Nije tajna da SAD-om caruju kompanije i raznorazni konglomerati koji zbog fenomena lobija imaju ogroman utjecaj na Kongres i političare koji donose zakone. Tako je General Motors snažno lobirao i utjecao na urbani dizajn američkih gradova od 1930-ih do 50-ih kada su kupovali i demontirali tramvajske pruge te ih pretvarali u ogromne avenije i bulevare s nekoliko traka. Automobilski giganti su jako inzistirali na tzv. suburbanizaciji, ljudi žive u predgrađima, a na posao odlaze automobilima u gradove koji su uskoro postali noćna mora za pješake.
Sustav međudržavnih autocesta, pokrenut 1956. godine pod predsjednikom Eisenhowerom, snažno su podržavali automobilski i naftni interesi. Te su autoceste često presijecale urbana susjedstva, raseljavala zajednice i dala prednost automobilskom prometu nad javnim prijevozom ili pristupačnošću za pješake. Ništa drukčije nije ni s velikim proizvođačima hrane i zakonima i propisima koje bi trebala provoditi savezna agencija za hranu i lijekove FDA. Velike prehrambene industrije poput Coca-Cole, Nestlea, Pepsija, Kraft Heinza itd. troše milijune na lobiranje kako vlast i agencije ne bi povećale porez na šećer (EU se tako bori protiv pretilosti), ograničenja marketinga za djecu, ali lobiraju i kod zakonodavaca kako ne bi uveli zakon o minimalcu iako već negdje postoji, npr. Kalifornija. U SAD-u se, na primjer, Američko udruženje proizvođača pića, koje financiraju tvrtke za proizvodnju gaziranih pića, uspješno borilo protiv poreza na gazirana pića u nekoliko gradova.
Anarhokapitalisti i direktori korporacija idu toliko daleko da plaćaju zdravstvena istraživanja koja umanjuju zdravstvene rizike njihovih proizvoda i prebacuju krivnju za pretilost na manjak fizičke aktivnosti, a ne na njihove proizvode prepune sladila, šećera i umjetnih bojila.
Nikotin ne stvara ovisnost
Kulminacija ludila i pohlepe stigla je 14. travnja 1994. kada su direktori sedam najvećih američkih duhanskih proizvođača pred članovima Kongresa nakon šest sati rešetanja pitanjima, mrtvi hladni rekli da ne vjeruju da nikotin izaziva ovisnost. To su bili William Campbell – predsjednik i izvršni direktor Philip Morris, USA, James W. Johnston – predsjednik i izvršni direktor R.J. Reynolds Tobacco Company, Joseph Taddeo – predsjednik U.S. Tobacco Company, Andrew H. Tisch – predsjednik i izvršni direktor Lorillard Tobacco Company, Edward A. Horrigan – predsjednik i izvršni direktor Liggett Group Inc., Thomas E. Sandefur – predsjednik i izvršni direktor Brown and Williamson Tobacco Corp.
Saslušanje, koje je održao Odbor Zastupničkog doma za zdravlje i okoliš, a kojim je predsjedao zastupnik Henry Waxman, je bilo prvi put da su čelnici duhanske industrije javno pozvani na odgovornost za zdravstvene posljedice svojih proizvoda. U svojim snažnim uvodnim riječima, zastupnik Waxman usporedio je broj smrtnih slučajeva uzrokovanih pušenjem, gotovo 500.000 Amerikanaca godišnje, kao da dva puna jumbo aviona padnu svaki dan. Naglasio je da je duhanska industrija dugo izbjegavala odgovornost, čak i dok su djeca postajala ovisna i patila od dugoročnih bolesti i smrti.
Saslušanje je imalo za cilj promijeniti tu dinamiku, stavljajući industriju pod istu kontrolu i regulaciju kao i svaki drugi proizvođač potrošačkih proizvoda. Također je bilo ključan trenutak u otkrivanju do koje mjere su duhanski izvršni direktori negirali zdravstvene rizike svojih proizvoda, unatoč rastućim znanstvenim dokazima.
Spasila ih jedna riječ
U roku od nekoliko mjeseci, Ministarstvo pravosuđa SAD-a pokrenulo je istragu zbog krivokletstva (davanje lažnog iskaza pod prisegom). No, na kraju je Ministarstvo zaključilo da nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice, jer su direktori pod prisegom izjavili da vjeruju kako nikotin ne izaziva ovisnost. Budući da su koristili riječ „vjerujem“, nije ih se moglo kazneno goniti za krivokletstvo — jer se tvrdnja temeljila na njihovom osobnom uvjerenju, a ne na činjenicama koje se mogu objektivno opovrgnuti. Ipak, svjedočenje pred Kongresom bilo je veliki korak ka prihvaćanju i skretanju pažnje na štetnost nikotina i cigareta.
