U vojnoj organizaciji postoji jedna stara istina koju hrvatski političari uglavnom zaboravljaju: tenk se može kupiti, ali se tenkovska postrojba mora stvoriti. A to nije ista stvar. Za prvo su potrebni novac, ugovor i proizvođač. Za drugo su potrebne godine rada, obučeni ljudi, instruktori, tehničari, logistika, streljivo, poligoni, zapovjedna struktura i, što je najvažnije, sustavno uvježbavanje. Litva je upravo na tom ispitu pokazala kako se priprema za ulazak u klub korisnika najmodernijih njemačkih tenkova. Hrvatska bi trebala pažljivo proučiti taj primjer jer obje zemlje nabavljaju isti tip tenka, Leopard 2A8, u gotovo identičnom broju od 44 primjerka, a njihove prve isporuke očekuju se u razdoblju od 2028. do 2030. godine.
Litavci, međutim, nisu odlučili sjediti prekriženih ruku i čekati da im iz Njemačke stigne prva pošiljka. Još 2024. počeli su graditi vlastiti tenkovski bataljun u sastavu pješačke brigade Željezni vuk, odnosno Geležinis Vilkas. U tome im pomaže njemački 93. oklopni nastavni bataljun, Panzerlehrbataillon 93, jedna od postrojbi Bundeswehra specijaliziranih za obuku oklopnih snaga.
Prvi litavski tenkovski stručnjaci prošli su u Njemačkoj specijalističku obuku za zapovjednike tenkova, ciljatelje, punitelje i vozače-mehaničare. To nisu ljudi koji će tek nakon dolaska Leoparda 2A8 početi učiti gdje se nalazi upravljačka ručica, kako funkcionira sustav za upravljanje vatrom ili što znači zapovijed za otvaranje paljbe. Oni već prolaze put od pojedinačnog specijalista do člana uvježbane tenkovske posade. Vrhunac dosadašnje pripreme dogodio se 16. listopada 2026. na poligonu generala Silvestrasa Žukauskasa kod Pabradėa. Prve litavske posade izvele su punjenje i bojno gađanje iz tenkova Leopard 2A6. Nije to bila samo simbolična demonstracija za televizijske kamere. Bio je to dokaz da Litva razvija sposobnost uporabe tenkova prije nego što joj stigne nova generacija borbenih vozila. Zašto baš Leopard 2A6? Zato što je riječ o platformi koja omogućuje uvježbavanje većeg dijela temeljnih tenkovskih postupaka i stvaranje iskustva koje će se prenijeti na Leopard 2A8. Naravno, dvije inačice nisu identične. Leopard 2A8 donosi dodatnu razinu digitalizacije, senzora i zaštite, uključujući sustav aktivne zaštite Trophy. Posade će morati proći dodatnu obuku za nove sustave, ali neće počinjati od nule.
Tu se vidi razlika između pukog preuzimanja vojne tehnike i planskog stvaranja vojne sposobnosti. Litavci ne čekaju da im proizvođač isporuči 44 ganc nova tenka pa da onda počnu razmišljati o ljudima koji će njima upravljati. Oni paralelno stvaraju posade, instruktore i bataljun koji će biti spreman prihvatiti novu tehniku. A Hrvatska? Hrvatska je 10. prosinca 2025. u Berlinu potvrdila narudžbu 44 Leoparda 2A8. Ukupna vrijednost nabave, zajedno sa simulatorima i produženim jamstvom, iznosi približno 1,484 milijarde eura. Isporuke su predviđene od 2028. do 2030. godine. Dakle, na papiru smo s Litvom gotovo na istoj početnoj crti. Broj tenkova je jednak, model je jednak, a vremenski okvir isporuke vrlo sličan. Ali papir je jedno, a poligon nešto sasvim drugo. Hrvatska ima određeno iskustvo s tenkovima M-84, ima ljude koji poznaju tenkovsku tehniku, ima naslijeđenu infrastrukturu i iskustvo uporabe oklopnih postrojbi iz Domovinskog rata. To nije zanemarivo. No M-84 i Leopard 2A8 nisu samo dva različita tenka. To su dvije različite tehnološke generacije i dva različita pristupa upravljanju borbenim sustavom. Prijelaz na Leopard podrazumijeva mnogo više od prekvalifikacije vozača i ciljatelja. Posada će morati ovladati novim sustavom upravljanja vatrom, digitalnim komunikacijama, senzorima, sustavima zaštite i održavanja.
