Rimski ugovori - dokument kojim je Pavelić velik dio Hrvatske poklonio Italiji

Dobro čuvani dokaz o sramotnoj veleizdaji hrvatskog naroda skriva se u fondu 227 Ministarstva vanjskih poslova NDH u Hrvatskom državnom arhivu, u kutiji broj 7. Stara kutija tajnih dokumenata u svesku prikriva originalni Rimski ugovor na koji su Ante Pavelić i Benito Mussolini svoje potpise ostavili na čak tri stranice, a kao pečat na sve, potpisali su i kartu na kojoj su jasno, crvenom bojom, razgraničeni dijelovi koje je Pavelić tad darovao Talijanima. Prošle su 82 godine od izdaje 400.000 Hrvata i Hrvatica kojima je nametnuta prisilna talijanizacija. Učinili su to 18. svibnja 1941. godine, točno u 12.30 sati, u velikoj dvorani velebne renesansne Palače Venecija u Rimu. Prepustio je Pavelić, inače veliki domoljub, goleme dijelove Dalmacije, Boke kotorske, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Italija je njima dobila neke od najljepših hrvatskih dragulja: Zadar, Split, Šibenik, Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet te brojne druge dijelove hrvatskog teritorija. Izdao je on i puno više Hrvata, a ovim potezom zauvijek je ostavio ljagu na svoje ime i hrvatsku povijest. Samo 38 dana nakon osnivanja NDH i 32 dana nakon što je Pavelić proglašen vođom, ovim podmuklim činom ustaše su dokazale svoju golemu ljubav prema Hrvatskoj. No to nije sve. Ugovorom je obećana demilitarizacija područja u sklopu NDH na potezu Vinica - Plitvička jezera - Plješevica - Čabar - Prenja - Troglav, a NDH je svojim novcem, odnosno novcem građana, platila 200 tisuća talijanskih vojnika koji su došli na to područje. Također, ratna mornarica nije smjela biti ni na ono malo mora što je tadašnjoj NDH preostalo. No ni to nije sve. Iako ovo sad već zvuči kao jeftina TV reklama, nije. NDH se obvezala da će postati kraljevina na čelu s mladim savojskim princom Aimoneom Robertom, koji je dobio hrvatsko ime Tomislav II., a u narodu je bio poznatiji kao “princ špageta’”. Pavelić mu je obećao i krunu kralja Zvonimira, ali je princ nikad nije preuzeo jer je odbio otići u obećanu zemlju zbog krize oko “Dalmatinskog pitanja”.

Posljedice ugovora bile su strašne, oduševljenje naroda osnutkom samostalne hrvatske države brzo se ugasilo. Javnost je obuzela mržnja prema Talijanima. Javili su se veliki jaz i gnjev pa je narod prosvjedovao unatoč vojnoj okupaciji i redarstvenom satu. U Splitu, koji je u ugovorima bio zaštićen posebnim statusom, već su se od 29. travnja smjele viti samo talijanske zastave. Talijani su zamijenili vlast NDH svojom okupacijskom vlašću, a hrvatski činovnici bili su im podčinjeni.

Hrvatski državni arhiv

Neki pak opravdavaju Pavelića govoreći da su teritorijalni zalogaji fašističke Italije bili još i veći, pa da su ustaše iz neizgledne situacije izvukle najbolje što su mogle. Ipak, potpisana izdaja, ma kakva ona bila, bila je izdaja i ništa drugo. Drugi pak ugovore smatraju nevažnima, kao da nikad nisu potpisani, jer je Italija 1943. godine kapitulirala, a Rimski ugovori su proglašeni ništavnima te se NDH napokon domogla darovanog teritorija. Najveću ulogu u vraćanju tog teritorija, gotovo sarkastično, ali istinito, imale su partizanske jedinice.

- Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikad nisu stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku - objavio je tad poglavnik Pavelić smiono opravdavajući svoju veleizdaju.