Pišući "Amarcord", sjetio se kako je posljednji put na "lični crnjak", traumu i strah od samoće kad je svojedobno nuždom stigao u Ameriku reagirao posvećenim učenjem i disciplinom. Tad je, u Los Angelesu, Namik Kabil kao predratni student medicine, završio filmske studije, a onda mu je, jednog dana "slučajno" stigao amidža Idriz na nekoj od kalifornijskih plaža, potvrđujući da nas teme pronađu i kad nas ocean od njih dijeli.

Povratak u domovinu koincidirao je s ekranizacijom uspješnog scenarija "Kod amidže Idriza" u režiji Pjera Žalice, a potom je Kabil, bježeći od bosanskohercegovačke svakodnevice, prema isprobanom načelu posvećenosti uronio u različite autorske projekte koji su, između ostalih, rezultirali autorskim igranim filmom "Čuvari noći", iznimno uspješnim dokumentarcem "Informativni razgovori" te romanima "Sam" i "Amarcord". 

U izdanju zagrebačkog Hena coma objavio je roman "Isijavanje", koji možemo smatrati "Višnjikom" novog doba i u kojem autor nepogrešivom preciznošću detektira sve točke oko kojih se pletu traume onih koji su otišli da se nikad ne vrate, zbog nužnosti, a ne izbora. U intervjuu za BestBook govorio je o "Isijavanju", mentalitetu, traumi kao ključnoj temi kojoj je posvećen gotovo cjelokupni njegov opus te Bosni i Hercegovini koja nije sanjala višestoljetni san o samostalnosti. S autorom razgovaramo povodom uvrštenja njegovog romana u širi izbor književne nagrade Fric tjednika Express.

Da loši književni promotori nisu potrošili frazu da se neka knjiga 'morala napisati', za vaše 'Isijavanje' to bi se s pravom moglo reći. Da čovjek pokušava prodati kuću, a čini sve da se to ne dogodi, velika je književna tema od koje je jedino veća ili tužnija tema to što se isto u stvarnosti i događalo. Neću koristiti privilegij poznavanja činjenica koje su utjecale na građu romana, ali ću iskoristiti to što sam upoznata s tim koliko dugo je 'Isijavanje' nastajalo i kakve je metamorfoze pretrpjelo. Koliko je vama, i zbog osobnog, a i zbog iskustva ljudi iz najbližeg okruženja, bilo važno napisati ovu priču i jeste li uopće, sve da ste i pokušali, od nje mogli pobjeći?

Bježao sam, pokušavao se skloniti od teme, ali me priča pratila i sustizala. Sve zajedno dosta je lično i djelomično autobiografski i to je bio razlog bezuspješnog otpora. Naime, znao sam da tu dramu moram na neki način ponovo preživjeti da bih knjigu doveo do kraja. Sad, nakon što je izašla, drago mi je da sam imao hrabrosti uhvatiti se u koštac s demonima, i ličnim i društvenim, pogotovo jer mi se u samome procesu pisanja na momente učinilo da sam hrabriji nego što stvarno jesam. I to je još jedan razlog da i dalje vjerujem u poznato opće mjesto, kako umjetnost ipak uspijeva izvući ono što je dobro u čovjeku. Nije to, naravno, pravilo, ali se dešava.

U 'Amarcodu', vašem prethodnom romanu, bilo je dosta emigrantske muke, ali i obilje humora te činjenice da je junak iz sunčane Hercegovine stigao u sunčaniju Kaliforniju. Mlad je, zanima ga film, na korak je do Hollywooda. I za njega i za svijet iz kojeg potječe još se čini da ima nade. S Besimom, junakom iz 'Isijavanja', stvari su bitno drukčije. Njega je sudbina kao mnoge sunarodnjake, odvela u Skandinaviju, a na nju se, ako ćemo iskreno, i 'mještani' teško navikavaju. Navikli smo da umanjujemo tuđe žrtve, posebno zbog činjenice da se stradanja mjere u stotinama tisuća nakon posljednjeg rata u BiH te da se svaka 'blaža' žrtva nastoji učiniti beznačajnijom. Kolika je emigrantska tuga i koliko vam je važno što ste uspjeli dati glas ljudima koji su podijeljeni između želja i nužnosti?

