Strahuje li naša vlast doista za Dubrovnik ili od njega?

Prije nekog vremena vlast u Beogradu koju čini koalicija predvođena europskim pučanima donijela je zakonski akt o zaštiti srpskoga kulturnoga nasljeđa, freski i džamija, arheoloških nalazišta, a valjda i gosparskih palača koje po Vračaru preko noći nestaju pod naletom mutnih investicijskih projekcija. Za tu se plemenitu nakanu ni ondje vjerojatno ne bi čulo da se u nekoj fusnoti opet nisu spomenuli dubrovačke književnosti, odnosno knjiga pisaca iz staroga Dubrovnika, za koje sad tvrde da su zajednička baština srpska i hrvatska. To je, doduše, veliki napredak, jer se u srpskoj filološkoj školi, na koju se pritom pozivaju, doskora govorilo kako je ta tradicija jednostavno srpska, no ipak je uzrujalo zagrebačka, uglavnom politička nadleštva, koja su stala mahati notama i priopćenjima, skrećući tako pozornost više na sebe nego na Dubrovnik. Zagrebačkoj je gospodi vjerojatno ipak jasno koliko je površno i licemjerno galamiti o važnosti Dubrovnika u modernoj konstituciji koju inače svode na samo njima razumljivu koncepciju nacionalnog identiteta, pa još kako to vole poentirati upravo kulturnog, tek kad se Dubrovnika po vlastitom psihogramu sjete Srbi.

public domain

Odgovarajući hrvatskim medijima zašto su sad opet to učinili, iz beogradskog su se kulturnog ministarstva pozvali na dobre političke prakse koje kao europsku kooperaciju u raznim područjima dijele sa zagrebačkom također pučanskom administracijom, ali i na istaknute pojedince, posebno Dubrovčane, koji su navodno upravo na taj način razumijevali dotično spoticanje. Sjetili su se pritom za račun svoje slabe upućenosti i moga starog, znamenitog rođaka Balda Bogišića, koji se doista čitava svoga bogatog istraživačkog vijeka bavio baštinom južnoslavenskih naroda, ali se kao vrag tamjana klonio posredovanja u tim, kako je točno držao političkim kontroverzama, pa bi se i sad sigurno uzrujao da vidi kako ga opet zovu za svjedoka. Kad je, naime, prije gotovo stotinu trideset godina ta rasprava institucionalizirana, i to u samome Dubrovniku, od Bogišića se očekivalo da posreduje kao autoritet, a i svojevrsni domaćin. U prigodi otkrivanja Gundulićeva spomenika ondje su se bili okupili prvaci obje "strane", no kad je svanuo taj ključni dan, okupljeni su zapazili da Bogišića više nema u Gradu i da nitko ne zna kako je i zašto nestao. "Ja sam opazio", kaže Bogišić uskoro u pismu prijatelju, "'nastroenie' jedne i druge strane, pa sam zaključio da bi svako pregovaranje o poslu izmirenja bilo zaludno, ako ne bi čak pogoršalo sadanji kukavni, recimo upravno skandalozni položaj same rasprave… Ta patološka epizoda treba najprije da dopre do najoštrije krize, pa će tad, ako ima za takvo ludilo lijeka, lijek bolje dejstvovati". Znači li spoznaja da ni nakon stoljetne krize nikakav lijek ne djeluje - da ga i nema, možda je i nadalje tek predmet špekulacije, no prava se promjena u razumijevanju Dubrovnika nije dogodila na srpskoj nego na hrvatskoj strani. Zapravo i nije loše da je to postalo vidljivo u zakonodavnoj sferi, hoće reći da je Srbima važno i na taj način održavati vlastiti dubrovački mit, a da smo mi Dubrovnik upravo svojim najvišim aktom, Ustavom, srpski kazano, debelo skrajnuli. Ne samo što je prije trideset godina iz "preambule" hrvatskog Ustava, pored toliko ondje učitanih fikcionalizacija, Dubrovnik iznebuha nestao, nego se o tome u javnosti nitko i nikad ništa ne pita. Kao da je sva energija "našega Dubrovnika", kulminirana u "proljećarskim" budnicama potiho isparila: Supilova bista bačena je u more, a učinilo se baš sve da se spriječi Držićev povratak u Grad, u formi spomenika pod renesansnu rozetu Dvora koji je gradio. Našemu je, pa i akademskom građaninu tako normalno da se ustavni (pred)tekst bavi kondicionalnim nijekanjem jugoslavenskih poveznica, a prešućuje ključni državotvorni supstrat, književno ili pravno posredovan, posve svejedno - staro dubrovačko ishodište. To možda i nije čudno uzme li se u obzir manija negativnih kategorija koja nas je u tom razdoblju obuzela, ali ako doista sad sebi idemo dokazivati da smo Hrvati po tome što nismo Srbi, i to pored još živog i prilično zdravog Dubrovnika, bila bi to tužna potvrda Bogišićeve dijagnoze o kulturi poraza i nemoći koju smo kao tuđi virus s novim softverom ubacili u svoj stari, tvrdi narodni postament. Dakako da se Srbi imaju razloga i pokrića baviti starim Dubrovnikom, premda ključni hrvatski pjesnik za očuvanje njihova povijesnog pamćenja nije Dubrovčanin nego dalmatinski fratar Andrija Kačić Miošić, no to je zanimanje moderne naravi, jer u simultanom civilizacijskom ključu, u glavnoj, upravo državotvornoj epohi starog Dubrovnika, nažalost, nisu mogli sudjelovati jer je osmanlijska dominacija suspendirala ne samo njihove institucije nego i opći kulturni život. Zbog toga je hrvatsko preporodno kontinuiranje dubrovačkog "teksta" bilo spontano, a ne tek programirano, Mažuranić je, "popunjavajući" Gundulića, tek nastavio razgovor Hektorovića i Vetranovića, a Antun Mihanović u himnični tekst uzeo je Gundulićevu harmoniju i teksturu, opjevao je konavoske dubrave a da ih nikad nije vidio, štoviše bio je konzul u Beogradu.

