Stotinu godina od uspostave prve redovne zrakoplovne linije sa Zadrom obilježava se 16.listopada. No, zadarska zrakoplovna priča počela je i prije prvog redovitog leta i to 12. svibnja 1912. godine kada je tršćanski pilot Gianni Widmer izveo let na području Ravnice, nadletjevši grad, otoke i obalu sve do Sukošana. O događaju su tada izvještavale tadašnje novine, a povijest prvih letova zabilježena je i u knjizi o zrakoplovstvu u Zadru. U travnju 1914. u zadarsku su luku sletjela i dva hidroaviona austro-ugarske mornarice, označena brojevima 16 i 17. Prema povijesnom zapisu, letjeli su preko zadarskog kanala i pristali u uvali Jazine, dok su se građani okupili na obali kako bi vidjeli neobične letjelice. U listopadu 1926. godine je na sjevernom dijelu zadarske luke uspostavljeno pristanište za hidroavione, a 16. listopada 1926. lokalna kronika bilježi kao datum početka rada zadarske zračne luke za hidroavione. Službeni talijanski dokument liniju povezuje s datumom 15. listopada, pa se u povijesnim izvorima pojavljuju oba datuma.
Hidroavioni Zadar-Italija
To navodi Gazzetta Ufficiale i to 18. veljače 1927, a navodi se i da je prvu redovitu putničku i poštansku liniju održavala talijanska kompanija SISA – Società Italiana Servizi Aerei, povezana s obitelji Cosulich, podrijetlom iz Malog Lošinja. Zadar je podsjetimo nakon Austrougarske i kratkog boravka u SHS pripao Italiji odvojen od svoje matice, od hrvatskog zaleđa i otoka. Povezivanje s Italijom tako je najbrže išlo avionom, a prema tadašnjim izvještajima osnovana je 1924. godine. I njezini su hidroavioni povezivali gradove i turistička odredišta s obje strane sjevernog Jadrana, kako navodi povijesni povijesni rad o hidroavijaciji sveučilišta u Puli.
Prva zadarska putnička i poštanska linija povezivala je Trst i Zadar preko Brijuna i Malog Lošinja, a Službeni talijanski dokument iz veljače 1927. navodi širu rutu Venecija–Trst–Brijuni–Mali Lošinj–Zadar, dugu ukupno 365 kilometara. Dionica Venecija–Trst iznosila je 113 kilometara, Trst–Brijuni 102, Brijuni–Mali Lošinj 70, a Mali Lošinj–Zadar 80 kilometara prema istom izvoru Gazzetta Ufficiale iz 18. veljače 1927. godine. Inače, Hidroavion je od Zadra do Trsta stizao za približno dva sata, a primjera radi brodom je putovanje trajalo oko 12 sati. Linija se u povijesnim pregledima opisuje kao dnevna, iako su se raspored i učestalost mogli mijenjati.
U prvim godinama zračnog prometa avion nije bio prijevozno sredstvo za široke slojeve stanovništva. Bio je brz, ali skup, a kapacitet mu je bio malen. Putnici su dobivali mogućnost da putovanje koje je trajalo pola dana obave za nekoliko sati.
Hidroavioni na prvoj zadarskoj liniji imali su četiri putnička mjesta i dva mjesta za letačku posadu. Prema lokalnom povijesnom pregledu, letjeli su brzinom od približno 180 kilometara na sat, a letjeli su talijanski hidroavioni CANT 10, proizvedeni u tvornici Cantieri Aeronautici e Navali Triestini. Prema dostupnim podacima CANT 10 ter koristio je motor Fiat A.12 bis snage oko 300 konjskih snaga i mogao je prevoziti četiri putnika uz pilota i mehaničara.
Hidroavion je polijetao i slijetao na vodu, pa mu nije bila potrebna klasična uzletno-sletna staza. No more je moralo omogućavati siguran manevar, a trup, plovci, motor i propeler zahtijevali su redovite preglede. Kvar propelera mogao je biti jednako opasan kao i problem s motorom. Od 18. listopada 1926. do 30. rujna 1928.godine na liniji Trst–Zadar primjerice prevezeno je 3.737 putnika i 4.144 kilograma pošte, prema podacima iz akademskog rada o hidroavijaciji na Jadranu.
