Nema vjerojatno toga u čemu se ogleda civilizacija kao u ratovima. Vojne muzeje volim i rado obilazim, mada uvijek strahujem i ne mogu se oteti toj pomisli da od ovog našeg doba, od ratova što se prenose live, kao i skincare rutine i AI sustava kojima se dehumanizira već odavno dehumanizirano, neće ostati baš ništa vrijedno izlaganja i gledanja. Nadam se, pomalo, da će nas sve nešto sravniti sa zemljom, barem da izbjegnemo sramotu pred nekim novim generacijama. Nismo ipak, bojim se, te sreće. A nije da se nemaju čega sramiti ni stariji od nas niti je ovaj svijet nastao ni na čemu.
Kraljevski muzej vojne povijesti u Bruxellesu smješten je uz park Cinquantenaire, unutar kompleksa čija je gradnja pokrenuta 1880. godine - kako i sam naziv upućuje, jubilarna godišnjica Belgijske revolucije i osamostaljenja od Kraljevine Nizozemske trebala je biti obilježena velikom Nacionalnom izložbom. Na mjestu nekadašnjeg vojnog vježbališta notorni kralj Leopold II. nalaže uređenje velebnog kompleksa perivoja i izložbenih prostora koji će obilježiti jubilej novopečene kraljevine. Prije nego što pošalje trupe u kolonijalne ekshibicije po Kongu, Leopold II. će izgraditi Bruxelles kao mali “de-modè” Pariz čiji je najbolji pokušaj imperijalne megalomanske arhitekture ostvaren upravo ovdje. Projekt je povjeren arhitektu Gédéonu Bordiauu, koji je već dokazao odanost na velikim projektima nove prijestolnice. Na kraju prometne osi koja spaja kompleks s Kraljevskom palačom u središtu grada, Bordiau zamišlja perivoj francuskog tipa, zaključen slavolukom i polukružnim trijemovima s kolonadama koji se naslanjaju na dva simetrična izložbena sklopa.
Zbirka predmeta koje su njemački vojnici ostavljali na ratištu
Proslava “Pedesetoljetke” označila je početak radova koji su se uslijed ležernog raspolaganja državnim financijama oduljili, pa su za potrebe Svjetske izložbe, koju je Bruxelles udomio 1897. godine, na istoj lokaciji podignute privremene konstrukcije, da bi dovršetak projekta bio isprva odgođen na nekoliko godina, pa se odgoda produljila i tako arhitekt nije ni doživio dovršetak svog velikog projekta. Nakon Bordiauove smrti 1904. godine, projekt preuzima Francuz Charles Girault te su izvorne strukture zamijenjene novima. Prvi postav vojnog muzeja predstavljen je taman u ozračju skoroga rata, da bi se na neko vrijeme nastanio na drugoj lokaciji. Povratkom u prostore na Cinquantenaireu, okosnicu muzejskog postava čini zbirka marljivog časnika Louisa Lecontea, koji je skupio opremu i predmete koje su Nijemci ostavili za sobom po ratištima tijekom Prvog svjetskog rata. Zbirka je tijekom godina proširena putem brojnih donacija i razmjena, a otvorene su i nove zbirke, dok su dijelovi kompleksa uništeni tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu naknadno obnovljeni - neki i iznova izgrađeni kao faksimili izvornog rješenja. Belgijci ipak vole podsjetnike na svoju imperijalnu povijest.
Belgijski pohodi na Antarktici
Danas se muzej sastoji od zbirke srednjovjekovne opreme i oružja, zatim one posvećene belgijskoj vojnoj povijesti u 19. stoljeću, pa postava o dvama svjetskim ratovima - gdje je onaj Drugog svjetskog rata opširniji i, narativno, daleko razrađeniji. Tu je i izložba o belgijskim istraživačkim pohodima na Antarktici, posebno su atraktivni i s itekako kvalitetnim postavom zasebni prostori posvećeni povijesti avijatike, mornarice i oklopnim vozilima. Tko povjeruje raznim internetskim listama i preporukama koje upućuju na to da je Kraljevski muzej u Bruxellesu među najboljim vojnim muzejima uopće, neće biti razočaran - niti najmanje.
Zadivljujuća je količina što artefakata, što replika ovdje predstavljenih, kao i podataka koji ih prate - ako si mogu dopustiti trenutak za osobno oduševljenje, reći ću da se postav i očito kustoski pristup nije puno mijenjao unazad barem dvadesetak godina, pa muzej djeluje poput povijesnih muzeja kakvi su bili negdje početkom dvijetisućitih, dakle muzeja kakve smo posjećivali na školskim ekskurzijama. I ima u tome nešto utješno i među svom tom silom oružja i vojne tehnike.