Ovdje, i ne sam samo ovdje, ljudi uglavnom pričaju o vlastitoj patnji i tuđim nedjelima. Možda za promjenu da malo pričamo o gadostima vlastitog stada i pokušamo čuti kroz što su oni drugi prolazili. Ne smatram vlastitu etničku pripadnost previše važnom, ali me to nije spriječilo da pričam o toj pripadnosti, naprotiv, ona mi je naročito bila zanimljiva. Koji smo mi, koji su oni, drugi, treći i svi ostali. Izgubljenost i zbunjenost Bošnjaka specifično mi je zanimljiva, kao naroda koji nije vjekovima i po tamnicama sanjao svoju državu već na neki način, spiralom tragičnog raspada Jugoslavije, bio primoran na taj državni okvir. Znam da ovo zvuči zapaljivo i upravo zbog toga mi je i zanimljivo. Teško je ne primijetiti kako Bošnjaci, koji su tako bolno stradali u zadnjem ratu, danas ne pokazuju državotvorni mentalitet ignorirajući pri tome baš to, vlastitu žrtvu. U tom smislu, nisu ni malo slučajna nacionalistička osporavanja Bosne i Hercegovine, ali nisu ni jednodimenzionalna, kako ih se često želi prikazati. U emigrantskim očima, u tom pogledu iz daljine onih koji su otišli, sve te stvari dodatno su zakomplicirane nostalgijom i nekim paralelnim, patetičnim, ali istinski bolnim računanjem vremena, tamo i ovdje. Kao i u prethodnoj knjizi, i u ovoj se bavim onom vrstom emigranata koji su otišli jer su bili primorani, a na što se vjerojatno nikad ne bi usudili da nije bilo rata. Nisu ovdje, ali nema ih ni tamo, i dalje se traže.

Ponovno ste uspjeli, kao i s prethodnom knjigom, napraviti literarni spomenik Trebinju. Ne nužno onom kakvo je bilo i ni najmanje ovom današnjem. Je li zavičaj kao važan segment vlastite književnosti bio svjesni izbor ili se drugačije, s obzirom na okolnosti, nije moglo, a nije ni trebalo?

Mislim da junak romana, makar i ne toliko svjesno, utopijski pokušava pronaći ne samo grad već i vlastiti život koji je ratom i progonom ostavio, ali to, naravno, ne uspijeva. Što se mene tiče, i u samome književnom postupku, to je ipak neka intimna i privatna geografija inspirirana stvarnim Trebinjem. A emocije izbijaju same, kao podzemne vode. Sad, nakon što je knjiga izašla, izgleda da je sličnost između privatnog, književnog i stvarnoga grada veća nego što sam mislio. Desilo mi se da mi ljudi nakon čitanja 'Isijavanja' govore kako su poneseni opisima grada i da zbog toga imaju želju otići dole i prošetati. Pored toga što je to kompliment, istovremeno još jednom govori kako smo mi samo djelomično svjesni čime se i kako bavimo, odnosno da je taj proces višesmjeran i obostran.

Generacijski moment i starosna razlika između junaka u djelima koje kompariram važan je i zbog činjenice da je Besim u dobu u kojemu mu je vlastita prošlost maglovita, a sadašnjost takva da i ne daje nade za jasniju ili bolju budućnost. A pomalo je kasno za velike snove i želje, iako će nas popularna psihologija učiti drukčije. U trenutku u kojem se već ispraćaju vlastiti roditelji, kasno je za nove početke. Je li dodatno kasno u mentalitetu i geografiji u kojoj se nasljeđuju traume i gdje je, kako ste mi nedavno rekli, trauma najpouzdanija nekretnina?

Mislim da je život bez boga važna tema. Ima nas, čini mi se, poprilično koje je formalna religija samo ovlaš okrznula, ne dodirnuvši nas u srce jer nije pružila očekivanu utjehu. A opet vjerujemo u nešto, kako to volimo reći, ili se samo plašimo ništavila konačnog odlaska, pa zato kažemo da vjerujemo. Na sličan način se doživljavaju i odlasci bliskih ljudi. Teško i bez neke utjehe, ali to je naš izbor. Rat je ukrao ljudima godine života i to je poseban segment naših trauma. Ne želimo da se sjećamo teških stvari, pokušavamo ih izbrisati, ali je vrijeme podjednako curilo i tada. Otuda osjećaj da nam fali godina života koje su protekle u bunilu.

Zbog iskustva kakvo imamo u prošla dva i pol desetljeća skloni smo mitologizirati predratni život, uz već potrošene priče o dobrodošloj crvenoj putovnici na svim međunarodnim granicama i čuvenom spavanju po klupama. O bratstvu i jedinstvu iz kojeg je izraslo bratoubilaštvo da i ne govorim. U 'Isijavanje' uvodite motiv predratne 'zabranjene ljubavi', koji podsjeća na još jedno, ekranizirano i opjevano hercegovačko iskustvo, kad majka Aleksu Šantića zaklinje mlijekom kojim ga je dojila da ne ženi Latinku. Je li taj motiv posljedica potrebe za dekonstrukcijom jednog mita o idealnom suživotu ili samo potreba da se objasni širi kontekst iz kojeg naš junak dolazi?

