Život Antuna Lučića neodoljivo podsjeća na veliku filmsku priču o američkim pionirima koji su obilježili svoje vrijeme, koja počinje u Europi, a završava u Sjedinjenim Američkim Državama. Potraga za naftom inspirirala je mnoga filmska i književna djela, od kojih treba izdvojiti filmove “Bit će krvi” Paula Thomasa Andersona iz 2007., djelomično utemeljenog na romanu “Nafta!” socijalističkog tribuna Uptona Sinclaira, i američku dramu “Div” iz 1956. godine, koju je režirao George Stevens. Radnja “Diva” odvija se sredinom 1920-ih, a film “Bit će krvi” odvija se u vrijeme u kojem je djelovao Antun Lučić i ima određenih dodirnih točaka s njegovom biografijom (oba filma ostala su upamćena po sjajnim glavnim muškim ulogama, Jamesa Deana u “Divu” i Daniela Day-Lewisa u Andersonovu filmu).
Lučić se rodio u obitelji kapetana Franje Lučića s Hvara i bio je ponosan na svoje nasljeđe. Često je isticao da potječe od drevnog ilirskog, odnosno dalmatinskog plemstva, zbog čega se ponekad na društvenim događanjima nazivao “grof Anthony (Francois Maria Vincent) Giovanizio de Bertuchevich Lucas”. Lučićeva obitelj iz Splita se preselila u Trst, gdje mu je otac služio u austrougarskoj mornarici. U dobi od 20 godina završio je studij u Grazu, na Politehničkom institutu (Technische Hochschule) i postao strojarski inženjer. Nakon što je diplomirao na Austrijskoj pomorskoj akademiji u Puli i Rijeci, Lučić je 1878. godine dobio čin poručnika.
Godine 1879. posjetio je ujaka koji je živio u Michiganu i počeo raditi u pilani, gdje je poboljšao dizajn višelančane pile koja se tad koristila. Nekoliko godina poslije toga počeo je raditi u rudarskoj kompaniji koja se bavila eksploatacijom zlata, bakra, srebra i željeza u Coloradu, Kaliforniji i Sjevernoj Karolini. Promijenio je ime u Anthony Francis Lucas, a dokumente za naturalizaciju dobio je 1885. godine u Norfolku u Virginiji. Nakon što se oženio, preselio se sa suprugom 1888. u Washington, gdje je radio kao strojarski i rudarski inženjer. Umro je u rujnu 1921. Često je pogrešno opisivan kao Austrijanac, pa čak i kao Talijan rođen u Trstu. Na njegovu grobu na groblju Rock Creek u Washingtonu stoji da je ilirskog podrijetla, što je u to vrijeme bio standardni izraz za Hrvate. Godine 1936. Američki institut za geološka i metalurška istraživanja osnovao je Zlatnu medalju Anthonyja F. Lucasa za razvoj u području istraživanja nafte. U njegovu čast u Beaumontu je izgrađen muzej s granitnim obeliskom na kojem piše: “Na ovome mjestu desetog dana dvadesetog stoljeća počela je nova era u civilizaciji”. Osim muzeja, jedna ulica i osnovna škola u Beaumontu nose danas njegovo ime.
Godine 1893. Lučić je počeo raditi kao nadzornik rudnika soli za tvrtku Myles and Company iz New Orleansa. Tu je otkrio vezu između naslaga soli, sumpora, prirodnog plina i naslaga nafte. “To me navelo na proučavanje nakupljanja nafte oko slanih masa i osmislio sam dodatne planove za istraživanje drugih lokaliteta. Tako sam počeo svoja istraživanja o pojavi nafte na obalnoj ravnici”, izjavio je. Životna priča Antuna Lučića počinje 1899. godine, kad je prvi put s Pattillom Higginsom posjetio humak Sour Spring južno od Beaumonta. To je bila buduća lokacija Spindletopa. Higgins je bio vrlo zanimljiv čovjek, koji neodoljivo podsjeća na lik Daniela Plainviewa iz filma “Bit će krvi”. Rođen je 1863. godine u Sabine Passu u Teksasu. Njegova se obitelj preselila u Beaumont kad je imao šest godina. Pohađao je školu do četvrtog razreda, nakon čega je pod očevim vodstvom postao šegrt za oružara. U mladosti je bio nasilan i problematičan prema Afroamerikancima. Kad je imao 17 godina, izveo je šalu na račun crnačke baptističke crkve koja je privukla pozornost zamjenika šerifa. Zamjenik je ispalio upozoravajući hitac iznad Higginsove glave, nakon čega je Higgins uzvratio i smrtno ranio zamjenika, koji je usprkos tome ponovno pucao na Higginsa, pogodivši ga u donji dio lijeve ruke. Higginsova ruka poslije se teško inficirala, što je zahtijevalo amputaciju od lakta. Higgins je izveden pred sud zbog ubojstva zamjenika, ali porota ga je oslobodila krivice jer je njegov čin shvatila kao samoobranu. Godine 1885. bio je na baptističkom sastanku oživljavanja, kad je odlučio postati kršćanin. Shvativši da šumski logori nisu idealno mjesto za održavanje dobrog morala, odlučio je vratiti se u Beaumont u Teksasu kako bi se etablirao kao poslovni čovjek. Isprva se upustio u posao s nekretninama. Taj posao pobudio je u njemu interes za naftu i plin jer ih je koristio za svoje peći kako bi ravnomjerno spaljivao cigle. Odlučio je otputovati u Pennsylvaniju da bi doznao više o tim gorivima i proučio geografske značajke koje upućuju na prisutnost podzemne nafte.