I javlja se, ne mogu to poreći, jedan gotovo perverzan osjećaj pred vitrinama s uredno, pa gotovo i zaigrano složenim puškama i revolverima, ako postoji svijest o ratovima, odnosno istrebljenjima koja su u tijeku, i tome da to ratovanje, ono našega doba i doba koje nam predstoji, nema baš nikakve veze s ovim povijesnim. Kao da u njima ima nešto gospodsko, kao da ima nekog dostojanstva, tako se može učiniti, mada nema ničeg dostojanstvenog u porobljavanju i imperijalizmu - što je suština eurocentričnog (zapadno-centričnog) povijesnog narativa. Ipak, vojna povijest ocrtava i obrtništvo, čitav spektar zanata, razvoj znanosti i tehnologije, pa i mode i dizajna, svakog aspekta života i mentaliteta ukratko.
Tako soba s pregledom belgijske vojne povijesti u 19. stoljeću i sve do početka Prvog svjetskog rata daje pregled vojnog stila u doba prije nego što je ratna strategija zahtijevala kamuflažu, pa je pomalo i teško zamisliti da su vječito brkati vojskovođe s paradnih portreta zaista prekrajali kartu Europe. Impresivan postav vatrenog oružja priča je o industrijskoj revoluciji i standardizaciji, prijelazu iz zanata u masovnu tvorničku proizvodnju, kad komadi oružja prestaju biti statusnim simbolima, već postaju nužnost u novoj etapi ratovanja.
Ukras za božićnu jelku s likom Hitlera
Kat posvećen razdoblju Drugog svjetskog rata, iako primarno usmjeren na zbivanja na području Belgije u to doba, daje presjek donekle globalne situacije u to vrijeme, prateći opće ozračje od zanosa fašističkim idejama na zapadnom dijelu europskog kontinenta do širenja oslobodilačkog pokreta i konačno kraja samoga rata. Izlošci su nesumnjivo raskošni - od svakodnevnih predmeta (poput ukrasa za božićnu jelu s likom samog Hitlera) do niza vojnih uniformi svake vojske - izložene su uniforme pustinjskih postrojbi koje su operirale u Kongu i drugim kolonijama, preko svih mogućih ruskih uniformi, od kojih mnoge djeluju kao navrat-nanos sklepane od dijelova štofova koji su se našli pri ruci, do itekako dizajniranih i estetski promišljenih kakve su nosili SS-ovci (za razliku od sirotih vojnika Wehrmachta). Postav pokriva i oku ugodne engleske i australske mornarice, Japan, Austro-Ugarsku, pa i Srbiju (dok uz svaku figuru stoji nekakav nacionalno prepoznatljivi simbol, uz srpskoga vojnika stoji imitacija komadića hljeba!), uz kulminaciju na priči o jačanju Pokreta otpora u zapadnoj Europi i mehanizmima uključivanja u ratne sukobe s fašističkim režimima.
Izuzetno je atraktivna hala posvećena avijatici - i ne samo zbog brojnih i vjernih replika, od cepelina do sofisticiranih putničkih aviona. Taj trenutak krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad su neki davni načini i oblici bili na svom izdahu, dok je nastajalo nešto posve novo, jedini trenutak u kojem je bilo moguće izgraditi takve hale, sa sustavom čeličnih okvira koji omogućuju otvoren prostor, dok se kroz velebna ostakljenja naziru stupovi koji zazivaju antiku, sad i nikad više - to se neće ponoviti više nikad i nema, vjerujem, bolje namjere takvom velebnom prostoru nego da se u njemu izloži primjerice ova avijatika. Zanos letenjem jednako davan i neponovljiv, kao i zanos takvom konstrukcijom.
Jedan je dio rezerviran za priču o belgijskim ekspedicijama na Antarktici - vrijedi se zadržati na posveti Gastonu de Gerlache de Gomeryju, njemačkom ratnom zarobljeniku i osnivaču belgijske istraživačke postaje. Nostalgičnom djeluje izložba o Sabeni, belgijskoj zrakoplovnoj kompaniji koja je poslovala od 1923. do 2001. Uvelike financirana kolonijalnim uporištima u Kongu, kompanija je pratila tekuće trendove što u zrakoplovnom strojarstvu, što po pitanju putničkih standarda. Bankrot i preuzimanje infrastrukture od strane SN Brussels Airlinesa nisu utjecali na sentiment prema davnim danima elitnog prekooceanskog putovanja koje je zaslužilo svoje mjesto u Kraljevskom muzeju - istaknut ću izloženu repliku kimona kakvog su nosile stjuardese pri putovanjima u Japan.
Pri izlazu iz muzeja moguće je posjetiti gift shop, koji je ovdje nalik na svačiju lokalnu papirnicu. S ormarima od iverala, nizom vitrina s knjigama i raznim varijantama Lego kockica kakve zaista Lego ne bi mogao prodavati. Na blagajni sjede tri gospodina za koja se nitko ne bi čudio da su već u mirovini - jedan od njih ukupni račun zbraja ručno, na jednom od onih digitrona kakve se sve rjeđe može vidjeti. Što će od našega doba ostati, bojim se i ne znam, ali ima se, itekako se ima kamo pobjeći.