Nije lako objektivno sagledati kako je stvarno bilo prije rata jer smo od tog dijela prošlosti odvojeni radikalnim i nasilnim događanjima. Ne treba zaboraviti da se rat na neki način doživljava i kao prestanak jednog i prelazak u drugi politički sistem, bez obzira na to što se društvena promjena počela dešavati prije rata. Vjerojatno je tragičnost tog vremena, koje se izjednačava s promjenom društvenog sistema, jedan od razloga idealiziranja perioda prije rata. Zanimljivo mi je kad se u nekim privatnim evociranjima vraćamo, na primjer, na proslave, žurke i derneke iz tog perioda i slušamo kako ljudi opisuju raskošnost onog vremena. I onda neko izvuče izblijedjelu fotografiju s takvog događaja i vidimo vinjak na stolu, grickalice u čaši, blijedi sir na tanjuru, pa spomenuta raskošnost najednom poprimi bajkovitu auru. Očigledno da se tu radilo o drugačijim imanjima i nemanjima. Mislim da je mitologiziranje predratnog života na neki način i pokušaj potiskivanja ratnog iskustva. Nisam znao za tu epizodu o zabranjenoj ljubavi u životu Alekse Šantića. Samu kletvu sam čuo više puta. Zaista je znakovito koliko su rječite naše kletve. Ja ne mislim da se tu radi o mitu jer postoji živo iskustvo kako se u našem društvu, u okviru porodice, potomcima brani ljubav s nevjerom. Mene je zanimala ta duboka hipokrizija, prava duhovna šizofrenija, kako odrastaš s ljudima druge vjere, dijelite intimne trenutke mladalaštva, ali se, eto, ipak ne smijete ženiti ni udavati. Kad bi se napravilo istinsko statističko istraživanje o tome, tvrdim da bi, nažalost, dobiveni podaci o tome koliko se još na miješanje s drugom vjerom gleda s neodobravanjem, bili poražavajući. Zato ne mislim da je to mit već sami život ovdje. Jedno se priča iza kućnih vrata, a drugo izvan kuće, i to je uvijek bilo tako, čast drukčijim iznimkama. Ali, eto, mi se još zabezeknuto pitamo odakle je zaboga došlo sve ono zlo kad smo se tako iskreno voljeli.

Nadam se da će nas razumjeti hrvatska publika kad kažem da je jedno od temeljnih pitanja bosanskohercegovačke egzistencije pitanje 'Gdje se kopaš?'. Uz emigrantsko iskustvo ono podrazumijeva i evolutivnu nadgradnju u vidu činjenice da se ljudi ne pokapaju samo jednom, kako je to u ostatku civilizacije praksa, nego se ekshumiraju i premještaju na rodnu grudu. Isto je s vašim junakom Besimom, koji želi ponovno na svojoj zemlji pokopati majku. Osim što umjetnost uspijeva izvući dobro u čovjeku, pomaže li da se tijekom procesa pisanja dođe do odgovora vezanih za naše mentalitetske apsurde, kao što je to 'prekopavanje' mrtvih?

To ste dobro rekli, mi se ovdje i prečesto ne sahranjujemo samo jednom. U okviru istraživanja koje sam interno radio sklapajući građu za 'Isijavanje', obilazio sam manastir Žitomislići i zatrpanu Vidonjsku jamu te pri tome intervjuirao svjedoke i pamtioce. Mislim da će me priča o tim kostima proganjati do kraja života. Nisam siguran da je samo suočavanje uvijek ljekovito. Jedino olakšanje koje osjećam kad nešto od takvih, teških stvari, uspijem zabilježiti jeste činjenica da sam to zabilježio, da sam dodao makar slovo u pamćenju. Što opet ne znači da to neko nekada neće zloupotrijebiti za neko najnovije podgrijavanje.

Sva vaša djela, bilo da je riječ o književnim ili filmskim, duboko kopaju po našoj kolektivnoj traumi ('Amarcord', 'Kod amidže Idriza', 'Informativni razgovori'...). Ljudi koji se profesionalno psihoterapijski bave traumom imaju i svoje supervizore. Je li za autora adekvatan nadomjestak za superviziju činjenica da se ljudi pronalaze u knjizi, čak na mjestima za koja niste znali da se njih tiču, poput opisa mjesta na kojem se jedan čovjek zaustavi kad napušta zavičaj u vrijeme boravka tijekom godišnjeg odmora?