Zapovjednici će morati naučiti integrirati tenkove u suvremenu mrežu zapovijedanja, a tehničko osoblje održavati složen sustav koji zahtijeva drukčiju logistiku, dijagnostiku i opskrbu rezervnim dijelovima. Tenkovski bataljun nije 44 tenka parkirana u vojarni. To je složen organizam koji mora funkcionirati i kada prvi projektili počnu padati po njemu. Posebno je zanimljivo da je Hrvatska u sklopu nabave ugovorila simulatore i dodatnu opremu. To je dobro i nužno. Ali simulator nije zamjena za bojno gađanje, kao što ni vožnja na poligonu nije zamjena za djelovanje u uvjetima taktičke obuke. Litavci su pokazali da je moguće organizirati stvarno gađanje prije dolaska novih tenkova, koristeći prijelaznu platformu i njemačku pomoć. Postavlja se zato sasvim konkretno pitanje: može li Hrvatska od Njemačke osigurati privremeno korištenje Leoparda 2A6, ili neku drugu odgovarajuću prijelaznu mogućnost, kako bi hrvatske tenkovske posade počele obuku i bojna gađanja prije isporuke Leoparda 2A8? Ne treba izmišljati prepreke tamo gdje postoje rješenja. Hrvatska i Njemačka već surađuju na zajedničkoj nabavi, a njemačka vojska ima iskustvo i kapacitete za obuku posada.
Ako Litva može razvijati tenkovski bataljun uz potporu njemačkih instruktora, ne postoji očit razlog zbog kojeg Hrvatska barem ne bi trebala pokušati dogovoriti sličan model. Još je jedna razlika vrijedna pozornosti. Litva ne gradi samo tenkovski bataljun. Ona u Kaunasu razvija i industrijsku infrastrukturu za sklapanje i održavanje Leoparda 2A8. U projekt se ulaže približno 50 milijuna eura, a predviđeno je otvaranje oko 80 do 100 radnih mjesta. Njemački industrijski partneri sudjeluju u stvaranju pogona koji će omogućiti da dio tenkova bude sastavljen u Litvi, ali i da se dugoročno održavaju u zemlji. To je strateški važnije nego što se na prvi pogled čini. Tenk koji se ne može održavati nije borbena sposobnost nego skupa metalna konstrukcija.
U dugotrajnom sukobu sposobnost popravka, zamjene komponenti i vraćanja oštećenog vozila u postrojbu može biti jednako važna kao i broj kupljenih tenkova. Litavci su očito razumjeli da se o tome mora razmišljati prije nego što prvi Leopard stigne u vojarnu. Hrvatska bi, s obzirom na vlastitu industrijsku tradiciju i iskustvo u održavanju oklopne tehnike, također trebala razmišljati o tome koliko se poslova održavanja može obavljati u domaćim kapacitetima. Nije nužno da proizvodimo tenkove, ali je nužno da ne postanemo potpuno ovisni o stranim servisnim centrima za svaki ozbiljniji kvar. I tu dolazimo do pitanja odgovornosti hrvatskog vojnog vrha. Nabava 44 Leoparda 2A8 velika je i potrebna modernizacija. Ali njezin uspjeh neće se mjeriti fotografijama ministara i generala pokraj novog tenka, niti svečanim primopredajama u Njemačkoj.
Mjerit će se time koliko će hrvatskih posada biti potpuno osposobljeno, koliko će instruktora moći samostalno obučavati nove generacije tenkista, koliko će vozila biti operativno i koliko će se brzo moći vratiti u borbenu uporabu nakon kvara ili oštećenja. Litva je već pokazala da se taj posao može započeti godinama prije isporuke. Hrvatska ima gotovo jednako vremena, ali mora odlučiti hoće li ga iskoristiti. Uostalom, Leopard 2A8 neće biti manje moderan ako ga hrvatski tenkisti počnu upoznavati na Leopardima 2A6. Ali će hrvatska vojska biti znatno spremnija ako prve dane s novim tenkom ne provede u učenju osnovnih postupaka, nego u usavršavanju već stečenih sposobnosti. U vojnoj terminologiji to se zove priprema borbene sposobnosti. U političkoj terminologiji to se često naziva modernizacijom. Razlika je golema. Litavci su zasad pokazali da razumiju prvu. Hrvatska tek treba dokazati da nije ostala na drugoj.