"Ja sam bio prvi Srbin, koji je na javnoj skupštini kazao, da se Samostalna srpska stranka u svome djelovanju političkome imade složiti sa hrvatskim strankama i da se Bosna sjedini s Hrvatskom", kazao je Svetozar Pribićević u Saboru 1914. godine pa nastavio: "Ja sam tvrdio da to sjedinjenje treba i sa srpskog gledišta forsirati, i da treba raditi na tome, da se nađemo svi zajedno, jer ćemo jedino onda biti dosta jaki, ako svi budemo zajedno: svi Srbi i Hrvati u monarhiji. Drugo je pitanje kako možemo do ujedinjenja doći."
"Pribac" je bio najmoćniji prečanski politički Srbin – a na momente i najjači politički Hrvat – od početka prošlog stoljeća do trenutka u kojem ga je kralj Aleksandar prognao iz Jugoslavije. Povjesničar Darko Gavrilović (Split, 1966), znanstveni savjetnik u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, ekspert za hrvatsko-srpske odnose, napisao je knjigu o Pribićeviću do 1918. godine. Gavrilović je magistrirao (1999) i doktorirao (2002) na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (magistarski rad "Stjepan Radić i Srbi, 1871-1918"; disertacija "Svetozar Pribićević i Hrvati, 1875-1936"), pa ga možemo smatrati vrhunskim poznavateljem materije. Njegova knjiga u izdanju Srednje Europe izvanredan je rad koji prikazuje sve meandre tih odnosa, koji su imali silovitih uspona i strašnih padova, približavanja i udaljavanja. "Ne postoji politika, postoji samo geografija", kazao je jednom Kissinger, a iz Gavrilovićeve se knjige vidi da je tako. Odnos Hrvata i Srba uvijek je bio geopolitički moderiran; u Austro-Ugarskoj ("drugoj najvećoj slavenskoj državi svijeta u to doba, nakon Rusije", kako primjećuje Stjepan Radić) hrvatske i srpske stranke bile su pod utjecajem Beča, Budimpešte i Beograda, pa je dinamika međusobnih odnosa često više ovisila o interesima regionalnih hegemona nego o željama tih naroda. Frankovci su do neke mjere – ne u potpunosti – bili pod utjecajem Beča, samostalci Budimpešte, također ne u cijelosti. Politici "divide et impera" Pribićević je od mladosti suprotstavljao svoj, kako se s vremenom pokazalo, zakašnjeli ideal spajanja tri plemena u jedan narod, jugoslavenski. Za to je već polovicom 19. stoljeća bilo prekasno, ali on je bio uporan, a 1918. postao je ključna figura jugoslavenskog integralizma.
Pribićevićevo jugoslavenstvo isprva je bilo snažno prožeto srpstvom; Srbiju je, kao mnogi drugi, u mladosti vidio kao Pijemont, stožer nacionalnog okupljanja. "Pribac" je bio snažna, dominantna ličnost, od djetinjstva obdaren jakom voljom. U drugom razredu gimnazije bio je, čitamo u knjizi, oduševljen Srbijom, pa je u nju i pobjegao iako je bio mali. "Što je on pošao u Srbiju, sasvim je prirodno", napisat će kasnije njegov brat Adam. "Otac i mati othranjivali su nas u dubokoj odanosti prema srpskoj narodnoj ideji i potpuno nekritičkoj ljubavi prema Crnoj Gori, Srbiji i Rusiji. Svetozar je mislio da će ga u Srbiji posaditi u krilo i posipati šećerlemama. Ali je čudno da se dete od dvanaest godina usudilo samo, bez igde ičega krenuti toliko daleko i verovalo da će uspeti. Ovaj nagon za dalekim ciljevima ostaće njegova osobina do kraja života. Uvek je on tako, za volju dalekih ciljeva, bio slep za sve sporedno, u što je spadala udobnost i njegova i njegovih najbližih." Mnogi su tad kretali prema Beogradu – Krleža, Ujević, Pavle Bastajić, Princip, Ljubomir Micić – nošeni sličnim mislima, no s vremenom su se uglavnom razočarali.
Četiri godine kasnije Svetozar Pribićević opet će pobjeći u Beograd, ovog puta nakon neke svađe u kojoj je branio prava Srba iz Hrvatske. Tad je, kako piše njegov brat Adam, gledajući s Kalemegdana na Srijem, definirao svoju viziju nove zajednice.
"Kao što verujem u samoga sebe, tako sam isto ubeđen da će to tamo biti naše i da ću ja s ovom istom generacijom sarađivati na organizovanju buduće velike naše države". S obzirom da je tamo pao 'u krajnju bedu' i ostao bez sredstava za život, bio je prisiljen ubrzo se vratiti u Hrvatsku i završiti gimnaziju u Karlovcu 1894. kao odličan đak", piše Adam.
Njegovi biografi zapazili su, napominje Gavrilović, kako je već za gimnazijskih dana ne samo isticao svoju političku volju i ideje nego se zbog njih znao i otvoreno sukobljavati s vršnjacima. John Stuart Mill jednom je sasvim ispravno primijetio kako se velik dio političke moći sastoji od volje. Pribićević je dokaz te teze.
