"Na arhitekturi je da nešto iznova otkriva - njezina je zadaća prepoznati i prikazati vrijednosti svakodnevnog života ljudi. Ima tu moć oblikovati ljudsko ponašanje, stvoriti dojam ugode, djelovati poput poezije, tako da probuđuje suosjećanje i samilost, na arhitekturi je da stvara zajednice, prostore suživota", rekao je primajući ovogodišnju Pritzkerovu nagradu kineski arhitekt Liu Jiakun.
Bila je godina 1979., kad je američki milijunaš i biznismen Jay Arthur Pritzker pokrenuo nagradu kojoj tepaju kao "arhitektonskom Nobelu". Potomak slavne obitelji Pritzker, industrijalaca i poslovnjaka, vodio je dotad već više desetaka industrijskih korporacija, aviokompaniju Braniff Airlines, osnovao je i hotelijersku tvrtku Hyatt, kad je odlučio investirati u priznanja svjetski zaslužnim arhitektima. Pritzkerova nagrada je tako od osnutka postala mjerilom izvrsnosti i izvanrednosti, a imena laureata uistinu su odražavala "duh epohe", kao što bi arhitektura sama po naravi discipline i trebala.
Unazad nekoliko godina, Pritzkerov odbor sve više valorizira arhitekte i prakse koji svojim djelovanjem odgovaraju na itekako suvremena pitanja zasićenosti izgrađenog prostora, održivog građenja i upravljanja, nude nova rješenja za odnos prema izgrađenom okolišu te djeluju na području socijalnog stanovanja i društveno angažiranih projekata.
Ovogodišnja bi se nagrada mogla ukratko opisati kao posveta strpljenju. Put koji je Liu Jiakun prešao od djetinjstva u doba Velike kineske gladi do svjetskog priznanja manjkavo bi bilo opisati tek nevjerojatnim, ali upravo je tako. I njegova je arhitektura po svemu nesvakidašnja, takva da se opire zakonima tržišta i konvencijama, ne podilazi ničemu osim obziru prema nasljeđu, ničemu osim mjeri čovjeka. Dokaz kako se može djelovati regionalno, a veliko uslijed globalizacije.
Liu Jiakun rođen je, dakle, 1956. godine u Chengduu, sjedištu kineske provincije Sečuan. I danas živi u rodnom gradu. I ta je kratka biografska natuknica itekako važna. Mogao je svakako živjeti gotovo bilo gdje - u kasnijoj fazi života, kao već ostvareni arhitekt i predavač, obišao je sveučilišta u Parizu i Londonu, predavao je na američkom MIT-u, kao i na svim važnijim kineskim arhitektonskim školama. Grad u kojemu je odrastao uslijed tadašnje ekonomske krize i prirodnih nepogoda čije posljedice autoritarna vlast nije sanirala danas je jedno od ne samo kineskih, nego i vodećih svjetskih znanstvenih, istraživačkih i industrijskih središta s više od 20 milijuna stanovnika. Arhitektura kakvu Liu radi ipak je sve samo ne megalomanska - on ne gradi za milijune, nego za pojedinca.
Majka mu je bila liječnica, i to je ponovno važna biografska natuknica. Upravo će ambijent katoličke bolnice u kojem je odrastao uz majku Liu Jiakun navoditi kao ishodište svog odnosa prema religioznom. Odrastao je, dakle, u obitelji obrazovanih građana, liječnika i znanstvenika, no njega je odmalena zanimala umjetnost. Arhitekturu kao dječak nije ni sanjao, ona mu se, reći će kasnije, naprosto dogodila. U dobi od 17 godina odlazi raditi na polju u sklopu programa Zhiqing - kineske varijante radnih akcija tijekom njihove Petoljetke (1953. - 1957.), gdje se gradska mladež masovno naseljavala u ruralne krajeve, a zauzvrat bi dobili osigurano primarno obrazovanje. Rijetki od njih upisivali su i fakultete. Liu je, nasreću, bio jedan od njih. Na poticaj srednjoškolskih profesora upisuje Institut za arhitekturu i tehnologiju u Chongqingu.
Diplomira u dobro vrijeme za mlade arhitekte u Kini - država se obnavlja, u tijeku je masovna izgradnja, postavljaju se prometnice, ruralna se područja industrijaliziraju i njegov rodni grad polako postaje urbaniziranim, multimilijunskim regionalnim središtem. Liu se zapošljava u državnom Institutu za arhitektonsko projektiranje i istraživanja. U dobi od 24 godine samoinicijativno se javlja za rad u Nagqu na Tibetu. Provest će tamo dvije godine, suočen sa svojim strahom od osame, preko dana arhitekt, noćima je slikao i pisao. I dalje sebe vidi kao pisca. Odlučuje se zato upravo tome posvetiti. Napušta zato arhitekturu - barem u praksi.
Nastavlja živjeti na Tibetu, zatim u najzapadnijoj kineskoj pokrajini Xinjiang. Živi asketski, slika i piše. Kasnije će tvrditi kako je veza između književnosti i arhitekture prirodna, gotovo urođena. Obje traže promatranje, neprestanu posvećenost čovjekovu ponašanju. I dakako, strpljenje. Od njegove je objavljene fikcije najpoznatiji roman iz 1999., čiji se naslov prevodi kao "Bright Moonlight Plan" ili "The Conception of Brightmoon". Glavni je lik arhitekt, svojevrsna inačica Le Corbusiera, a njegov plan za Ville Radieuse sad nosi ime po Mjesečini - opisuju ga kao distopijsku priču o idealistu radikalnih urbanističkih snova na tragu modernističkih, ali i sovjetskih revolucionarnih zahvata.