SISA je inače prije uvođenja zadarske linije razvijala veze s Trstom, Venecijom, Brijunima i Malim Lošinjem. Brijuni su već 1925. bili povezani zračnom linijom s Venecijom, a 1926. uvedena je veza iz Trsta prema Brijunima i Malom Lošinju, s mogućnošću nastavka do Zadra. Godine 1928. uspostavljena je veza Trst–Zadar–Ancona, s hidroavionima koji su prema zadarskoj kronici mogli primiti do 12 putnika. Od 1930. postojala je i veza Trst–Rijeka–Zadar.
Emma (19) poginula je na mjestu, baki Ersiliji propeler otrgnuo ruku
Točna cijena karte za relaciju Zadar–Trst nije nam poznata, no cijene drugih SISA inih linija pokazuju, koliko je zračni prijevoz bio skup. Za let Trst–Mali Lošinj navodi se cijena od 130 lira, dok se za Trst–Torino, putovanje koje je trajalo oko tri i pol sata, navodi 375 lira. Il Piccolo je 2026. objavio povijesni pregled u kojem se spominje cijena od 350 lira za Trst–Torino i usporedba s mjesečnom plaćom državnog službenika koja nije prelazila približno 600 lira.
Iako brže, putovanje je bilo i izrazito opasno i izvori navode niz tragedija. Tog 20. kolovoza 1930. dogodila se jedna od najtežih nesreća povezanih s hidroavionskim prometom na Jadranu. Hidroavion CANT 22 "San Giusto” letio je iz Malog Lošinja prema Zadru, a u njemu su bili članovi obitelji Cosulich, povezane s osnivačima SISA-a, kako je naveo Il Piccolo. Tijekom leta, prema talijanskim izvorima, odvojila se drvena lopatica propelera i probila putnički prostor. Desetogodišnja Emma Cosulich poginula je na mjestu, a njezina baka Ersilia Vidulich teško je ozlijeđena, izgubivši lijevu ruku. Pilot Armando Ulivi uspio je spustiti hidroavion na more kod uvale Čikat na Malom Lošinju. Prema novinskim izvještajima, u zrakoplovu je bilo jedanaest putnika.
Nesreća je ostala zapamćena zbog okolnosti u kojima je došlo do tragedije, zrakoplov je bio u letu, a odlomljeni dio propelera udario je putnicu u kabini. Pilot je uspio sačuvati letjelicu i ostale putnike, ali nije mogao spriječiti smrt djevojčice.
Prema objavljenim izvještajima, u hidroavionu je bilo jedanaest putnika. Nesreću detaljno opisuje Il Piccolo u tekstu „I Cosulich, 150 anni di mare partendo da Lussino”, objavljenom na portalu ANVGD, koji donosi i podatke o članovima obitelji Cosulich i njihovu putovanju prema Zadru.
- Emma je bila kći Guida Cosulicha, člana poznate brodovlasničke obitelji koja je sudjelovala i u razvoju ranog talijanskog civilnog zrakoplovstva. Obitelj je putovala prema Zadru kako bi djevojčice upoznale kuma i kumu svoje majke, Carmen Vidulich Cosulich. Putovanje koje je trebalo biti obiteljski posjet pretvorilo se u tragediju. Okolnosti nesreće i povezanost obitelji s počecima komercijalnog zrakoplovstva opisuje Il Piccolo u tekstu „80 anni fa a Trieste la prima compagnia aerea”, koji je objavila udruga ANVGD.
Posebno je potresno svjedočenje Emmine mlađe sestre Nore, odnosno Norette Cosulich, koja je u vrijeme nesreće imala samo sedam godina. Preživjela je udarac i prisjećala se krvi u kabini te prizora svoje teško ozlijeđene bake i poginule sestre. Norino kasnije prisjećanje prenosi Il Piccolo u tekstu „I Cosulich, 150 anni di mare partendo da Lussino”, u kojem opisuje i obiteljske okolnosti putovanja.
