Knjiga turskog intelektualca Mustafe Akyola od trenutka objavljivanja izazvala je brojne reakcije u muslimanskom svijetu. Ovaj autor je u svojoj zemlji, prvenstveno zbog nerazumijevanja njegovih djela, doživio brojne napade, prvenstveno iz dijela religioznih čitatelja, a osuđujem se reći da su ga kritizirali oni koji njegovo djelo nisu ni pročitali. Knjiga ima 200-tinjak stranica i čovjeku koji nije upoznat s osnovnim pojmovima islama mogla bi biti poprilično teška za čitanje. Iako autor piše dosta duhovito i tečno, ipak čitatelju, posebice u Hrvatskoj, koji nije upoznat s islamom mogla bi biti konfuzna i zbunjujuća. Ono što vas tjera da pročitate ovu knjigu su autorov stil pisanja i njegova osobna iskustva, posebice negativna koja je doživio zbog tumačenja islama, koje je na vrlo detaljan i plastičan način opisao u svom djelu. No, s druge strane, brojni pojmovi, posebice religiozne tematike, nisu u cijelosti objašnjeni, tako da sam se morao vraćati nekoliko puta na prijašnje dijelove. Ali knjiga je vrlo argumentirana te dok je čitate imate osjećaj kao da nekamo putujete. Obiluje argumentima kojima se želi islam prikazati kao izvor tolerancije, slobode i jednakosti. Posebice je zanimljivo kako se ti argumenti prikazuju kroz povijest.
U knjizi su prokazani pravci iz formativnih stoljeća islama, a autor je problematizirao kako su tumači islama imali značajne ideje koje je tradicija ušutkala. Čitajući knjigu dobije se dojam da je autor frustriran na ostale muslimane jer je islam zadnjih godina percipiran kao vjera koja označava nasilje, ugnjetavanje, netoleranciju, patrijarhat... Frustracija i ljutnja mogu se iščitati i kad citira brojne svjetske autore koji su pisali o islamu kao “iskoraku naprijed u čovjekovoj borbi protiv autoritarne vlasti”, a sad toga više nema. Autor odlično problematizira tradiciju, a može se uočiti i destrukcija islamske tradicije. No u svakoj kritici nudi rješenje i pojašnjenje. Upravo problematizacija potonje izazvala je val negativnih reakcija na ovo djelo u muslimanskom svijetu. Posebice je oštra kritika naspram autora gdje se tvrdi da se ovo djelo graniči s herezom. To je vrlo loša diskreditacija, koja nema utemeljenja jer knjiga je kritički napisana, ali u njoj nema hereze. Autor problematizira tradiciju dodajući neke suvremene elemente što kod tradicionalnih vjernika izaziva nelagodu jer ih izbacuje iz te tradicionalne ugode pa im je sve izvan toga krivovjerje. Stoga, ako se odlučite, a svakako preporučujem djelo, pripremite se na uzbudljivu avanturu, ali pripremite se i na to da će za čitatelja koji nije upoznat s islamskom terminologijom biti teško ići kroz djelo, koje je, nažalost, ponajviše napisano za muslimansko čitateljstvo i na ono koje se bavi proučavanjem islama. Kako je u komentaru rekao Enes Karić, profesor na Fakultetu islamskih nauka: “Ova knjiga je podrška klasičnom znanju”.
- Mustafa Akyol gaji otvoren odnos prema islamskoj tradiciji iz koje potiče. Za njega je tradicija nešto u što se ne stupa kao u muzej, nego kao u živi vrt, ali kojemu se uvijek ima nešto dodati, gdje se uvijek kao vrijedan baštovan ima nešto plijeviti. Autor nastoji starome dodati novo na način da u tradiciji pronalazi ono što je živo i dodaje mu novi život iz svoje suvremenosti. Akyol se ne sklanja u stranu od važnih pitanja naše suvremenosti. On pomaže svojim čitateljima da pristupe plodonosnom spajanju današnjih i bivših horizonata znanja, kulture, filozofije... Postupajući tako, autor ne izaziva kultur(al)ne konflikte, nego ih, zapravo, raz/rješava - napisao je dr. Karić.
