Nepodnošljive prostitutke ‘političkog kršćanstva’

Jesu li ova nedavna natezanja o nacističkim pozdravima najava povratka tzv. stare normalnosti za kojom mnogi plaču ili su to pak zadnji trzaji primitivne civilizacije? Za sve one sretnike koji su to preskočili, Mostov kandidat za gradonačelnika Zagreba, Zvonimir Troskot, prokomentirao je za N1 incident tijekom obilježavanja vojno-redarstvene akcije Maslenica i rekao da HOS-ovce koji su imali natpis “Za dom spremni” treba procesuirati. Troskot je izjavio jednu sasvim logičnu i normalnu stvar, ali ovdje nije problem u njegovoj izjavi, nego u lančanoj reakciji koja je uslijedila nakon toga.  

Prvo se uskomešalo desno biračko tijelo, zatim se Miro Bulj ogradio od stranačkog kolege i pozvao ga da se ispriča “junacima Domovinskog rata”. Troskost se pogubio u sekundi, a Most pokazao da u pripremi za lokalne izbore ne preza od koketiranja s najcrnjim znakovljem iz prošlosti. Pitanje HOS-a definitivno nije pitanje koje će odlučivati izbore u Zagrebu, ali je za desno biračko tijelo, na koje usput rečeno cilja i Most, eliminacijsko pitanje. PR je brže-bolje počeo mijenjati priču, a Troskot objavio ispriku svjestan da je napravio veliku štetu imidžu Mosta. Ako imidž Mosta zaista ovisi o interpretaciji jednog nesumnjivo ustaškog elementa, Most se teško može nadati nekakvom spektaklu u budućnosti. 

Troskotova “isprika” temelji se na tvrdnji da su mu rečenice za N1 bile “nedovoljno jasne”. Simpatično je kad netko kao slamku spasa pokuša potegnuti kartu “vađenja iz konteksta” ili “nedovoljne jasnoće”. Umjesto da Troskot u suradnji s PR-ovcima objasni rečenicu po rečenicu iz svoje “nedovoljno jasne” izjave za N1, oni nastojeći umiriti razjarene desničare odlučuju ispričati sasvim desetu priču. Što je sljedeće? Troskot s HOS-ovom majicom uzvikuje “Za dom spremni” kako bi se umilio desnici? Manje bi se izblamirao da je napisao kako su mu komunjare stavili nešto u piće i da se ne sjeća svoje prve izjave. Da, zabio si je autogol. Ali njegov autogol nije njegova prvotna izjava, nego to što se pokazao nedosljednim. 

Da je Troskot ostao pri svojemu stavu, to bi bila slika različitosti u stranci. Ovako imamo za Most najlošiji scenarij: potencijalni kandidat za gradonačelnika Zagreba pod pritiskom svoje stranke mijenja svoj stav od jutra do večeri. Za opozicijsko djelovanje prilično nebitno, za obnašanje vlasti neprihvatljivo ponašanje. Neovisno o tome što Troskot u borbi za Zagreb nikad nije imao realne šanse, možda bi se i svidio nekome da se nije htio svidjeti svima. 
Ne želim gubiti vrijeme i slova na dokazivanje očitog. Kult mladića u crnom stvarali su HSP i Paraga koji su smišljeno povukli direktnu poveznicu s ustašama i nacizmom kao kohezijskim faktorom nove vojske. Troskot je u svojoj (prvoj) izjavi izrekao dobre stvari, koje je u drugoj samo trebao snažnije naglasiti. Ako to vrijeđa crnokošuljaše koji se ne libe iskoristiti najsvečanije komemoracije za jeftine provokacije - to je njihov problem. 

Da stvar bude još gora, i Marin Miletić je pokušao ublažiti epohalni autogol hvalospjevima o Troskotu i klasičnim prostituiranjem kršćanstva u političke svrhe. Previše Boga u politici redovito znači i premalo ljudskosti u istoj. Čini se kao da mnogima ne smeta što pojedini političari u pripremi za lokalne izbore koriste kršćanstvo kao najjeftiniji oblik PR-a, gdje se razne tragedije (kako bolest u vlastitoj obitelji, tako i potres te ostale nepogode) i događaji iskorištavaju za vlastitu promociju. Brojni su oduševljeni takvim pristupom. Nisu ni svjesni da se iza ekstremne pobožnosti često znaju prikriti najmračnije tajne i prizemni interesi. Što i nije neko čudo, ako uzmemo u obzir da smo neprestano izloženi obmanama, lukavstvima, opsjenama i rascjepima u sebi. To Marx naziva ideologijom ili lažnom svijesti, Nietzsche genealogijom morala, a Freud teorijom iluzija. Budući da smo postali žrtve velikih laži, treba izaći iz tih paučina i neprestano se preispitivati i razlučivati autentično od glumljenog. U ocjeni društvenog stanja nije presudno ono za što se netko izjašnjava, jer malo će tko otvoreno priznati da nije na strani demokracije i dobra, nego na koji način djeluje i čime je sve uvjetovan. 

Koga briga za Miletićevu vjeru? Kakve veze ima njegova vjera s politikom? On nerijetko istupa kao “čovjek iz naroda” ili “onaj koji predstavlja sam narod”. No ispolitizirano kršćanstvo koje odobrava misao i strasti većine je hinjeno kršćanstvo i površna vjera. Pristaše takvog kršćanstva kočopere se po trgovima i društvenim platformama te na sva zvona reklamiraju sebe pozivajući se na Boga. I Hrvate. Biti katolik po defaultu znači biti kozmopolit i ne vezati vjeru uz nacionalnost ili nacionalističke ideje, nego uz sasvim intimno poimanje svijeta i života. Dobro je angažirati se politički. Ono što, pak, nije pošteno jest pokušati zloupotrijebiti kršćanstvo u političke svrhe. To nije smisao kršćanstva. To, doduše, može biti pozitivno u politici, ali nikad u kršćanstvu. Takav pristup potječe iz loše politike, a ne iz kršćanstva. 
Zato ga u ime kršćanstva treba odlučno odbaciti.