Novine '20-ih godina pišu kako Pribićević posvuda "radi sa apostolskom revnošću i fanatizmom oko državnog jedinstva". Obitelj je za to plaćala visoku cijenu, pa njegova supruga tvrdi kako se nalazi u "središtu progona i muka... dobar deo svih tih patnji pao je i na moja leđa".
Pribićević je bio pošten, nekorumpiran čovjek, na mahove čak i asket, ali je politici podređivao sve. Mnogi su mu suvremenici, međutim, predbacivali mesijanizam, častohleplje i vlastohleplje, i nabujao osjećaj osobne veličine. Katkad je o sebi govorio u prvom licu množine, "mi", kao da je kralj. Prema protivnicima je bio netrpeljiv. Tezu o narodnom jedinstvu zagovarao je srčano, u čemu je nailazio i na podršku masona. Prema njegovu mišljenju, bila je greška misliti kako su Hrvati i Srbi u prošlosti bili različiti narodi, jer "u ono vrijeme nije ni bilo naroda u današnjem smislu. Isticati, da su Srbi i Hrvati u to vrijeme značili isto, što i narodne cjeline, mogu samo zaslijepljeni šoveni... ili ljudi, koji ne znadu, da je pojam naroda kulturni pojav, kojega nijesu mogli poznavati prošli vjekovi... Imena srpsko i hrvatsko, bila su svakako u davnim istorijskim počecima plemenska imena, ako smijemo tako izraziti..." To što su se održala ima se samo zahvaliti tome što su se te "dvije grupe" "istakle kao centri koji su k sebi privlačili druga plemena". Zasluge za to, misli Pribićević, ima i osmanska invazija Balkana jer je "uzrokovala mješanje našijeh narodnih čestica" jer se od tada počeo stvarati "jedinstveni narodni organizam".
Stjepan Radić imao je realniji stav o nacijama premda je, kao i Pribićević, imao negativno mišljenje o frankovcima kao "sijačima razdora". Radić je bio konzekventni federalist, no za razliku od Pribićevića, nije uspio nametnuti svoju koncepciju nove države. Pribićević je imao jaču startnu poziciju.
Temeljne odrednice njegove politke zadane su 1908. nakon Riječke i Zadarske rezolucije.
"S osnivanjem Hrvatsko-srpske koalicije možemo reći da je završilo jedno razdoblje političkog života Svetozara Pribićevića u kojem se u cijelosti izgradio kao zreo političar, koji je od samog početka svog djelovanja odbacio državno-pravne argumente i historijske čimbenike ne priznajući nacionalne razlike među Hrvatima i Srbima. U tom razdoblju uspio je samostalcima nametnuti novi program koji je "pristao uz gledište o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata i zahtijevao je korijenite demokratske reforme. Od 1906. do 1918. ta je stranka u Hrvatskom saboru zastupala gotovo sve srpske izborne okruge u Hrvatskoj i bila je glavnim osloncem Hrvatsko-srpske koalicije."
Pribićević je u Saboru isticao potrebu sloge između Hrvata i Srba tvrdeći kako "Srbi, koji pripadaju hrvatsko-srbskoj koaliciji neće trpjeti ignorisanja svog imena", ali je ujedno istaknuo "da ti Srbi priznaju hrvatski karakter Kraljevine Hrvatske i oni su uvijek, u svakom pitanju, u svakom času, voljni, da taj karakter dođe do svog izražaja..."
"S druge strane, to nije značilo kako je gledao samo interese Srba jer, kad mu je 1907. mađarski poslanik Thaly povjerljivo rekao neka ostavi Hrvate pa će Srbima Mađari pomoći ostvariti Veliku Srbiju, on je odgovorio kako se osjećaju dobro s Hrvatima, da mu ne treba Velika Srbija te će se za svoju domovinu Hrvatsku boriti svim silama zajedno s Hrvatima".
Na izborima 1908. u atmosferi aneksijske krize nastale zbog širenja Austro-Ugarske na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsko-srpska koalicija dobiva izbore. Adam Pribićević je, prisjećajući se tih izbora, ustvrdio kako se Koalicija ponijela hrabro i pokazala zajedništvo u prvim godinama svoga rada, što je narod "zabeležio debelo u korist Hrvatsko-srpske koalicije" te da su ugarski vladajući krugovi raspisali izbore nadajući se "propasti Koalicije, ali dogodilo se suprotno".
Tad je Pribićević, između ostaloga, kazao kako je za zajedničku borbu i za "državnu samostalnost Hrvatske i Slavonije. Ako bi se Hrvati sami borili sa Mađarima i izgubili bitku, onda bi smo se utopili u Ugarsku, gdje bi smo bili tek dvadesetina, a danas ima nas – Srba u Hrvatskoj i Slavoniji trećina. Ne bi bilo od nas ni ljudski ni bratski, kada bi smo se borili za slobodu Hrvatske i Slavonije tek onda, kada nam se zajamče srpski zahtjevi, a prijeti nam opasnost, da nas progutaju Mađari i tada bi nam slabo pomogli srpski zahtjevi (...) nama se zamjera što smo u koaliciji s hrvatskom strankom prava zbog njenog programa (...) ne treba gledati na njezin program, jer je ta stranka priznala Srbe."
