Od izvođenja anonimnih liturgijskih drama u 11. stoljeću u zagrebačkoj katedrali, ubrzane profesionalizacije kazališta nakon Drugog svjetskog rada pa do višestrukog iznalaženja novih izvedbenih prostora, hrvatsko kazalište neumorno ispisuje vlastitu povijest unatoč različitim državnim okriljima i turbulentnim okolnostima. Preispituje vlastiti položaj u društvu koji će se iščitavanjem razasute arhivske građe, studija Nikole Batušića, Borisa Senkera, Branka Hećimovića, Antonije Bogner Šaban, ali i različitih generacija teatrologa, povjesničara umjetnosti, urbanista i arhitekata, kretati od siromaštva, marginalizacije, ugleda, pa do blještavih reflektora i crvenog tepiha. Glumcu u njegovu središtu ponekad će se spočitavati amaterizam, nemogućnost memoriranja teksta, dok će se danas od njega tražiti usmjerenost na tijelo, razgranata performativnost, od sviranja instrumenta do granica fizičke izdržljivosti. Kazalište koje u središtu ima glumca, čvrstinu ansambla i zajedništvo uglavljeno je u ulični niz Frankopanske, unutar Bloka 19, dijela zaštićene povijesne urbane cjeline Donji grad.

Riječ je o Gavelli, koja se smjestila u zabavni sadržaj bloka u kojem je nekoć bilo kino Helios (kupljeno 1922. za potrebe druge scene Narodnoga kazališta). Adaptacija Maloga kazališta jedna je od prvih rekonstrukcija zgrade kina za potrebe kazališta. To je također bio slučaj s kinom Apollo (Kerempuh), kinom Lika (Zagrebački plesni centar) i kinom Kozara (Histrioni). Tijekom drugog i trećeg desetljeća 20. stoljeća rekonstruirale su se zgrade iz sredine 19. stoljeća u Frankopanskoj. Preoblikovala su se pročelja, pregradile su se prostorije, mijenjao se grad. A samo kazalište tijekom desetljeća postalo je sve skučenije. Autonomija iziskuje stalno osiguravanje dodatnog prostora za ansambl i radionice. Unutar jedinstvenoga kazališnog prostora, kako bi rekla Željka Čorak, uvijek se odvija dvostruka igra - kazalište postoji i prije, i za vrijeme i poslije predstave, ono postoji kao što postoji crkva i kad nema mise, iako se time ne niječe molitva bilo na kojemu mjestu i bilo u koje vrijeme. Kvadrira se u gustoći simboličnog mjesta, starog sad već blizu stotinu godina. Zgradu je za potrebe druge pozornice Narodnoga kazališta (1929.) rekonstruirao praški đak Josip Dryàk, a nakon osnivanje Dramskoga kazališta Gavella (1953.) uslijedile su nove intervencije pedesetih godina Božidara Rašice, sedamdesetih Andrije Mutnjakovića i devedesetih godina 20. stoljeća arhitektonskog ureda AB Centar 51. Trenutačno se očekuje završetak postojeće rekonstrukcije. Zgrada je između dvaju svjetskih ratova bila dijelom malene cjeline sa susjednom Frankopanskom 6 jer je na broju 8 bio hotel Imperial s restoranom u prizemlju, dok je na broju 6 u prizemlju bila kavana. Predvorje s bogatim dekoracijama anonimni novinar Jutarnjeg lista opisuje kao ''blistavi mramor, velika zrcala, zlatno svjetlo pozdravlja u predvorju posjetioca''.

Snažno i smjelo redateljsko kazalište pod budnim Gavellinim okom

Kazalište Gavella, tad Zagrebačko dramsko kazalište, utemeljeno je odlukom Skupštine grada Zagreba 29. svibnja 1953., a današnje ime nosi od 1970. Nastalo je iz osobne, duboko stvaralačke, prevratničke pobude, sa željom da zajedno stvaraju redatelji i glumci. No s vremenom je postalo tradicionalno kazalište, ono koje će uz klasike postavljati suvremenu hrvatsku i anglofonu dramu, a eksperimente će prepuštati nezavisnoj sceni. Peticija tridesetero glumaca i glumica, redatelja, dramskih pisaca i likovnih umjetnika za novo, drukčije viđenje scene omogućila je stvaranje tad jedine istinske alternative Drami Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Prvi je ravnatelj izabran zajednički. Riječ je o Peri Budaku.

