Nakon formiranja Istočnog bloka 1949. godine u SAD-u se pojavio Odbor za slobodnu Europu, formalno javna organizacija čiji je cilj bio suprotstavljanje komunističkoj ekspanziji. U njemu su bili heroj Drugog svjetskog rata general Dwight Eisenhower, medijski magnat Henry Luce (osnivač časopisa Time, Life i Fortune), slavni filmski redatelj Cecil DeMille i drugi istaknuti ljudi.
Odbor je proglasio "Križarski rat za slobodu" - kampanju prikupljanja sredstava za ideološku borbu protiv komunizma. Zapravo, bila je to paravan. Odbor za slobodnu Europu djelovao je pod kontrolom Ureda za političku koordinaciju, odjela novoosnovane CIA-e odgovornog za tajne operacije u inozemstvu. A “Križarski rat” je bio potreban za pranje proračunskog novca koji je odbor dobio od CIA-e. Ideološki narativ koji je promovirala CIA bio je jednostavan: komunizam nije bio ništa više od nove "ljušture" ruskog imperijalizma. A oblik borbe “Komiteta za slobodnu Europu” izmišljen je gotovo slučajno, objavila je Meduza, neovinsni ruski portal.
Odmah nakon rata i podjele Njemačke, američka okupacijska uprava je stvorila "American Sector Radio". Bio je namijenjen Zapadnom Berlinu, ali ubrzo se čuo i u Istočnom, okupiranom SSSR-u. Eisenhower, koji je bio na čelu američke okupacijske uprave, njegov zamjenik i nasljednik general Lucius Clay i njihovo osoblje brzo su se uvjerili da im to daje znatnu prednost u ideološkoj borbi. CIA je odlučila ponoviti ovaj model u cijeloj istočnoj Europi. Tako je nastao Radio Slobodna Europa.
"Najbolja propaganda je nikakva propaganda"
Godine 1950. počeo je emitirati na svim glavnim jezicima istočnog bloka: češkom, slovačkom, rumunjskom, mađarskom, poljskom i bugarskom. Sjedište je bilo u Münchenu, najistočnijem od velikih "zapadnih" gradova i važnom središtu istočnoeuropske emigracije.
"Slobodna Europa" vodila se načelom "Najbolja propaganda je nikakva propaganda" (iako je ono u ovom obliku formulirano nešto kasnije). Nije punila eter izravnim osudama komunizma. Tu su radili uglavnom emigranti iz dotičnih zemalja, koji su se slušateljima znali obraćati kao svojima. Vijesti i političke analize prezentirane su na više-manje neutralan način. Puštali su puno popularne zapadne glazbe. Privlačna slika Zapada i slika SSSR-a kao tlačitelja razvijale su se postupno, kao same od sebe.
Ključna osoba u stvaranju Radija Slobodna Europa bio je veteran američki obavještajni časnik Allen Dulles. U kasnim 1940-ima, na raznim savjetničkim položajima, učinkovito je služio kao veza između CIA-e i američke političke elite. Godine 1951. postao je zamjenik direktora CIA-e za planove (faktički koordinator tajnih operacija). Dvije godine kasnije Eisenhower je postao predsjednik Sjedinjenih Država i imenovao Dullesa ravnateljem CIA-e. Rad Radija Slobodna Europa smatran je uspješnim, a za nekoliko godina CIA je počela misliti da se antikomunistička “nepropaganda” treba proširiti i na sam SSSR. Ovog puta ulogu paravana imao je Američki komitet za oslobođenje naroda Rusije, još jedna organizacija koju nadzire CIA.
Poput Slobodne Europe, odbor se pozivao na nacionalne osjećaje naroda SSSR-a, suprotstavljajući ih komunizmu kao novom obliku ruskog imperijalizma. Uspostavio je veze s ukrajinskom, bjeloruskom, gruzijskom, armenskom i drugim dijasporama.
Imali su sreće, umro je Staljin
Radio Liberation, nastao na sliku i priliku Radija Slobodna Europa i na njegovoj infrastrukturi, počeo je emitirati na ruskom jeziku 1. ožujka 1953. godine. Odmah je imao veliku sreću: 5. ožujka umro je Josif Staljin, a praćenje ovog događaja omogućilo je radio postaji da brzo stekne značajnu publiku. Do kraja godine počeo je raditi na 17 jezika naroda SSSR-a, uključujući gruzijski, armenski, azerbajdžanski, uzbečki, kazahstanski, tadžički, avarski, čečenski i tatarski. Ukrajinsko emitiranje počelo je 1954.
