Milanka Opačić prošli je tjedan ispratila još jedan autobus mladih ljudi koji su otišli iz Hrvatske. Među njima je, ponovno, najviše bilo onih koji su vjerovali u pošten rad, ostvarivanje prava na zaposlenje bez koruptivnih radnji i davanja mita, ostvarivanje prednosti isključivo na temelju obrazovanja i iskustva, vjerodostojnost (ali ne onu prisvojenu od HDZ-a), ravnopravnost među spolovima s posebnim naglaskom na zaštitu žena od nasilja i seksizma.
Stajala je tako Milanka na peronu i dugo mahala buketom cvijeća koji je dobila od gradonačelnika Zagreba Milana Bandića za prelazak u njegov klub zastupnika, s buketom s kojim je sasvim zadovoljna, sve dok se autobus više nije mogao vidjeti. Nakon brzo prežaljenog rastanka s još jednom skupinom budućih migranata u nekoj sretnijoj europskoj zemlji, nakon brzo prežaljenog rastanka i od vlastitog kredibiliteta, vjerojatno je taj isti buket cvijeća odnijela na obližnje groblje žrtava socijaldemokracije u Hrvatskoj, koje je u izravnoj vezi sa svakodnevnim polascima autobusa punih mladih ljudi koji se iseljavaju.
Uz individualnu varijaciju motiva autobusne postaje, njezinog brižljivo odabranog outfita za rastanak i veličine buketa, tako to vidi, uvjerena sam, većina od 23.000 Milankinih birača s kojima se ona rado hvali, a koji su joj na zadnjim izborima dali glas.
Simbolika koja probija iz ove priče toliko je snažna da je gotovo literarna, da nadilazi pojedinačni slučaj i postaje mit, narodna predaja, čvrsta univerzalna točka iz koje izrasta mentalitet ovog društva. Što bi rekao drug Aristotel, ovo je istinitije od stvarnosti. Puno je i previše strašnih elemenata u tom prošlotjednom događaju za koji mi se čini da je pristojne građane potresao daleko više nego napeta prepiska na relaciji Zagreb – Bujica – Marakeš.
Kad bismo iz te stvarne priče izdvojili nasumično odabranu crticu i dodali joj tek pokoji epitet koji će pojačati doživljaj, ona bi ukratko glasila ovako: prije 27 godina diplomirana studentica politologije u politiku je ušla kao pripadnica nacionalne manjine, i to u nezgodnom trenutku za nju, kad je zbog rata bilo nepopularno biti Srpkinja u Hrvatskoj. Danas se Milanka priklonila klubu zastupnika Milana Bandića, koji se nje iz tog perioda prisjeća kao "male prekrasne djevojčice koju je tad primio u SDP".
Tako oni danas zajedno u saborskoj klupi snatre o njezinim loknicama iz doba ranog djevojaštva i o tome kako prekrasnim djevojčicama i priliči da slijede ozbiljne, velike muškarce koji grade stranku. Muškarci, spuštajući ih na razinu malih djevojčica, odriču im svaku težinu, ozbiljnost, pa čak i proplamsaj političkog aktivizma. Danas Milanka tvrdi kako je od Milana, poznatog po velikodušnosti odanima, za svoj arhetipski transfer i prevaru birača dobila samo buket cvijeća, kojim je zadovoljna.
Za njegove seksističke ispade kaže da je to njegov stil koji je oduvijek imao. U feminističkoj povijesti postoji slavna izreka feministkinje i sindikalistice Rose Schneiderman, ono što tražimo kruh su i ruže – a to se odnosi na radnička prava, materijalnu sigurnost, demontiranje sistema kapitalističke i patrijarhalne opresije, ali i pravo na zanos, za sve.
Kao što možemo vidjeti, Milanka Opačić, kao nekadašnja socijaldemokratkinja i bivša ministrica socijalne politike i mladih, posve je odustala od nabrojenog priklonivši se Bandiću, a posebno od traženja da se demontira kapitalistička i patrijarhalna opresija, čije je Bandić utjelovljenje. Milanka se čvrsto drži za svoj buketić, sva u zanosu, koji je jedini zanima i koji pronalazi u Bandićevim skutima.
Gradonačelnik poznat po vulgarnom seksizmu: "Ja bih bio najbolje žensko jer svima dajem." (o podjeli udžbenika).; "Vi ste meni ko učiteljica zločesta, pa daj budite fina dama." (novinarki); "Zamislite moju kumicu iz Čučerja kojoj je sila, a kad dođe na WC, tamo piše ‘Push’. Kaj ona zna kaj je to?" (na temu javnih zahoda), samo jednim mizernim buketićem prisvaja svu muku borbe za ravnopravnost koja se istom žestinom i naporom i dalje mora voditi na ovim prostorima.
Rugajući se svim borkinjama za ženska ljudska prava, Milanka tvrdi da nikako drukčije u Saboru i hrvatskoj politici ne može opstati i djelovati kao neovisna zastupnica, pa jedina opcija koja joj preostaje jest da se udruži s Bandićem. Naravno, skriveni džoker u cijeloj priči jest da je i Milan Bandić na scenu ušetao kao socijaldemokrat. Zapravo, možda baš u hrvatskoj socijaldemokraciji treba tražiti uzrok ovoga što živimo danas.
Aproprijacija termina koji znači nešto posve drugo, politička neobrazovanost birača, mitovi prema kojima određeni političari pripadaju lijevom spektru ideja, a koji su uspjeli samo zgaditi poštenim ljudima, osnovni je problem. U taj isti paket u kojem se Milan i Milanka diče svojom urođenom socijaldemokracijom ulazi i nedavno pokrenut nesretni Centar za studij demokracije i ljudskih prava, osnovan od strane Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, a čiji je voditelj povjesničar i vođa Nove ljevice Dragan Markovina.
Neupitno je da ovom društvu Centar za studij demokracije i ljudskih prava treba u svakom sokaku, na svakom ćošku i štekatu, ali takav koji će u prvom semestru svog rada od jedanaest predavača imati barem polovicu predavačica. U ovom sastavu, možda će vas to iznenaditi, nalazi se tek jedna žena. Jedna jedina profesorica.
Pa ako ono što je ostalo od ljevice u Hrvatskoj smatra da na takve tričarije kao što je rodna ravnopravnost i podjednaka zastupljenost profesora i profesorica na studiju za ljudska prava ne treba obraćati pažnju, da je takva praksa nešto što si mogu dopustiti jer su na vrata zalijepili etiketu antifašista i boraca za ljudska prava, onda je posve logična slika u kojoj su Milan i Milanka kameni temeljci socijaldemokracije.
Ako je uloga žena u antifašizmu samo naziv kolegija koji će se ondje jednom održati i na kojem će se teoretizirati kako to bijaše četrdesetih godina prošlog stoljeća, onda je za političarku u Hrvatskoj sasvim dovoljno da se u stranku prijavi kao prekrasna mala djevojčica, koja svoju karijeru završava s buketićem na koljenima. A uz cvijeće uvijek ide i pjesma s kojom se simbolički krug zatvara. Bella, ciao, reklo bi se u nekim drugim okolnostima kad bi to nešto značilo. Ovako, to je samo još jedna lijepa talijanska pjesma.