S druge strane, redatelj i pedagog Branko Gavella, dvostruka figura, ujedno je opterećenje i štit. I danas bdije nad kazališnom prošlosti i budućnosti, iako je u sjećanju nedavno preminule unuke, sveučilišne profesorice Yvonne Vrhovac, on tek dragi deda, boem vesele ćudi. Moćan, visok, velik. Okuplja Kostu Spaića i Mladena Škiljana te glumce Juricu Dijakovića, Nelu Eržišnik, Dragu Krču, Peru Kvrgića, Svena Lastu, Jelicu Lovrić, Josipa Marottija, Ljubicu Mikuličić, Miju Oremović, Mladena Šermenta, Duku Tadića, Vjeročku Žagar-Nardelli te Boženu Kraljevu (koja s Fijakovićem ne prelazi u novo kazalište). Traže stvaralačku autonomiju. Podržavaju ih velikani povijesti književnosti poput Marijana Matkovića ili Petra Šegedina. Pridružuju im se likovnjaci Edo Murtić, Boško Rašica i Kamilo Tompa. Samo tri godine prije osnovana je Akademija za kazališnu umjetnost (današnji ADU). Branko Gavella upravo tih pedesetih dovršava složen teorijski, fenomenološki opus koji će se iz ostavštine sabrati u ''Teoriju glume'' (1967.) Simptomatično, u okolnostima u kojima se teorijski znatno složenije osvrćemo na Gavellinu estetiku glumačko-redateljske suigre (usp. Sibila Petlevski, Lada Čale Feldman, Marin Blažević), odavno smo u praksi pod snažnim angloameričkim utjecajem. Zagrebačku kulturu prati snažna liberalizacija prilika, pa je i odvajanje jedne kreativne grupe moguće, a i javlja se uostalom uskoro revolt prema socrealističkoj umjetnosti. Redatelji novom optikom vide svoj rad, ali i vlastiti odnos prema publici. Iako su prve izvedbe igrane izvan Maloga kazališta u Frankopanskoj zbog radova, Krležin ''U logoru'' u Subotici, a ''Golgota'' u HNK, obje u Gavellinoj režiji, odmah je jasno da će se u odmetnutom kazalištu igrati klasici - kritički i smjelo. Spaić je tu predvodnik novog redateljskog naraštaja te u trećoj predstavi, ''Ljubav četvorice pukovnika'' Petera Ustinova, prvi put te 1954. vidimo Nadu Subotić na Gavellinoj sceni.

Eklektično repertoarno šarenilo tijekom desetljeća neće gubiti na snazi, no sazrijevanjem glumačkog naraštaja, izmjenom redatelja, ono će se sve više okretati tradiciji. U počecima praktički bez konkurencije jer Komedija nastaje spajanjem dvaju kazališta 1950. te ima posve drugu ciljnu publiku, a Pionirsko kazalište (ZKM) djeluje kao poluprofesionalno, isključivo za djecu, Gavella postaje finim razvojnim poligonom mladih redatelja Koste Spaića, Georgija Para, Božidara Violića, Dine Radojevića, ali i više ili manje iskusnih poput Vlade Habuneka te Mladena Škiljana. Od 1954. do 1963. Kosta Spaić ukupno režira dvadesetak predstava, svake sezone barem po jednu. Istodobno s filmskom inačicom Axelrodovih ''Sedam godina vjernosti'' 1955. na Gavellinu ga pozornicu donose Drago Krča i Vjera Žagar-Nardelli. O'Neillov ''I ledar dođe'' iz 1963. okuplja velikane različitih generacija, od Mate Ergovića, Bobija Marottija, Borisa Buzančića, Ljubomira Kikija Kapora, Emila Glada i Fabijana Šovagovića. Lica duboko utisnuta u kolektivnu memoriju podsjećaju da je biti Gavellin glumac uvijek značilo širu prepoznatljivost od one koju vidimo u mraku partera. Postavljanje Držićeva ''Skupa'' 1959. ne naznačuje samo drukčije iščitavanje starije hrvatske književnosti nego i najavljuje eru Fabijana Šovagovića. Von Horváthove ''Priče iz Bečke šume'' Spaić će režirati 1975., sukobljavat će se velike gospodarske krize i lomovi, ponovno okupiti velikani, suradnik za govor je ni više ni manje nego Bratoljub Klaić. Desetljeća poslije prerano preminuli jedan od najtalentiranijih redatelja mlađe generacije, Igor Vuk Torbica, pomalo će se pogubiti u tim istim šumama, iako će i tu biti vidljiv njegov predan, pedantan rad s glumcima. Spaić kao redatelj ima smisao za detalje i cjelinu, masovne i komorne prizore, živo je prisutan u teatrološkim istraživanjima akademika Borisa Senkera. Svijet kojeg više nema. Razgovor sa sjenama. Kad se na probe dolazilo s pripremljenim skicama, kad ništa na pozornici nije bilo slučajno, kad rad nije bio sveden na gažu i brzinsko preslagivanje.