Samostalno proučavajući geologiju, posvetio se pronalaženju tih tragova čitajući sva izvješća i knjige Američkoga geološkog zavoda koje je mogao pronaći. Detalji koje je doznao podsjetili su ga na ono što su neki mještani Beaumonta kod kuće nazivali Sour Hill Mound, mjesto na koje je često na izlete vodio svoje učenike nedjeljne škole. Ovaj humak opisan je kao “kiseli” zbog neugodnog mirisa sumpora koji je dolazio iz izvora oko njega. Uvjeren da se ispod ove slane kupole nalazi nafta, Higgins se prvo udružio s Georgeom O’Brienom, Georgeom Carrollom, Emmom John i JF Lanierom kako bi 1892. godine osnovali tvrtku Gladys City Oil, Gas, and Manufacturing Company. U to vrijeme drugi formalno obučeni geolozi odbacili su ideju o pronalasku nafte duž obale Meksičkog zaljeva u Sjedinjenim Državama. Higginsov osobni integritet čak su dovele u pitanje i lokalne novine smatrajući ga luđakom. Međutim, njegova neformalna obuka iz geologije utjecala je na njegovo uvjerenje da polje Spindletop sadrži naftu zbog prisutnosti mineralne vode i curenja plina, te je uspio uvjeriti partnere da nastave s pothvatom. Radovi su počeli sljedeće godine, ali nijedan od tri pokušaja plitkog bušenja nije uspio zbog pomicanja pijeska i nestabilne gline ispod brda. Higgins je dao otkaz u tvrtki, prodao svoje dionice i kupio 33 hektara zemlje oko vrha Sour Spring Mounda. Ne želeći odustati od nade da će pronaći naftu, Higgins je objavio mnogobrojne oglase u industrijskim i stručnim časopisima kako bi pobudio interes drugih za mogućnost uspješnog bušenja na tome mjestu. Samo se jedan čovjek odazvao na njih, hrvatski Amerikanac Antun Lučić. Higginsov stil života bio je raznolik u interesima i zanimanjima. Uz rad kao lovac na divlje životinje, njegove raznolike aktivnosti uključivale su crtanje, radio je kao izumitelj, umjetnik, inženjer... Njegova vjerska uvjerenja držala su ga podalje od javne zabave i odmarališta, kao i čvrsto uvjerenje protiv prodaje alkohola. Svoj udio na Spindletopu Higgins je 1902. godine prodao za tri milijuna dolara “drvnom baronu” Johnu Henryju Kirbyju. Higgins je zadržao svoja prava na najam zemljišta i osnovao tvrtku Higgins Standard Oil Company. Poslije je osnovao i druge bušotine s raznim investitorima, s ekscentričnom navikom izvlačenja svojih udjela, ostavljajući većinu profita drugima.
Osim što je živio u Beaumontu, posjedovao je imanja u Houstonu i San Antoniju. Ostao je neženja do 45. godine. Godine 1905. posvojio je mladu ženu po imenu Annie Jahn, koja je tad imala 15 godina. Tri godine kasnije Higgins se, usprkos skandalu, vjenčao i poslije s njom dobio troje djece. Umro je u San Antoniju 5. lipnja 1955.
“Humak je privukao moju pozornost zbog konture koja je ukazivala na mogućnost početne kupole ispod, a i zato što su se na njegovu vrhu nalazili izljevi sumpornog vodika. To mi je, u svjetlu mog iskustva na Belle Isleu, sugeriralo da bi se mogao pokazati izvorom sumpora ili nafte, ili oboje”, izjavio je kasnije Lučić. Koristeći rotacijsku bušeću platformu iz Louisiane, Lučić je počeo bušenje bunara u kolovozu ili rujnu 1899., dosegnuvši dubinu od 76 metara u prosincu.