Grgo Jelavić/PIXSELL

Zanimljivo je da su i Srbi i Hrvati u ovo naše, navodno postmoderno doba uzeli redigirati svoje himne. Srbi su tako unijeli figuru "srpske zemlje" u pluralu, pri čemu, razumije se, nitko ne čita Illinois ili Pennsylvaniju, gdje su se u međuvremenu etablirale velike srpske zajednice, nego vidi Dubrovnik ili Kotor, dok smo mi ni krive ni dužne doveli u pitanje svoje rijeke, inzistirajući da upravo "sinje more" kaže svijetu koliko ljubimo svoj "narod". No dok ne bi bilo teško zapaliti "mreže" oko toga na što i zašto Srbi misle kad govore o svom "svijetu" i "zemljama", oko svoga svijeta mucamo kao da ne govorimo dubrovački. A taj je mali i moćni hrvatski svijet, te naše neosvojive zemljice, sav policentričan u sebi da ga ni na reljefu što ga je naša Vlada dala utisnuti na kovanice europskog novca, pa će se širiti, od jeruzalemskih vrata na Cipru do kabineta Djeda Mraza na dalekom Sjeveru, ne može sažeti. Stoga bi bila bolja samorazumljiva gravura Grada koju sveti Vlaho, kao nas same, drži u ruci. Ovako će numizmatičar koji to pecivo s nadjevom štrukle uzme pod povećalo vidjeti da je Dubrovnik "odvojen", jer se ta vrsta "prikaza" ne rješava protezama, mostovima, pa ni metaforičkim. Dubrovnik nisu feste ni igre, taj je svijet formativan po načinu mišljenja i govora, dakle života. Hrvatska ga je zapustila, društveno i kulturno, privredno i moralno, ondje možda ima novca u trezoru više nego u Glini, gdje su Frana Supila birali za saborskog zastupnika, ali nema Supilova koncentracijskog duha. Bogišićev suvremenik i konavoski susjed Supilo još je onda, na europskoj razini, svojim memorandumima riješio konzekvencije "lude rasprave". Osobno poznajem već nekoliko naraštaja srpskih raguzeologa, sljednika filološke škole na koju je ponosno tamošnje ministarstvo, riječ je mahom o učenom i uglađenom krugu, koji se doista sa svoga gledišta bavi "potonulim kulturnim dobrom". Ako su to ikad i smjela, njihova gledišta ne mogu više biti pokriće za našu nemoć. A to se, politički uzevši nedubrovačko držanje, dobro vidi kroz okular istočnomediteranskog svijeta kojemu pripadamo i iz kojeg ne možemo uteći. Kad, recimo, naša vlast, opet na onome europskome pučanskome tragu, zajedno s našim ishlapjelim institucijama, šuti o bugarskom ponižavanju makedonskog jezika i imena. A Sofija to čini bez zadrške i stida. Reći će netko da bi i dubrovački setebandijeristi šutjeli, držeći se svoga tobožnjeg i kvarnog diplomatskog creda "sa svakijem lijepo, ni s kijem iskreno". Ali da je tome tako, zar bi bilo važno što su Držić i Gundulić imali reći? Zbilja, čega je one koji u naše ime govore o Dubrovniku doista strah, strahuju li za Dubrovnik ili od njega?