Dolazak Dine Radojevića iz Ljubljane u Zagreb na Gavellin poticaj trajno je upisan u kazališne zidove. Konfliktan u radu i komunikaciji, brzo pronalazi svog pisca - Slobodana Šnajdera. Nije slučajnost da upravo on na veliku pozornicu prvi dovodi tad mlađahnog, ambicioznog pisca i njegov ''Minigolf'' 1969. [1968.] Na sceni su Drago Krča i Rade Šerbedžija. Radojevićevo postavljanje Krležina ''Kraljeva'' 1970. amblemska je predstava u kojoj se ogleda majstorski i nadahnuto snaga ansambla. A Božidar Violić kao svog pisca prepoznaje Matu Matišića te će u novijoj kazališnoj povijesti u Gavelli postaviti ''Anđele Babilona'' (1996.) i ''Sinovi umiru prvi'' (2005.), u starijoj će odjekivati Marinkovićeva ''Glorija'' (1970.) te don Jere Božidara Bobana i don Zane Pere Kvrgića. Mladen Škiljan studiozno će pristupati dramskim tekstovima od Steinbeckovih ''O miševima i ljudima'' (1954.) s Bobijem Marottijem do Čehovljeva ''Galeba'' (1962.) sa Svenom Lastom. Istraživačka i buntovna priroda Georgija Para prva će razbiti akademski, školski izgovor. Predstavit će hrvatskoj publici Harolda Pintera s ''Kolekcijom'' i ''Ljubavnikom'' 1964., ali i domaće pisce poput Ivana Supeka s ''Heretikom'' (1969.) i prvog ravnatelja Peru Budaka, ''Tišina! Snimamo'' (1961.). Široki raspon Vladimira Habuneka bit će vidljiv u Ivšićevu ''Kapetanu Oliveru'' (1985.), gdje će kostime raditi Matija Vuica, a glavnu ulogu igrati Zlatko Vitez. Toliko je velikih imena naše kazališne povijesti poput plime i oseke prošlo Gavellinim hodnicima, scenografa i kostimografa - od Drage Turine, Zlatka Boureka, Dinke Jeričević do Zlatka Kauzlarića Atača - oblikovatelja svjetla, šaptača, scenskih radnika. Nova imena u novim vremenima, a danas opet krhko prošlima, zrcale se u režijama Ivice Kunčevića, koji će od ''Henryja IV'' (1980), prema Toljinim riječima, učiniti scenski događaj europskoga kalibra i gdje će na sceni ponovno blistati Drago Krča, Pero Kvrgić, Božidar Boban i Duško Valentić. Zadnji put na sceni Valentića gledam u ''Othellu'' (red. Franka Perković) iz 2015. Obračunat će se Kunčević i s Dostojevskim u ''Idiotu ili neophodno potrebnom očitovanju'' (1981.), a sa ''Zločinom i kaznom'' Božidar Violić 1968., te samo jednom gost u Gavelli Zlatko Sviben 2013. Tada na sceni zadnji put vidim fantastičnu Inge Appelt. Bili su tu Emil Glad, mojoj generaciji u srcu upisan kao Flek iz ''Smogovaca'', Tonko Lonza od 1953. do 1968., Ivo Fici, Marija Kohn, Ivica Vidović, koji je od devedesetih tiho gubio vlastito iznimno mjesto na pozornici, Ljubica Jović, Žarko Potočnjak, kratko Vanja Drach, da nabrojim samo neke. Važne 1998. u novijoj povijesti Magelli postavlja snažnog, punokrvnog Turgenjeva u ''Mjesec dana na selu'', Bobo Jelčić i Nataša Rajković rade Arjounijevu ''Garažu''.

