govorim zašto sam se toliko usplahirio zbog jedne slomljene grančice. Nije to zbog Marinine masline u Segetu Gornjem kraj Trogira, nego zato što sam se u istom trenutku, kad je grančica pukla, sjetio nečega na što nisam pomislio barem četrdeset godina. Sjetio sam se nečega što je po svim ljudskim i Jungovim mjerilima bilo temeljito zaboravljeno, a što je samim tim pripadalo svijetu iz kojeg se svakoga jutra budim i iz kojega kao ova ovdje maslina ničem. U jesen 1972., u studenom one godine kad sam krenuo u školu u Donju Valu, Abel je sam, bez ičije pomoći, obirao pet-šest stabala maslina, uz put prema Čmilju. Nije me vidio dok sam prolazio putem iznad njega, nego je mrmljao nešto svoje. Pokušavao sam čuti što govori, nadajući se da je u tome neka tajna. A on bi, onako star i uzdrhtao, svako malo lomio grančice na stablu svoje masline. I kako bi koja pukla, Abel bi smrsio sebi u bradu: “Oprosti mi, Bože!”. Ne znam kako sam to upamtio, a ne znam ni što mi je tad, dok sam prolazio, moglo značiti Abelovo ponašanje, i što su mi mogle značiti njegove riječi. Ali očito je da su mi značile nešto, jer ih se inače ne bih mogao sjećati. Čovjek ne može pamtiti ono što ne razumije, ono što nije u stanju da razloži u neki od svojih jezika ili u neko od svojih znanja. Sad, međutim, ispada da sam ravno prije pola stoljeća čuo Abela, kojeg se, bit će, nitko više ne sjeća, kako se Bogu ispričava što je maslinu povrijedio, da bih tek danas razumio što je Abel htio reći. Za to razumijevanje i za sjećanje trebalo je da pod mojim rukama pukne grana jedne žive masline. Bit će mi drago da i Ani to upravo na ovakav način kažem: ako maslinu i ne boli, mene boli! Kao što je boljelo Abela. Svatko bi trebao imati nekoga kome će ići u masline. Tako bismo se bolje razumjeli s ljudima.

Duško Jaramaz/Pixsell

Bilo je malo vremena, ukupno pet ili šest sati, ako se saberu subota i nedjelja, u kojemu smo između pljuskova obirali Marinine masline. Jedni s češljevima, drugi prstima i šakama. Bilo ih je, klokana, s plastičkim tobolcima. (Oni kožnati, vjerujem, više ne postoje.) Ako dobro brojim, bilo nas je devetero, različitih zanimanja, životnih putanja i karaktera, povezanih delikatnom i kompliciranom mrežom međusobnih veza. U Zagreb smo se vraćali po kiši. Slušao sam nemušt i tup prijenos jedne nogometne utakmice, u kojoj je na iskušenju bilo herojstvo nacije. Vijesti su javljale o nastavku i produbljenju dvaju epidemija: virusne i mentalno-emocionalne. Ali najednom, sve je to bilo maleno i nevažno. Bili smo u berbi maslina. A ja sam se, eto, još sreo i s Abelom!

Opet bih išao u masline. Tu se ne kolju životinje i ne mrze se ljudi, nego se zaobilazno ide tamo gdje se već jednom bilo i gdje će se vječno biti.