Iako je to danas rijetkost, još uvijek se mogu naći dijagnoze njemačkih liječnika iz šezdesetih godina prošlog stoljeća o nekakvom tajnovitom "morbus mediterraneus" - mediteranskoj boljetici koja je praktično bez iznimke pogađala radnike u Njemačkoj koji su došli iz zemalja Mediterana. Dapače, postojala je i dijagnoza "morbus bosphorus" za gastarbajtere iz Turske. I u neformalnom razgovoru među njemačkim medicinskim osobljem su svi znali što se misli kad se govori o "mamma-mia sindromu": opet neki Talijan ili Španjolac koji se došao žaliti i vjerojatno tek tražiti bolovanje, piše Deutsche Welle.
Kako tvrdi Meryam Schouler-Ocak, liječnica i primarius psihijatrijske ambulante berlinskog Charitea u bolnici St. Hedwig, takve očite diskriminacije danas ima bitno manje, ali ipak nije posve nestala iz glava njemačkih medicinara. Medicinski, naravno da je to kompletna besmislica: svako ljudsko biće ima iste osjećaje i iste bolove.
Ali tu je problem bio i suočavanje njemačkih medicinara s drugim kulturama: s jedne strane ni unutar istog društva nije svugdje isti prag kada će netko uopće priznati da je bolestan. A s druge je tu i banalan problem nepoznavanja jezika: kada bolesnik tek zna reći da ga "sve" boli. Kod radnika iz inozemstva je povrh toga doista bila lako moguća i klinička depresija u novoj, hladnoj i nepoznatoj Njemačkoj, navodi DW.
"Takvo sagledavanje stvari i razumijevanje u to doba nije postojalo. Nedostajale su nam kulturološke informacije o različitim skupinama u našem društvu", kaže liječnica. Zapravo se već i u obrazovanju liječnika još do danas u načelu polazi od bijelog, mladog i europskog muškarca kao prototipa i za dijagnozu i za terapiju. Čak su i žene često tek "fusnota" u doziranju lijekova - ako se ne radi o "ženskim bolestima". U anketi među studentima medicine u Njemačkoj iz godine 2023. se moralo utvrditi kako i danas još premalo uče o mogućim razlikama među kulturama, ali još uvijek se mogu naći i rasističke predrasude i diskriminacija svake vrste.
Jer u stručnoj literaturi jedva i ima nekakvih podataka o osobama sa migracijskim porijeklom. Još uvijek ima medicinskih knjiga s očitim rasističkim gledištima na primjer o njihovoj krivnji za širenje spolnih bolesti ili o sklonosti stranaca prema alkoholu ili drogama, svjedoči Schouler-Ocak.
Neosporno je i u Njemačkoj postalo bolje, ali diskriminacija još uvijek postoji: češće stranci nego "domaći" primaju pogrešnu ili nedovoljnu terapiju, njihovu žalbu na bolove se uzima previše olako i neće im se propisati primjereni analgetici.
A ako je bolesnik stranog porijekla još i žena, onda je još uvijek duboko nerazumijevanje među kulturama: prema istraživanju "NaDiRa Monitoring 2023.: rasizam i njegovi simptomi" među 21 tisuća osoba stranog porijekla je čak svaki treći prije ili kasnije potražio drugog liječnika ili bolnicu jer je vjerovao kako ga prvi liječnik ne razumije ili ne shvaća ozbiljno njegovu tegobu. To je učinilo čak 39% žena crne boje kože, 35% žena muslimanske vjere i 29% žena porijeklom iz Azije.
Naravno, nema malo niti Nijemaca koji odlaze drugom liječniku samo zato jer nisu čuli što su željeli čuti ili nisu stekli povjerenje u njihove sposobnosti i znanje. Ali kod osoba stranog porijekla je to značajno veći postotak već i zbog problema kojeg liječnici u Njemačkoj očito ne mogu još potpuno razumjeti: bolest tijela je vrlo često povezana s psihičkim tegobama, a tek je tu teško proniknuti u tajnu drugih kultura.
No problem je očit i dobro poznat: čak i po Akcijskom planu protiv rasizma njemačke vlade iz 2017. se konstatiralo kako je među ženama migracijskog porijekla značajno veća učestalost teških psihičkih bolesti i veća opasnost od suicida. Istovremeno, baš takve žene rjeđe uopće traže liječničku pomoć - to može biti posljedica stida, ali i osjećaja krivice, misli Schouler-Ocak. No i prečesto je problem banalan jer te žene ne znaju dovoljno njemački kako bi uopće nekom objasnile svoje probleme ili tegobe.
