Charlesa Bukowskog počeo sam čitati kad sam već debelo prešao pedesetu, što je, priznajem, jednako perverzno kao da sam u drugom osnovne čitao “Kritiku čistog uma”. Nekako sam se dohvatio “Pošte”. Već nakon trideset stranica bio sam impresioniran. Kakav genij! Kako je samo vjerno opisao život poštara, kao da je bio listonoša, a ne pisac. Odletio sam onda na korice, da vidim čime se dotični bavio, pa sam tamo pročitao da je bio poštar, doduše ne naročito marljiv, lijepo bi sjeo u Hrvatske pošte. Sad mi je hiperrealizam opisa rada u pošti bio jasniji. Ali ocjena o geniju pisca je ostala. Kasnije sam još pročitao Faktotuma i ostao podjednako oduševljen.
Ali ne pišem ovo radi ocjene opusa, nego zato što me privukla jedna njegova kratka rečenica. Jedna od onih koje se često nađu na Facebooku, pa se pripišu njemu. Ova stvarno jest njegova. “Počinjete spašavati svijet spašavajući jednog čovjeka, sve drugo je grandiozni romantizam ili politika.”
Charles Bukowski
Lav Tolstoj je, recimo, spašavao svijet. Pod kraj života je svoja autorska prava darovao čovječanstvu, ostavivši skoro prazna džepa ženu koja mu je rodila 13-ero djece, šest sinova i sedam kćeri. Sofiji Andrejevoj ostavio je figu jer je više držao do Čovječanstva.
Osim što mu je rodila tucet djece, Sofija Andrejevna je hulji prepisivala “Rat i mir” nekoliko puta, ručno. Prije nego što je postao vjerski fanatik, dok je bio mlad i dok su njegovim tijelom kolali hormoni, Tolstoj nije ni pomišljao živjeti asketski. Bio je Don Juan. Krepost je u sebi osjetio tek kad su ga izdale snage. Njegov sunarodnjak Dostojevski je govorio da obožava čovječanstvo, ali da mu je teško zamisliti ljubav prema pojedincu. U Baden Badenu je ženi zakockao zadnji kaput. Karl Marx je navodno napravio dijete koje je priznao Friedrich Engels. Drug Tito je telegrame koje je dobivao iz Moskve sakrivao u čizmu, da ih koji drug ne bi slučajno pročitao. Einstein je spašavao svijet, ali je ponižavao Milevu.
Takvih je primjera bezbroj. Apstraktna ljubav nikad nije na kušnji. Tko vam može dokazati da ne volite čovječanstvo? Ni teorija nije, kako bi rekao Karl Popper, opovrgljiva. Ne možete je ni srušiti ni potvrditi. Ali danas-sutra na vrata vašeg stana može zakucati siromašni rođak iz provincije. Ili može zatražiti veliku pozajmicu, za koju znate da je neće vratiti - a očito je u nevolji. Hoćete li i dalje maštati o spašavanju čovječanstva, do kojega nikad neće doći, ili ćete čovjeka primiti na smještaj, posuditi mu traženi iznos?
U rečenici Bukowskog nataloženo je puno životne mudrosti. Primjenjiva je svakodnevno. Naši političari se, u pravilu, ne bave spašavanjem čovječanstva, oni “spašavaju” hrvatski narod (“i sve građane Hrvatske”).
Vidjeli smo kako. Čim su u prilici dižu sebi plaće - zadnji put Vlada je postigla europski rekord povišicom od 60 posto. Ako su malo kvarniji, potkradaju, ako su jako kvarni, kradu na veliko. Nije im teško izgovoriti ni jedn krivokletstvo kako bi došli u poziciju “obrane nacionalnih interesa”. Ako iz SDP-a prelete u suprotni tabor, možete se kladiti u plaću da će reći kako će glasati za HDZ-ove zakone “ako je to u interesu Hrvatske”.
Oni se predstavljaju kao grandiozni romantičari, ali su zapravo političari. Poznajemo tekst, poznajemo autorsku gospodu, oni potajno piju vino, a javno propovijedaju vodu.
Treba čitati Bukowskoga. Ako je taj poštar u jednoj rečenici zipao onoliko sadržaja, možete misliti koliko ga ima u cijelim knjigama.