Izvor: Il Piccolo, „I Cosulich, 150 anni di mare partendo da Lussino”, ANVGD .
Obitelj Cosulich bila je usko povezana s razvojem pomorskog prometa, a poslije i zračnih veza na sjevernom Jadranu. Kompanija SISA, koju je osnovala obitelj Cosulich, među pionirima je talijanskoga komercijalnog zrakoplovstva. Zbog toga je smrt Emme Cosulich bila tragedija koja je pogodila obitelj izravno povezanu s prometnom industrijom čiji je razvoj tada predstavljao simbol modernizacije.
Hidroavion udario je u kip na zvoniku
Nesreća u kojoj je poginula Emma Cosulich nije bila jedini smrtonosni događaj u ranim godinama jadranskoga komercijalnog zrakoplovstva.
O tragediji u Rovinju na letu za Zadar navodi se da je 1936.godine hidroavion udario u kip svete Eufemije tijekom leta na liniji koja je povezivala Trst i Zadar. - U gustoj magli hidroavion je krilom zahvatio kip, koji je pao sa zvonika, a zrakoplov se srušio u more. Nesreću, njezine okolnosti i povijest oštećenog kipa opisuje Istrapedia u članku „Prije 90 godina srušio se hidroavion u more kraj Rovinja nakon što je krilom srušio kip sv. Eufemije sa zvonika”.
U nesreći su poginuli pilot Francesco De Piero i putnik Pietro Bonetti, povezan sa zadarskom tvornicom tjestenine Pastificio Adriatico. Među preživjelima bili su drugi pilot Carlo Pentasulla, radiotelegrafist Francesco Pedrini i putnik prezimena Vesnaver. Njihova imena i osnovne podatke o nesreći donosi Istrapedia, dok je sam zrakoplovni udes zabilježen i u međunarodnoj arhivi Bureau of Aircraft Accidents Archives pod naslovom „Crash of a CRDA CANT 22 off Rovinj: 2 killed”.
Nesreća je ostavila trag i na samoj rovinjskoj crkvi. Kip svete Eufemije, visok 4,6 metara i težak oko 600 kilograma, oštećen je pri padu sa zvonika. Nakon restauracije ponovno je postavljen 1938. godine. Taj detalj bilježi Istrapedia u svojem povijesnom prikazu nesreće, povezujući zrakoplovnu tragediju s jednim od najprepoznatljivijih simbola Rovinja. Te nesreće pripadaju razdoblju u kojem su hidroavioni stvarali novu prometnu mrežu na Jadranu. Zadar je bio jedna od postaja na linijama koje su povezivale Trst, Lošinj i druge gradove s istočne i zapadne obale Jadrana.
Prema zadarskoj kronici, 10. rujna 1943. u 15.30 sati posljednji hidroavion iz Zadra odletio je prema Anconi, neposredno prije ulaska njemačkih okupacijskih snaga u grad. Time je završilo gotovo dvadesetogodišnje razdoblje tijekom kojega su hidroavioni bili dio zadarske luke.
Današnja Zračna luka Zadar nije na istom mjestu kao povijesno hidroavionsko pristanište u Jazinama. Zračna luka kod Zemunika razvijala se u drugom razdoblju i s potpuno drukčijom infrastrukturom.
Tijekom 2025. kroz Zračnu luku Zadar prošao je 1.639.601 putnik, uz 7.804 kretanja zrakoplova. Godine 2024. zabilježeno je 1.593.996 putnika i 7.864 kretanja.
Promet je izrazito sezonski. U kolovozu 2025. zabilježeno je 364.473 putnika, a u siječnju 1.808. U kolovozu 2026. broj putnika porastao je na 381.257, a u srpnju je iznosio 367.934. Od siječnja do rujna 2026. zračna luka zabilježila je ukupno 1.618.379 putnika.
Dana 24. srpnja 2026. predstavljen je novi odlazni putnički terminal, projekt vrijedan 17 milijuna eura. Prema objavi zračne luke, terminal udvostručuje dosadašnje prostorne kapacitete i omogućuje danas prihvat do tri milijuna putnika godišnje.
