Recep Tayyip Erdogan ovog je ljeta uoči izbora ovako govorio: „Nastojimo učiniti sva područja u Siriji sigurnima i osigurati povratak kući svih naših gostiju“, podsjeća Newsweek. To vrijeme čini se da je došlo. Newsweek je svoj tekst o budućnosti 3,5 milijuna Sirijaca koji danas teško preživljavaju u Turskoj, ali su barem živi, započeo pričom o Barzanu Rami, koji je u lipnju 2011., kada su počeli sukobi između pobunjenika i Sirijske vojske, imao samo 22 godine i bio student u gradu na istoku zemlje, u Deir Ezzoru.
On i još nekoliko studenata minibusom su pobjegli iz grada u svoj rodni Qamishli na krajnjem sjeveroistoku, sada uglavnom pod kontrolom Kurda. No, i tamo je rat ubrzo došao po njih. Barzanov mlađi brat Rezan, koji je netom završio vojni rok, dobio je poziv za mobilizaciju i dvojica braće, uz pristanak roditelja, pobjegli su preko granice u obližnju Tursku koja je tada prema sirijskim izbjeglicama vodila „bratsku politiku otvorenih vrata“.
Dospjeli su do Istanbula, za njima i majka, još dva brata i dvije sestre, jer u Siriji su se otvorila vrata pakla. Turska je bila nepripremljena čak i za nekoliko tisuća izbjeglica, a danas ih je ovdje 3,5 milijuna. „Bratski prihvat“ Turske pretvorio se u izrabljivanje u tvornicama, u ilegalni rad u, kao što sad rade braća, tvornicama tekstila u podrumima, gdje ih je nerijetko stiješteno i stotinjak. A kako je kriza počela preplavljivati i Erdoganovu Tursku, raspoloženje građana prema Sirijcima jako se pogoršalo.
80 posto glasača AKP-a danas su za to da se Sirijce vrati tamo odakle su došli. S druge strane polovica Sirijaca u Turskoj još se ne želi vratiti. A Erdogan je svjestan i jednog i drugog i savršeno je jasno do čijeg mu je mišljenja više stalo. Tenzije su sve izraženije, posebno u Istanbulu gdje je Sirijaca danas 550.000 i na jugoistoku Turske gdje Sirijci sada čine čak 30 posto stanovništva. Danas granica Sirije i Turske više nije otvorena, uzduž 760 kilometara patroliraju do zuba naoružani vojnici.
Bašaru al Asadu svijet danas priznaje da je praktično pobijedio u ratu koji traje već osmu godinu. Svi nastoje vratiti Sirijce u Siriju. Ono „Asad mora otići“ pretvorilo se u „Sirijci moraju kući“. Izbjeglice se pak nalaze u situaciji u kojoj nema sretnog rješenja; ili će nazad, riskirajući mobilizaciju, „nestanak“ i sektašku osvetu, kao i manjak osnovnih uvjeta za život ili će, ako ostanu u Turskoj, izgubiti sva prava, biti sasvim izbačeni iz društva. Barzan i njegova obitelj u Turskoj sada kubure.
Čak i njegov najmlađi brat Mohamad, 12-godišnjak, jedan dio dana ide u školu, a potom u tvornicu gdje radi do kasno. Turska jest potpisnica međunarodne konvencije o izbjeglicama iz 1951., ali je odlučila koristiti geografsku odrednicu da se u njenom slučaju to ima odnositi samo na Europljane. Prema podacima UN-a, iz Sirije je ove godine izbjeglo još milijun ljudi. Svjetska banka navodi da je u Siriji uništena oko trećina kuća i stanova, polovica škola i bolnica.
Mobilizacija u Sirijsku vojsku, jer rat još traje, moguća je za muškarce u dobi od 18 do 50 godina, a oni pobunjenici koji su položili oružje u zamjenu za oprost, redom su određeni da se sada bore u Sirijskoj vojsci. Konačno, što se tiče izbjeglih Sirijaca, vlada je najavila zakon kojim će plijeniti njihovu imovinu za potrebe „obnove“.
Erdogan je isprva politički jako profitirao na prihvatu Sirijaca kao gostiju, gradio je imidž regionalnog i vjerskog vođe koji pomaže milijunima muslimana, dok puno razvijenije zemlje nisu učinile ništa. Do kraja 2015. milijun izbjeglica krenulo je put EU-a, ojačale su desničarske populističke stranke od Italije do Švedske, što je već tada počelo udarati na centrističke političare poput Angele Merkel.
Erdogan i EU dogovorili su se da se izbjeglice koji iz Turske prijeđu u Grčku, vraćaju u Tursku, ali da se za svakog takvog, primi jedan u EU. EU je po tome trebao primiti najviše 72.000 ljudi. Ali to nije išlo. Migracija u Europu je pala, ali je iz Turske u EU prihvaćeno samo 16.975 Sirijaca. A SAD?
Nastavak na sljedećoj stranici...
