Od izvođenja anonimnih liturgijskih drama u 11. stoljeću u zagrebačkoj katedrali, ubrzane profesionalizacije kazališta nakon Drugog svjetskog rada pa do višestrukog iznalaženja novih izvedbenih prostora, hrvatsko kazalište neumorno ispisuje vlastitu povijest unatoč različitim državnim okriljima i turbulentnim okolnostima. Preispituje vlastiti položaj u društvu koji će se iščitavanjem razasute arhivske građe, studija Nikole Batušića, Borisa Senkera, Branka Hećimovića, Antonije Bogner Šaban, ali i različitih generacija teatrologa, povjesničara umjetnosti, urbanista i arhitekata, kretati od siromaštva, marginalizacije, ugleda, pa do blještavih reflektora i crvenog tepiha. Glumcu u njegovu središtu ponekad će se spočitavati amaterizam, nemogućnost memoriranja teksta, dok će se danas od njega tražiti usmjerenost na tijelo, razgranata performativnost, od sviranja instrumenta do granica fizičke izdržljivosti. Kazalište koje u središtu ima glumca, čvrstinu ansambla i zajedništvo uglavljeno je u ulični niz Frankopanske, unutar Bloka 19, dijela zaštićene povijesne urbane cjeline Donji grad.
318
prikaza
70 godina Gavelle – od revolucije do tradicije
1/10
Zgrada je između dvaju svjetskih ratova bila dijelom malene cjeline sa susjednom Frankopanskom 6 jer je na broju 8 bio hotel Imperial s restoranom u prizemlju, dok je na broju 6 u prizemlju bila kavana
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