Preimenovanje Radija Oslobođenje u Radio Sloboda 1959. godine dogodilo se zbog revizije ideološke strategije. Do tog je vremena sovjetska vlada uspjela potpuno potisnuti nacionalno-oslobodilačke pokrete poput Ukrajinske ustaničke armije i "Šumske braće" u baltičkim zemljama. Iste 1959. godine u Münchenu je sovjetski agent ubio vođu ukrajinskih nacionalista Stepana Banderu. Odlučeno je da se fokus propagande prebaci na promicanje ideja političkih sloboda i ljudskih prava.
Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda prestao je biti američki propagandni organ u strogom smislu riječi: nijedan službeni odjel više nije mogao diktirati njegovu uređivačku politiku. No, zapravo, funkcija ideološke borbe mu je, naravno, ostala. U tom je obliku Radio Slobodna Europa/Radio Sloboda postojao do 2025. godine, kada mu je administracija Donalda Trumpa uskratila državna sredstva.
Pratio je Mađarsku pobunu 1956., Berlinsku krizu 1961., Praško proljeće 1968.
Radio Sloboda prerastao je svoju ulogu glasnogovornika CIA-e i postao najvažniji izvor besplatnih informacija u SSSR-u
“Nepropagandni” radio detaljno je pratio najvažnije događaje koje je službeni komunistički tisak nastojao zašutjeti, kao što su Mađarska pobuna 1956., Berlinska kriza 1961. i Praško proljeće 1968. SSSR i njegovi sateliti pokušali su "ometati" njegovo emitiranje, zakrčivši radijske valove smetnjama. Nije pomoglo: "neprijateljski glasovi" i dalje su se probijali, a slušanje Radio Slobode postalo je rutinska praksa za milijune sovjetskih građana - neka vrsta rituala slobodnog razmišljanja. Sedamdesetih godina, s početkom relativno masovne emigracije intelektualnih disidenata iz SSSR-a, Radio Sloboda dobiva dodatnu funkciju.
Postao je izvor prihoda za mnoge useljenike u kreativnim profesijama. Godine 1972. tamo se zaposlio književnik Anatolij Kuznjecov, 1974. pjesnik Aleksandar Galič, 1975. književnik Viktor Nekrasov. Osamdesetih su Vasilij Aksjonov i Sergej Dovlatov radili za Radio Sloboda.
To je jedan od razloga zašto su se mnoga književna štiva pojavila na radiju. Za sovjetske građane oni su, uz samizdat, postali još jedan način da se upoznaju s necenzuriranom književnošću. Tako su se mnogi prvi put susreli, primjerice, s “Arhipelagom Gulag” Aleksandra Solženjicina i poezijom Josipa Brodskog.
Odatle su mnogi saznali za povijesne epizode koje se nisu uklapale u službeni sovjetski narativ: o Kronštatskom i Tambovskom ustanku, o Holodomoru , o razmjerima Staljinove represije i tako dalje. Upravo su zbog emisija na Radio Slobodi (točnije, zbog nimalo laskavih priča o vođi komunističke Bugarske Todoru Živkovu) bugarske tajne službe ubile u Londonu 1978. književnika i novinara Georgija Markova.
Rumunjska tajna policija Securitate dugi je niz godina provodila operaciju Eter protiv zaposlenika rumunjske službe Radija Sloboda. Vlasti su vršile napade na novinare, te su 1981. godine izvele eksploziju u sjedištu radijske postaje u Münchenu (najamni organizator terorističkog napada bio je nitko drugi do Iljič Ramirez Sančez, zvani Carlos Šakal). Securitate je također navodno ubila direktora Svobodine rumunjske službe, Vlada Georgescua, 1988. godine.
Važnost Radio Slobode za disidentske pokrete u istočnom bloku isticali su Lech Walesa, Vaclav Havel i mnogi drugi istočnoeuropski politički čelnici. Postao je jedan od prvih i najuspješnijih primjera onoga što su stručnjaci za međunarodnu politiku kasnije nazvali "mekom moći". Učinkovitim antisovjetskim oružjem nije se pokazao samo sadržaj programa i sama činjenica prevladavanja cenzure, nego i pristup propagandi: razmetljivo odvajanje činjenica od mišljenja i vijesti od ocjena. Čak su i intonacije voditelja bile antisovjetske – ne kategorične, nego obično promišljene (poslušajte, na primjer, kako Galič govori o ratu ili Dovlatov o seksu u književnosti ).