Približavanjem Radiću Koalicija nije promijenila svoje od ranije poznate stavove prema hrvatsko-srpskim odnosima, a Pribićević je pobliže definirao svoj cilj u govoru na glavnoj skupštini u dvorani Srpskog sokola u Zagrebu, gdje je pred okupljenima kazao: "Ima ih koji govore (to su radikali i Srbi mađaroni), da se Srbi ne trebaju preveć izlagati u ovoj borbi za Hrvatsku, da se prava Hrvatske tiču više Hrvata, pa Srbi treba da stoje po strani. Ali onaj koji stoji po strani u borbi gubi pravo da ište za sebe od onoga što drugi u borbi izvojuje (...) No laž je da se Srbina težaka ne tiču prava Hrvatske. Pitaj ga, tiče li ga se, hoće li Mađar i dalje gospodariti našom šumom ili ne (...) Ova zemlja je naša otadžbina, jer imamo i širu otadžbinu, a to je sav prostor na kom se govori srpskim ili hrvatskim jezikom. ...Srbi i Hrvati su jedan narod sa dva imena, koja moraju biti ravnopravna (...) Jedan smo narod zato, jer govorimo jednim jezikom, jer imamo istu sadašnjost, jer nas čeka zajednička budućnost, jer su nam isti interesi, jer imamo iste neprijatelje. Misao narodnog jedinstva za nas je korisnija, jer ako smo jedan narod s dva imena, onda sa najvećim pravom možemo da tražimo ravnopravnost s Hrvatima ovdje."
Pred rat su otpočeli još žešći napadi frankovaca na njega. "Ako i nije većina Sabora srpska, ipak je izvan svake sumnje, da ona stoji pod uplivom jednog Srbina i to gospodina Svetozara Pribićevića", kazao je Frank. "On si je osigurao odlučnu riječ u Srpskoj samostalnoj stranci, koja je po svom utjecaju i po svom intelektu žalibože jača, nego hrvatski dio u hrvatsko-srpskoj koaliciji, pa uslijed toga ne može drugačije ni biti, nego faktično jest, naime da Srbin Svetozar Pribićević komandira čitavom većinom", što je bila istina kad je riječ o Pribićevićevu političkom utjecaju", piše Gavrilović.
Kad su se 29. listopada okupili zastupnici u Saboru, Svetozar Pribićević je u ime grupe saborskih zastupnika podnio žurni prijedlog o raskidu državnopravnih veza s Austro-Ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom posve nezavisnom državom koja ulazi u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.
"Poslije odluke da Hrvatska postaje sastavni dio Države SHS u Saboru je 'izbila prava erupcija, urnebesno klicanje i pljeskanje (...) kao i na Markovom trgu (...) kada je predsjednik Medaković spomenio Srbiju kao temelj naše pobjede (...) Silno klicanje Srbiji (...) zastupnici poustaše sa sjedala (...) kao što i onda kada je Svetozar Pribićević spomenio državu koja ima sizati od Soče do Soluna'", pisale su Novosti.
Nakon 1918. na hrvatskoj političkoj sceni kao jedini protivnik Pribićeviću ostao je Stjepan Radić, što će većim dijelom i obilježiti hrvatsku političku scenu u okvirima nove države od 1. prosinca 1918. godine.
"U to vrijeme, zadobivši veliku političku moć u Državi SHS, Pribićević je svu svoju političku aktivnost na početku studenog 1918. usmjerio k uspostavi što je brže moguće veze, a potom i bliske suradnje, sa srpskim regentom Aleksandrom Karađorđevićem, vrhovnom komandom srbijanske vojske i članovima vlade Kraljevine Srbije u Beogradu glede postizanja ujedinjenja koje je u cijelosti odgovaralo interesima regenta Aleksandra i Svetozara Pribićevića. Za Pribićevića, Država SHS bila je samo stepenica u stvaranju velike jugoslavenske države sa Srbijom. U traganju za načinom kako izvesti to ujedinjenje pomagala mu je teška međunarodna i unutarnja situacija u Državi SHS oličena pljačkama, pojavom zelenog kadra željnog revolucije, ali i talijanskim pretenzijama na istočnu obalu Jadrana koja joj je bila obećana Londonskim ugovorom. Poticaj za to mu je dao osobno regent koji je samoinicijativno, bez sudjelovanja političkih čimbenika koji su pregovarali u Ženevi, tražio vezu sa Zagrebom i usporedo radio na sporazumu s njegovom konceptu ujedinjenja sklonijim političkim predstavnicima Narodnog vijeća SHS."
Kasnije se Pribićević pokajao zbog svoje politike i napisao čuveno "Pismo Srbima".
"Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju – a to je jasno svima njima bez izuzetka – onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti – a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti. Ja sam osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže zagrebački zaključci od 7. studenoga 1932. Smatram da hrvatsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska država…
Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštovati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati iskoristili ili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa s Hrvatima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje."