Ne pomišlja na povratak arhitekturi punih 15 godina. U dobi od 37 godina, posjetit će izložbu nekadašnjeg kolege sa studija. I tad, u Muzeju likovnih umjetnosti u Šangaju, shvatit će da ipak ima nešto reći i prostorom, ne samo riječima. Vlastiti će ured otvoriti tek 1999. godine - kad objavljuje i spomenuti roman. Ured naziva svojim prvim imenom, jednostavno "Jiakun". Većina arhitekata u Kini i dalje djeluje pretežno u državnim poduzećima i velikim arhitektonsko-građevinskim institutima.
Prvo ostvarenje mu je mali muzej za privatnu zbirku budističkih skulptura iz 2002. godine. Razvedena kompozicija jednostavnih, ogoljenih betonskih kubusa, postavljenih oko vrta, pristupi izložbenim prostorima preko mostova kroz drveće bambusa, preko vodenih površina, duge, uske rampe, procijepi koji propuštaju što više danjeg svjetla, izmjene planova i odnosa očišta i promatranog za svo vrijeme kretanja - sve to odredit će njegov potpis u arhitekturi. Muzej isprva nije vidljiv pri dolasku na lokaciju, potrebno je spustiti se, razinu po razinu, do otvorene izložbe u prizemlju.
"Liu Jiakun gradi slijedeći postulate klasične naracije: stvara rastuću napetost, vrhunac, rasplet, epilog. Njegove su građevine poput napetog romana, gusto tkane strukture različitih prostornih doživljaja", zapisao je o njemu njegov suvremenik Kim Seunghoy sa Sveučilišta u Seoulu.
Ta se zbirka nalazi u predgrađu njegova rodnoga grada. Od tada do danas ostvario je više od 30 izgrađenih projekata, mahom u području arhitekture obrazovnih i kulturnih institucija, ali i javnih prostora i urbanističkih planova. Kad je potres iz 2008. godine u njegovoj pokrajini, u okrugu Wenchuan, porušio gradove i usmrtio više od 70.000 ljudi, Liu je bio jedan od glavnih arhitekata tijekom obnove. Koristi tad dijelove ruševnih građevina, uzima svaki komad cigle koji je moguće iskoristiti. Bilo je to puno jeftinije i brže, izjavio je, k tome je ta cigla svakako kvalitetnija od nove koja bi se proizvela. Od tragova uništenih podignuti su novi gradovi. I u budućim projektima koristi najjeftinije, lako dostupne lokalne materijale, uči graditeljske tehnike od lokalnog stanovništva. Njegove građevine mimikrijom srastaju s okolinom, ritam krovišta muzejskih jedinica ponavlja onaj gustog stambenog naselja, crvena fasadna opeka sveučilišnog kampusa reflektira onu s obližnjih industrijskih građevina.
Nije pobornik funkcionalnog zoniranja. U svom najvećem dosad izvedenom projektu za West Village kompleks u Chengdu, polivalentni kulturni i sportski centar organiziran je u dugu kružnu šetnicu na čeličnim mostovima i rampama koja obilazi oko otvorenih prostora igrališta i parkova. Kompleks je veličine čitavoga gradskog bloka, utisnut među nebodere i gusta višestambena naselja. Na tragu vlastitog romana o arhitektu-sanjaru, Liu napokon gradi makar na jednom dijelu grada svoju utopiju.
Ono na čemu trenutačno radi preobrazba je nekadašnjeg pogona čeličane u javni park. Ne samo da mu je to najveći projekt dosad, već je i najudaljeniji od njegova doma. Lokacija je grad Hangzhou, skroz na istočnoj obali, uz zaljev prema Istočnom kineskome moru. Parcela zauzima površinu od 45 hektara. Proizvodnja na lokaciji je pokrenuta 1950. godine, da bi 2016. bila obustavljena - zbog opasnosti za zdravlje stanovnika. Priroda ubrzo osvaja napuštene hale i dimnjake te lokalne vlasti odlučuju na tome mjestu urediti park. Ostaci industrijskog kompleksa postaju okosnica kulturnog života. U suradnji s pejzažnim arhitektima koji istražuju tehnike obnavljanja strukture tla i uspostavljanja bioraznolikosti, Liu i njegov tim stvaraju prostor održivog ekosustava - namijenjen i čovjeku, dokidajući ipak zamoran antropocentrizam koji živimo. Radi u timu s dvadesetak arhitekata - za naše pojmove u velikom, za kineske gotovo obiteljskom uredu. S njima su uvijek i tri uredske mačke.
"Umjesto prepoznatljivog stila, Liu ima svoju strategiju. Nikad se ne oslanja na sigurnu metodu, već svakom zadatku pristupa sagledavajući njegove individualne zahtjeve i zakonitosti prostora. Može se reći kako Liu Jiakun zatečenu stvarnost prevodi u nove moguće scenarije. Nisu to samo znanje i tehnička spretnost, nego zdrav razum i, prije svega, mudrost", stoji u objašnjenju Pritzkerove komisije, kojom je presjedao čileanski arhitekt i laureat iz 2016., Alejandro Aravena. Ukratko bi se moglo reći, sve je to fikcija.
To što je Hyatt ove godine vrednovao rad ovoga čovjeka velika je stvar. Jedan je to od načina da i do našeg zapadnjačkog kulturnog kruga dođe misao kako poštovati tradiciju ne znači biti nostalgičan te da je moguće graditi bez inherentnog rušilačkog nagona.
