Tomašević je postao taocem svojih ambicija u Zagrebu

Milan Bandić politički je ponikao u Zagrebu i vladao Zagrebom punih dvadeset godina. Pokušao je jednom prilikom pobjeći iz svog Zagreba, kandidirajući se na predsjedničkim izborima 2010. godine, ali nakon toga nije uspio politički iskoračiti dalje od Sesveta. 
Prišio si je titulu drugog najmoćnijeg političara u Hrvatskoj, a ni on ni njegova stranka nisu na zadnjim parlamentarnim izborima uspjeli osvojiti nijedan mandat. Pa ih je onda morao pokupovati. 
Bandić je bio komunalni političar. Držao se Zagreba, a Zagreb se, poput nekakvog taoca, počeo poistovjećivati s njim. 
Tomislav Tomašević trebao bi osvojiti Zagreb nakon Bandića. I poput njega, politički je ponikao u Zagrebu, bavio se Zagrebom, identificirao sa Zagrebom, rasle su mu zazubice na Zagreb. I sada se najednom, ponesen političkom ambicijom, ali i suočen s podmetanjima izbornih rivala, mora braniti od pitanja o njegovim premijerskim ambicijama.

Tomaševića se također doživljava kao komunalnog političara. Prva ambicija za ulazak u politiku bio je Zagreb, prva meta na koju se fokusirao bio je Bandić, a teme na kojima je izgradio prepoznatljivost uglavnom se tiču Zagreba.
Je li onda moguće da jednoga dana izraste u premijera? Ili makar političara nacionalnog kalibra?
Hrvatska, zanimljivo, nikada na čelu države i Vlade nije imala nekog političara s lokalne razine. Oni su većinom dolazili iz Zagreba, ali nikada nisu gradili put kroz lokalne organizacije i dužnosti na lokalnoj razini. Zoran Milanović i Andrej Plenković bili su karijerni diplomati prije nego što su ih najveće partije lansirale na čelo Vlade. Tima Oreškovića dovukli su iz Nizozemske, baš kao što su Plenkovića dovukli iz Bruxellesa, s Kolindom Grabar Kitarović. 
Drugim riječima, nijedan lokalni šerif nije još došao na vlast u Hrvatskoj. 

Najbliže je, začudo, stigao Davor Bernardić. S pozicije predsjednika zagrebačke organizacije uspio je aterirati na čelo SDP-a i tako se pozicionirao na putanju prema premijerskoj stolici. Ali opet, nije bio gradonačelnik.
Može li onda gradonačelnička funkcija, ako je osvoji ovog svibnja, lansirati Tomislava Tomaševića do premijerske funkcije?
Predsjednik stranke Možemo! suočen je s paradoksom: oduvijek je, otkad se nacionalni mediji na njega fokusiraju, želio osvojiti Zagreb, a sad, nakon pitanja o tome želi li biti premijer, ispada da mu je Zagreb tek probni poligon. Ili kako reče suparnica Vesna Škare Ožbolt, “generalna proba”.
Tomašević je sam kriv za te glasine: stranka se hvalila da će “danas mijenjati Zagreb, a za tri godine Hrvatsku”, on je prilično neodređeno odgovarao na pitanja o premijerskim ambicijama, tvrdio kako takve priče “ne drže vodu”, ostavljajući tako odškrinuta vrata i prema toj opciji. Što je zapravo posve legitimno. 
Međutim, ovakve kalkulacije uoči lokalnih izbora potkopavaju mu kredibilitet, umjesto da mu dižu rejting i tako ga lansiraju u rijetko nastanjenu orbitu relevantnih nacionalnih političara.

VELIKI INTERVJU Top News Tomislav Tomašević, čovjek kojem je Zagreb u glavi
To zvuči kao prokletstvo: pobjeda u Zagrebu promovirala bi Tomaševića u drugog najmoćnijeg dužnosnika u državi, ali istodobno bi ga vezala za Zagreb i ogroman posao koji ga tamo očekuje. Jednako tako, njegov pohod na čelo Zagreba najavljuje se s gotovo mesijanskom zanesenošću, građani napeto iščekuju dolazak Odabranog koji bi napokon počistio ostatke Bandićeve vladavine, pa bi se njegovo pogledavanje prema Banskim dvorima moglo doživjeti kao prevara i izdaja.
Tomašević je, čini se, postao taocem svojih ambicija u Zagrebu.
Jednom kad uđe u Zagreb i zavuče se u sve kanale i septičke jame, kad se krenu popravljati ceste i krpati vodovodi, kad se počne graditi status “novog Bandića” koji ispada iz svakog parka i kontejnera, teško će biti iz toga se iskobeljati. 
Bandić je pokušavao sve čega se sjetio: nemilo je eksploatirao zagrebačke financije kako bi dijelio osobne donacije po Hrvatskoj i šire, sve do BiH, vjerujući da će mu to pomoći izgraditi status nacionalne političke ikone. Nije uspio. 
Bandića naprosto nitko nije slušao kad je govorio o nacionalnoj politici. 
Tomašević bi to morao drastično promijeniti.

Osim što se njega i njegovu stranku još uvijek doživljava kao zagrebačku udrugu urbanih aktivista, pitanje je koliko bi on s mjesta gradonačelnika mogao i stigao izgrađivati stranku na nacionalnoj razini, govoriti o nacionalnim temama, gledati prema Bruxellesu, a ne Kozari boku, kao što je to činio Bandić.
Zagreb doista čini četvrtinu Hrvatske, ali Tomaševiću bi falile još tri četvrtine da stekne status nacionalnog političara, a zatim i premijerskog pretendenta.
Nije to nemoguće dostići, naročito na političkoj sceni na kojoj je bljesnuo Božo Petrov, na kojoj baulja Miroslav Škoro, gdje SDP pati od autoimune bolesti i proždire sam sebe, a Plenković će iza sebe ostaviti kadrovsku pustinju u HDZ-u. U takvoj konstelaciji snaga nepotrošeni i obrazovani Tomašević može izrasti u nacionalnu figuru. Bilo je tu i puno gorih od njega.
Pitanje je samo može li izrasti u tu figuru iz Zagreba. Može li proći put kojim nitko još nije kročio - od lokalnog šerifa do premijera? Je li to nešto što njegovi birači u Zagrebu doista priželjkuju? 
I neće li Zagreb, ovakav kakvog ga je Bandić ostavio, Tomaševića potrošiti i iz njega isisati zadnje ostatke entuzijazma i ambicije?