Pogled u budućnost, stvaranje nove utopije

Svako je desetljeće nosilo svoje mijene - od liberalizacije pedesetih, propulzivnosti šezdesetih, političnosti te postmoderne sedamdesetih i osamdesetih, lomova i kriza devedesetih, te ulaska festivalizacije i hiperprodukcije dvijetisućitih. Ono što je najavljivalo novine krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, to snažno, različito, senzibilno na trenutak novo dramsko pismo Lade Kaštelan od ''Adagija'' (red. B. Violić) do ''Posljednje karike'' (red. I. Kunčević), Ivana Vidića, kojega Krešimir Dolenčić prepoznaje kao svoga u ''Ospicama'' (1997.) i ''Dolini ruža'' (2010.), pa sve do Filipa Šovagovića s ''Ptičicama'' (2005.) u režiji Ozrena Prohića, topi se poput leda na ovoj ljetnoj žegi. Nije se dogodilo razvijanje i etabliranje. Stalno i uporno traženje novog, sve manje zajedništva u promišljanju sezona, sve manje postavljanja starih pitanja - istisnulo je širi kronotop, što i za koga radimo. Posve osobno, u studentskim dvijetisućitima kad je poznavanje biljeterki predah od besparice, prvo sjećanje na Gavellu je mokro. U prvim redovima Camusova ''Kaligule'' (red. Tomaž Pandur) nema suhih. Monokromatski minimalizam označuje da se preko granice, u Sloveniji, promjena odavno dogodila. No kod nas nije zaživjela jer će se ubrzo u repertoaru izdvajati predstave na čvrstim glumačkim temeljima poput Lettsova ''Kolovoza u okrugu Osage'' (red. S. Kilibarda, 2014) s destruktivnom, sugestivnom protagonisticom Anjom Šovagović Despot te iznimnom, posve drukčijom Bojanom Gregorić Vejzović, i Słobodzianekova ''Našeg razreda'' (red. J. Novljaković, 2022), gdje svjedočimo snažnoj transformaciji Natalije Đorđević.

Zaokret prema redateljima mlađe generacije započet otprilike s Tamarom Damjanović 2017. i ''Sjećanjem šume'' prema romanu Damira Karakaša u nedostatku prostora zadnjih godina nastavit će se s Ivanom Planinićem i Krležinom ''Legendom'' te nadolazećim izvlačenjem Kalmana Mesarića iz ropotarnice prošlosti Ivana Penovića. Cijela povijest Gavelle ujedno je borba za adekvatniji prostor, za disanje u napučenom bloku. Puste obnove i traženja, problemi s dogradnjom scene i kotlovnicom, seljenje u foaje, traženje publike. Otvaraju se vrata studentima u obliku koncertnih čitanja, razgovore nakon predstava tijekom Gavellinih večeri vodi pokojna Mira Muhoberac. Tu su obljetničke izložbe, susreti, ali i potpuno zatvaranje u sebe. Zadnjih godina bili su u gotovo svakom kvartu, od Novog Zagreba, preko Črnomerca, do tunela Grič. Neke premijere odvijale su se i u drugim gradovima, od Osijeka, Sarajeva do Novog Sada. Budućnost za kazalište u cjelini, a time i slavljeničku Gavellu, u ovih 70 godina ne samo da otvara pitanje nasljeđa nego i pitanje suvislijeg dijaloga s publikom i kritikom. Otvaranje sebi, pa i drugome, unutar stvaralačkog procesa odavno je postalo stvar poze. Kazalište kao vjerno ogledalo društva neumorno traži novi, promišljeniji repertoar. Breme naše kazališne historiografije upućuje da nije riječ o utopiji. Makar morali ići buntovnički, kao i neki od pripadnika starije generacije, glavom kroza zid.