Teško se snaći u odgonetanju ključnih elemenata štrajka zagrebačkih javnih službi. Sumnje građana najčešće idu prema HDZ-u, koji bi se prema klasičnom načelu "qui bono" (u čiju korist ide neko djelo) mogao smatrati prvoosumnjičenim. "Mucice. Igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće, i veselimo se toj igri...", kazao je prije dva tjedna premijer Plenković Ivani Kekin. Samo dva tjedna kasnije Zagreb je proključao, piše Boris Rašeta za Express.
Metropolitanski štrajk bez presedana uklapa se u okvire "čvršće igre". Stranka kojoj pripada "mucica" slučajno vlada Zagrebom, a Gospić je preko noći - qui bono - pao u drugi plan. Sve to ipak nije dokaz, pa autorstvo HDZ-a ne leži "izvan razumne sumnje", kako kažu Anglosaksonci.
Govoreći pravnički, raspolažemo s osnovama sumnje. Kako se pokazalo, sin jednog od vođa štrajka, Armin Hodžić, dio je vladajuće većine koja u Saboru podržava Andreja Plenkovića. Bivši je bandićevac, bio je na Bandićevoj listi s Jelenom Pavićević Vukićević. U Sabor je izabran s 3357 glasova. Kao saborski zastupnik i predsjednik kluba zastupnika plaćen je od 4000 do 4500 eura, no uskoro će postati potpredsjednik parlamenta, umjesto Furija Radina, pa će ući u krug štićenih osoba, dobiti limuzinu, vozača i povišicu, a s 5500 eura - koliko će tad primati - neće morati u štrajk. Indicija ima još. Zahtjev za određivanje privremene mjere ZET-u, navodno računalnom dodjelom, pripao je tročlanom sudskom vijeću u kojem je sutkinja izvjestiteljica (ona koja priprema predmet i vodi ročište) navodno slučajno supruga bivšeg HDZ-ova ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, a u HDZ-u su s veseljem dočekali štrajk. Ipak, otklanjaju sumnje da oni stoje iza njega.
"Zar ti misliš da je naša gradska organizacija sposobna za takvo nešto? Da je tako, dobili bismo izbore", kazao nam je jedan HDZ-ovac. "Iz Središnjice kažu da imaju u pripremi još stotinjak takvih akcija", kontrira drugi, nestranački ali dobro informiran izvor. "Budući izbori neće biti parlamentarni nego bitka na život i smrt. Možeš li zamisliti što bi za sve njih značio gubitak vlasti?", završio je pitanjem na koje je teško odgovoriti, ali ako prizovemo pamćenje u pomoć, možemo zamisliti što bi to značilo i za njih i za ostatak zemlje. Povijest daje mnogo primjera.
Marinko Liović, danas zaboravljeni šef HVIDR-e, organizirao je u listopadu 2001. prosvjede protiv suradnje s Haaškim sudom. Oni su uključivali i blokadu Sabora. Prijetio je čak i "miniranjem turističke sezone". Umirovljeni pukovnik Mirko Čondić - također zaboravljen - iste godine organizirao je veliki skup na splitskoj Rivi pod nazivom "Svi smo mi Mirko Norac". Glavnu riječ protiv Račanove vlade, pred 150.000 ljudi, vodio je šef tad oporbenog HDZ-a Ivo Sanader, koji je održao vatren govor optužujući vlast da je "šačica ljudi u sukobu s narodom" te da "nema tog naroda koji će izručiti svoje heroje"; Kad je Račan 2002. trebao izručiti Janka Bobetka Haagu, oko njegove su se kuće okupili "ljubitelji prirode" - danonoćne straže naoružanih civila, branitelja i desnih aktivista bliskih HDZ-u marširale su oko Bobetkove kuće s ciljem da fizički spriječe policiju ako krene u uhićenje. Kad bi ih novinari pitali što rade okupljeni u šumi na Tuškancu, oni su se ironično i službeno predstavljali kao "obični berači kestenja". Sanader se uskoro popeo na vlast i izručio heroje. Sljedeći val opstrukcije dogodio se tijekom SDP-ove vlade Zorana Milanovića, kad je 20. listopada 2014. počeo prosvjed ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu. Formalni povod bili su zahtjevi za smjenom ministra Predraga Matića, no stvarni cilj bio je politički pritisak uoči izbora, uz snažnu logističku i političku podršku HDZ-a.
Istaknuto lice bio je tad Đuro Glogoški - i on upotrijebljen pa odbačen. Vrhunac napetosti dogodio se u svibnju 2015. godine, kad su prosvjednici iznijeli plinske boce na kolnik. Sad u Splitu navijači traže novi stadion - što znači rušenje Poljudske ljepotice, što bi vodilo u nove građevinsko-financijske akcije, to je isti rukopis. HDZ, dakle, posjeduje know-how za političke udare, u kojima obično koriste "domoljublje" i branitelje da skrate ili sačuvaju put prema javnim blagajnama. E, da: sindikati su se i ovaj put pohvalili da imaju podršku branitelja...
PROSVJEDI 2001.
protiv suradnje s Haaškim sudom. Branitelji prijete Račanovoj vladi blokadama. HDZ politički kapitalizira antihašku mobilizaciju
11. veljače 2001.: splitska Riva i “Svi smo mi Mirko Norac”. Ivo Sanader napada Račanovu vlast kao “šačicu ljudi u sukobu s narodom”
2002. ‘berači kestena’: okupljaju se oko kuće Janka Bobetka. Bili su to naoružani branitelji i desni aktivisti koji su “branili” generala od Račanove vlade
2003. izborna: naplata je stigla HDZ-u nakon višegodišnje mobilizacije protiv Račanove vlade, a Sanader nastavlja suradnju s Haagom
20. listopada 2014.: početak šatora u Savskoj 66. Branitelji traže smjenu ministra Matića, Nađ i Glavaševića. Pritisak su vršili 555 dana
2015. širenje prosvjeda: Prosvjedi se radikaliziraju: dio sudionika dolazi pred stan premijera Milanovića te kreće prosvjed prema Markovu trgu
28. svibnja 2015.: Tijekom sukoba s policijom i blokade Savske ceste prosvjednici iznose plinske boce na kolnik. Vrhunac prosvjeda
2016. PREOKRET: Kraj “šatoraša” 2016. HDZ preuzima vlast, a šator postaje simbol pritiska na Milanovićevu vladu
2026. štrajkovi: Zagrebačke javne službe izravno udaraju na svakodnevni život grada i politički slabe Tomaševićevu upravu
Cijeli tekst Borisa Rašete možete pročitati OVDJE.
