Profesionalni Domoljubi. Tako bi se moglo nazvati najisplativije zanimanje u Hrvatskoj. Ne vrhunski kirurzi, ne IT maheri, ne doktori znanosti, ne poduzetnici s idejama ispred svojeg vremena, nego profesionalni Domoljubi. Pišemo potonju riječ velikim početnim slovom jer oni riječ domovina pišu velikim početnim slovom - Domovina.
Kao vlastitu imenicu. Ne toliko iz neznanja i nepismenosti, a većina profi Domoljuba upravo su takvi, neobrazovane neznalice i polupismenjaci, nego da istaknu svoju golemu ljubav prema zemlji bez koje bi bili samo ono što im piše u radnim knjižicama: pozornici, bravari, vozači autobusa...
Nije potrebno posebno isticati kako se u Hrvatskoj živi od spomenutih i sličnih zanimanja. Profesionalni Domoljubi, međutim, žive u zemlji gdje pamet, znanje, sposobnost i radišnost uopće nisu na cijeni. U zemlji koja neusporedivo više cijeni (i plaća) profesionalnog Domoljuba kalibra, na primjer, Milijana Brkića, nego znanstvenika kalibra, na primjer, Ivana Đikića.
U Hrvatskoj je domoljublje lukrativno zanimanje ponajviše zato što su profesionalni Domoljubi određivali cjenike zanimanja i poslova pa je, eto, tako ispalo. Jer Hrvatske, glasi dogma, ne bi bilo da je nije bilo njih, profesionalnih Domoljuba. Oni su se borili za Hrvatsku, željeli su je, pa zaslužuju da budu plaćeni za to.
Za razliku od onih koji Hrvatsku nisu željeli i koji prema tome nemaju što tražiti u Hrvatskoj i od Hrvatske. A Hrvatsku nisu željeli i ne žele je, kaže dogma, svi oni koji ne dijele političke stavove, svjetonazor i nacionalnost profesionalnih Domoljuba. Domoljublje je, dakle, nepotrošiva kreditna kartica profesionalnih Domoljuba. Kao što su, o čemu svjedoče desetljetna iskustva, javna poduzeća njihovi nepotrošivi bankomati.
A Domovina je kreditni prostor na kojem iz vremenski ograničenog ratnog angažmana profesionalni Domoljubi izvlače neograničene kamate. Taj prostor nazivaju Domovina Hrvatska. Ne Republika Hrvatska, nego Domovina Hrvatska. To je njihov doprinos političkoj misli u Hrvata.
Poznato je da je republika politički sustav u kojem vlast drže izabrani predstavnici građana. A njihov novum, domovina, politički je sustav u kojem vlast drže oni, profesionalni Domoljubi. Osim toga, skraćenica DH više podsjeća na NDH, ideal političkog uređenja za koji su se, ispada, profesionalni Domoljubi borili, nego neka pišljiva RH, uređenje koje smrdi na jednakost, demokraciju, sekularnost i slične degenerične pojave na zdravom tkivu Domovine Hrvatske.
Kad smo već kod Brkića, političari poput njega nisu dizajnirani da budu u prvom planu ili, narodski rečeno, da misle i govore. Oni su bića sjene, najbolji su za operativne poslove, gdje rade ono što im se kaže da rade. Brkića je na taj način svojedobno prilično uspješno koristio Tomislav Karamarko.
Andrej Plenković je Brkića naslijedio od Karamarka, on bi ga se najradije riješio, ali ne može zbog ekstremnih desničara u HDZ-u, bez čije privole teško može voditi stranku.
Zato je Plenković ukrasio Brkića nizom zvučnih dužnosti: potpredsjednik Sabora, zamjenik predsjednika HDZ-a, član saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost itd., ali Brkića nije bilo mnogo na svjetlosti dana, pred kamerama, sve do nekidan.
Kad se ljudi poput Brkića počnu učestalo pojavljivati u javnosti, onda to znači da su poslani da zastraše javnost ili neku stranačku struju, ovisno o tome tko ih kontrolira. Brkić se, dakle, proteklih dana iz sjene ukazao dvaput. Jednom se ukazao povodom projekta "Križni put pod morem".
Tu bizarnu ideju, koja u racionalnom svijetu spada u rubriku poput vjerovali ili ne, a koja Hrvate svrstava u rod daždevnjaka iz genijalnog romana Karela Čapeka "Rat s daždevnjacima", Brkić je, kako prenose mediji, dočekao s neskrivenim oduševljenjem, kao genijalan projekt, jedinstven u svijetu, koji otvara posve novu dimenziju turizma te će privući milijune novih turista itd.
Drugi put se Brkić ukazao povodom notornog ustaškog pozdrava na ploči u Jasenovcu. On ne vidi ništa sporno u službenom pozdravu režima koji je, vrijedi ponoviti, jedini uz nacističku Njemačku u 2. svjetskom ratu imao koncentracijski logor u kojem su masovno ubijani Srbi, Židovi, Romi, antifašisti...
I posve mu je prirodno da se taj pozdrav (bio on dio grba neke postrojbe ili ne) koči upravo na zgradi gdje se nalazilo zapovjedništvo koncentracijskog logora Jasenovac. Tom prigodom čuli smo od njega standardnu mantru profesionalnih Domoljuba, naime da se ploči protive oni koji "nikada nisu ni željeli Hrvatsku; ne samo da je nisu željeli, nego su i radili protiv njezine slobode i neovisnosti", a sve je obilato začinio patetičnim, domoljubnim floskulama.
Javnost je već oguglala na ukazivanje političkih strašila tipa Brkića, Hasanbegovića, Culeja i sličnih. Njihovi istupi puni isključivosti, netrpeljivosti i kojekakvih fobija postali su, nažalost, dio uobičajene retorike koju bez zazora prihvaćaju mediji i najšira javnost.
Može se, dakle, zaključiti da u ovom slučaju Brkića nije poslao Plenković da ustraši javnost, nego da je Brkić govoreća glava tvrde struje HDZ-a poslana da ustraši Plenkovića, da ga upozori kako se treba držati u slučaju udruženog zahtjeva koalicijskih partnera i oporbe da se ustaški pozdrav makne iz Jasenovca.
Politički analitičari smatraju da je upravo o tome riječ, da tvrda HDZ-ova desnica sprema udar na Plenkovića, te da će za tu prigodu izvući iz naftalina Glogoškog i šatorsko krilo HDZ-a. Riječ je o otrcanoj, staroj smicalici HDZ-a, koja na neki čudan način uvijek upali.
Ne sumnjamo da će tako biti i ovom prilikom. Hrvatski građani ne vole neizvjesnost, napetost i iznenađenje. Uvijek će odabrati stari, dobro poznati put, pa makar dobro znali, kao što to i u ovom slučaju znaju, da on vodi u propast.