Na dubini od 175 metara zaštitna obloga se urušila, ali tek nakon što je pronađen sloj naftnog pijeska.
U nedostatku novca, Lučić je tražio financiranje iz bilo kojeg izvora, uključujući Henryja Folgera iz Standard Oila, ali neuspješno. Dobio je priliku kad je dr. William Battle Phillips, geolog Sveučilišta u Teksasu i Teksaškog državnog zavoda za minerale, podržao Lucasovu teoriju kupole i napisao pismo preporuke Johnu H. Galeyu. Galey je, sa svojim partnerom Jamesom M. Guffeyem, dogovorio financiranje s Andrewom Mellonom. Krajem listopada 1900., uz pomoć iskusne ekipe Ala i Curta Hamilla s Korzike, bušenje je ponovno počelo. Ovaj put obavljano je s pomoću novijeg, težeg i učinkovitijeg rotacijskog svrdla. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci održavanje bušenja kroz podzemni pijesak bilo je teško. Dana 10. siječnja 1901., kroz šest tona tešku cijev od četiri inča (102 mm) počela je izbijati nafta, prisiljavajući radnike u bijeg.
Gejzir je izbacivao naftu više od 46 metara u visinu i tekao je procijenjenih 100.000 barela na dan. Bušotina je bila na dubini od 370 metara i, kako se ispostavilo, nalazila se na točnoj lokaciji koju je Lučić u početku predvidio. Bušotina ne bi doprla do nafte da je bila izbušena samo 15 metara južnije. Nazvana je “Lucas 1” i imala je početni protok veći od svih naftnih bušotina u Sjedinjenim Državama zajedno u tom danu. Erupcija je trajala devet dana, s protokom između 70.000 i 100.000 barela na dan, prije nego što je izvor stavljen pod kontrolu. Naftno polje Spindletop proizvelo je više od tri milijuna barela nafte prve godine rada, a više od 17 milijuna sljedeće godine, čime je bio okončan svjetski monopol Johna D. Rockefellera.
Beaumont je postao grad u procvatu. Umoran od gubitka privatnosti, Lučić je u svibnju 1901. prodao svoje dionice u Guffey Petroleum Companyju te nastavio svoju znanstvenu potragu za naftom u Sjedinjenim Državama i Meksiku. Lučić je revolucionirao svjetsku industriju nafte i transformirao gospodarstvo jugoistočnog Teksasa. Pomogao je daljnjem razvoju automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem jer su za gorivo bile potrebne značajne količine energije. Grad Houston postao je nacionalno središte naftne industrije, a Sjedinjene Države su nadmašile Rusiju kao vodećeg svjetskog proizvođača nafte. Lučića smatraju osnivačem modernog inženjerstva naftnih ležišta.
Poslije je radio kao konzultantski inženjer u Rumunjskoj, Rusiji, Meksiku, Alžiru, kao i u Sjedinjenim Državama. Kao uspješan poslovni čovjek i stručnjak za rudarstvo, bio je doživotni predsjednik Američkog odbora za naftu i plin. Američki publicist Micah Fields, koji je odrastao u Houstonu, a danas živi u Iowi, posjetio je rodni grad nakon uragana Harvey iz 2017. godine, koji je gotovo u cijelosti potopio višemilijunski grad, o čemu je napisao knjigu “We Hold Our Breath”, koja je objavljena 2023. godine. Fields prikazuje kratku povijest Hustona “s poštovanjem i lirskom sigurnošću, istražujući sukobljene aspekte teksaškog identiteta koji su jednako otporni koliko i katastrofalni, prožeti rasnom podjarmljenošću, ekološkim kolapsom i kapitalističkom pohlepom”.
Događaj koji je presudno utjecao na razvoj Houstona, izgrađenog na močvarnom području u Meksičkom zaljevu, bila je upravo Lučićeva bušotina u Beaumontu udaljenom stotinjak kilometara od Houstona, zbog čega Fields svoju priču o Houstonu počinje u Beaumontu, jednim događajem iz 2019., kad je muzej Spindletop u tom gradu organizirao za turiste lažnu i spektakularnu erupciju bušotine, iz koje umjesto nafte izbija voda, što na svoj način govori o važnosti ovog naftnog polja u američkoj povijesti.
Svoj posjet muzeju Fields označava kao “emotivan povratak kući”: “Tijekom dugotrajnih posljedica oluje shvatio sam, pomalo posramljeno, da su moje motivacije za odlazak u Houston tijekom oluje bile okaljane slabašnom niti fatalizma i pohlepe”.
