Strahuje li naša vlast doista za Dubrovnik ili od njega?

Prije nekog vremena vlast u Beogradu koju čini koalicija predvođena europskim pučanima donijela je zakonski akt o zaštiti srpskoga kulturnoga nasljeđa, freski i džamija, arheoloških nalazišta, a valjda i gosparskih palača koje po Vračaru preko noći nestaju pod naletom mutnih investicijskih projekcija. Za tu se plemenitu nakanu ni ondje vjerojatno ne bi čulo da se u nekoj fusnoti opet nisu spomenuli dubrovačke književnosti, odnosno knjiga pisaca iz staroga Dubrovnika, za koje sad tvrde da su zajednička baština srpska i hrvatska. To je, doduše, veliki napredak, jer se u srpskoj filološkoj školi, na koju se pritom pozivaju, doskora govorilo kako je ta tradicija jednostavno srpska, no ipak je uzrujalo zagrebačka, uglavnom politička nadleštva, koja su stala mahati notama i priopćenjima, skrećući tako pozornost više na sebe nego na Dubrovnik. Zagrebačkoj je gospodi vjerojatno ipak jasno koliko je površno i licemjerno galamiti o važnosti Dubrovnika u modernoj konstituciji koju inače svode na samo njima razumljivu koncepciju nacionalnog identiteta, pa još kako to vole poentirati upravo kulturnog, tek kad se Dubrovnika po vlastitom psihogramu sjete Srbi.