Zagreb, svibanj 1945. Ključni likovi sad su jadni Đuro Kumičić, svećenik i priležnica

Početak je svibnja 1945. godine. U Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu okupio se politički i vojni vrh Nezavisne Države Hrvatske. Riječ je odmah uzeo poglavnik Ante Pavelić i zlokobno najavio: "Gospodo, sljedećih osam dana u svibnju vjerojatno su ključni za opstanak naše domovine, naše ideje i nas samih", te, sada već dramatičnim tonom, nastavio: "Pred nama je teška odluka. Hoćemo li napustiti Zagreb i Hrvatsku bez borbe ili poput Nikole Šubića Zrinskog 1566. pod Sigetom junački braniti ono što smo u travnju 1941. počeli graditi. Makar to značilo i našu smrt". U raspravu se prvi uključio Vjekoslav Maks Luburić. "Poglavniče, ne znam zašto o tome uopće raspravljamo. Mislim da smo svi ovdje prisutni samim polaganjem ustaške prisege unaprijed donijeli odluku da smo, ako zatreba, za dom spremni i umrijeti." Luburićeve riječi dočekane su s oduševljenjem. Ministar Andrija Artuković, bivši doglavnik Mile Budak, nekadašnji zapovjednik Crne legije i general HOS-a Rafael Boban, poglavnikov bliski suradnik general Ante Moškov, ali i svi ostali prisutni u dvorani doslovno su u isto vrijeme skočili na noge, ispružili desnice u zrak i počeli izvikivati "Za dom - spremni". Ozarena lica, s jedva primjetnom suzom u oku, Ante Pavelić djelovao je ponosnije nego ikad u životu. "Neka onda bude tako. Ne idemo nikamo! Ne bojimo se Titovih partizana koliko god da ih ima jer uz nas je naš hrvatski narod. Vjekoslave, rasporedi ustaše i domobrane oko Zagreba. Uključi i naše saveznike četnike. S tim ne bi trebalo biti problema jer mi je i sam Draža Mihailović nedavno ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ja ću porazgovarati s veleposlanikom Kascheom. Siguran sam da će nakon konzultacija s Hitlerom i on pozdraviti našu odluku i narediti jedinicama Nijemaca, Čerkeza i Kozaka da nam se pridruže u junačkom boju koji se sprema."