“Rečeno nam je da će događaj stići kao siloviti gejzir”, piše Fields, “pokrenut iz podzemlja brutalnim omjerima elektriciteta i tlaka, zatim fokusiran u vertikalnu bujicu i lansiran prema nebu (šezdeset metara iznad zemlje, otprilike) u spektaklu osmišljenom da oponaša otkriće koje nas je gurnulo u moderno doba nafte i učinilo Teksas - za sve suvremene namjere i svrhe – ‘Teksasom’.” Lažna erupcija izvedena je pomoću divovskog motora pumpe od 300 konjskih snaga, koji je američka vlada koristila u Perzijskom zaljevu za gušenje plamena zapaljenih naftnih bunara tijekom Pustinjske oluje, američke intervencije u Kuvajtu (muzej, također, organizira određene događaje u kojima se evocira razvoj Beaumonta nakon otkrića nafte; tako, primjerice, jedanput godišnje unajmljuju glumce koji pred turistima insceniraju tučnjave pijanaca, koje su u to vrijeme bile česte).
Fields u knjizi daje i portret Pattilla Higginsa: “Uspješno iskopana 1901. godine, originalna platforma ne bi bila izgrađena da nije bilo gotovo biblijske odlučnosti jednog čovjeka, poduzetnika iz Beaumonta i reformiranog huligana po imenu Pattillo Higgins. Rođen 1863. godine, Higgins, također poznat kao Prorok Spindletopa, od malih nogu vjerovao je u ono što se nalazi ispod sumpornog brda izvan njegova rodnoga grada, navodno uvjeren božanskim glasom, ali proveo je mnoge bezuspješne godine smišljajući neuspješne planove, bušeći plitke, neuspješne bušotine, perforirajući zemlju bezuspješno”.
Do Lučićeva pothvata nitko nije uspio iskoristiti naftne naslage u značajnijim razmjerima. Nafta je bila nova tvar s neostvarenim potencijalom, koja je korištena prvenstveno za maziva, otapala i kerozin, a koja je plutala u jarcima i barama. “I automobil u začeću”, piše Fields, “sa svojim klopotavim motorom, još je predstavljao malo vjerojatnu prijetnju za konja.” Mjesecima je Lučićeva ekipa neuspješno ukopavala cijevi u tlo, boreći se s podzemnim naslagama pijeska, gline i kamenja, sve dok jednog dana, 10. siječnja, nisu primijetili nešto čudno: “Razina blata u cijevi počela se mijenjati. (...) Na dubini od 1139 stopa, na ramenima drevne formacije slane kupole, bušotina je probila ogroman džep nafte. Prvo se iz rupe začuo gromoglasan zvuk. Zatim je izbljuvala nešto gadno. Bunar je izbacio ‘stupac sluzi i plavog plina’ i pljusak gustog, masnog blata, nakon čega su uslijedili šrapneli mehaničkih crijeva same bušotine, šest tona cijevi i opreme koji su izletjeli s gradilišta, razbivši dijelove krhke drvene rešetke tornja, zbog čega su zbunjeni i prestrašeni radnici pobjegli. Zatim, na jezivo razdoblje, ‘tišina’. Konačno je nafta navrla, ‘čvrsti tok prljavo zelene sirove nafte’ koji je bjesnio više od tjedan dana, trošeći između osamdeset tisuća i sto tisuća barela dnevno prije nego što su posade uspjele zatvoriti ga T-ventilom postavljenim na klizni okvir napravljen od željezničkih tračnica.”
Erupciju Spindletopa Fields naziva “definirajućom američkom dramom” u kojoj se izmjenjuju “bogatstvo i očaj, sreća i nada”, u kojoj je, što je vrlo važno naglasiti, jedan Hrvat odigrao presudnu ulogu. U roku od godinu dana od erupcije stanovništvo Beaumonta naglo je poraslo s oko 9000 na više od 50.000. Oko izvora je iznikao užurbani grad, donoseći sa sobom simptome svojstvene brzom i nekontroliranom širenju, koji su se prije mogli vidjeti jedino u državama poput Kalifornije i Montane iz vremena zlatne groznice. “Beaumont je”, piše Fields, “brzo podnio rastuće bolove povezane s tim procvatom - slučajeve trgovine ljudima i prostitucije, jedan za drugim požare uzrokovane naftom, prljav i neadekvatan smještaj, birokratsku izdaju, dvostruke opasnosti alkohola i nasilja i tako dalje.” Naftna polja nekima su donijela bogatstvo, dok je druge uništila, što iz naše perspektive predstavlja jednu od prevladavajućih stereotipnih slika Amerike: “Neprestano rosuljanje nafte uništilo je okolna polja i otrovalo stoku, a jezera nafte stvorila su se oko grada, šireći se od bušotina sve dok ekipe nisu lopatama iskopale kanale i nasipe kako bi preusmjerile tok, dok su zgrade nosile problematični film čađe iz sveprisutne magle.”