Primijetio sam da je jedna od reakcija na 'Isijavanje' slična onoj koja je bila i s 'Informativnim razgovorima' – ljudi otvaraju vlastite zamandaljene sehare i kopaju po svojim sjećanjima. Meni su takve reakcije inspirativne, govore mi kako to nije samo priča koju sam namaštao iz glave već i slušajući ono što drugi govore. Ima nekog patosa u tome da čovjek pokuša čuti glas drugog. Porazna je i negdje mračno vulgarna nemogućnost ili nespremnost da se suosjeća s tuđom patnjom. Makar i racionalno, ne znam kako možete očekivati da vas neko sasluša, a da pri tome sami niste spremni da čujete.

Slično mitologiziranju predratnog blagostanja i toj slici s vinjakom i žutim sirom je i idealiziranje zavičaja iz perspektive izmještenosti. U 'Isijavanju' pišete: 'Provincijska ubogost jela je ljude oduvijek, naročito one naprednije (...). Treba kišovitu jesen izdurati u malom mjestu na jugu, a tek vjetrovitu zimu, varljiva je bila i ostala ta scenografija juga, zaleđina Mediterana. Ima li šta gore od Bileće ljeti, ima Bileća zimi.' Neki su ljudi iz vlastitih provincija stjecajem nužnosti a ne izbora stizali u svjetske metropole. Kako objašnjavate činjenicu da usprkos prednostima koje bi im mogao ponuditi život u velegradu i dalje sanjaju svoje čemprese i svoje bileće za koje se ne zna u kom godišnjem dobu su grđe?

Je li to univerzalna karakteristika ljudske prirode ili opet našeg mentaliteta i potrebe da se okrene janje na ražnju i zapjeva zavičajna pjesma ma koliko to u novoj sredini više sličilo paganskom ritualu nego proslavi? Ne treba olako tvrditi da bi ti ljudi bili manje sretni u svojim lokalnim svjetovima da nije bilo rata i da su ostali u svojim dvorištima, jer to je, ne zaboravimo, perspektiva nas koji se tome čudimo. Imamo mi ovakvi – nadam se da neću zvučati previše arogantno – koji za sebe mislimo da smo malo načitaniji i otvorenijih svjetonazora, sklonost da definiramo što je civilizirano, a što primitivno. I obično to zvuči kao kafanski pokušaj antropološkog presjeka, ali s predrasudom a priori. Čini mi se da je to djelomično i posljedica naše averzije prema široj slici vlastitog podrijetla. Ali iskreno, i sam se uglavnom slažem s vama i moj kontraargument zapravo je polemički prema samome sebi, zbog vlastite sklonosti k takvim zaključivanjima. Ipak, bez obzira na to što provincijski duh živi itekako i u metropolama, njegov zavičaj je provincija. Imam jednu zgodnu priču na tu temu. Kad je moja američka prijateljica izjavila kako voli New York, ali da je nervira provincijalizam na koji nailazi tamo, kroz smijeh sam pitao da to pojasni. 'Znaš, tamo srećeš ljude koji misle da je činjenica da su se tu rodili sama po sebi dovoljna', odgovorila je.

Ima i izmještenost svojih prednosti, posebno za pametne ljude koji će iz tog iskustva iscrpiti najbolje te primijeniti u novom, 'povratničkom' životu. Mislim konkretno na vas i način na koji se nosite s bosanskohercegovačkom svakodnevicom. Svojedobno smo spominjali neke zajedničke drage nam i uspješne pisce čija bi književnost bila sigurno drukčija da je ne stvaraju izvan domovine. Možete li pretpostaviti koliko bi vaše pisanje, a i sam izbor tema, bio drukčiji da nije bilo rata, izbjeglištva, Amerike? I postoji li racionalno objašnjenje za činjenicu da vas priča pronađe i onda kad ste oceanom udaljeni od nje? Jesu li i teme, kao karakter, čovjekova sudbina?

Spomenuli ste ranije da sam se do sada uglavnom bavio ratom i traumom. Bez obzira na to što sam fasciniran veselijim tonovima u umjetnosti i postavljam ih sebi kao neki ideal, kad krenem raditi, matica me odnese prema našem tragičnom iskustvu. O tome sam opet razmišljao baš ovih dana, nakon što je 'Isijavanje' objavljeno. Možda je to posljedica i autobiografskog pristupa, kojemu sam sklon. Pri tome ne treba zanemariti činjenicu da se ovdje samo od književnosti ili filma ne može živjeti. To je za autora specifična pozicija, ne morate zabavljati nikoga, imate privilegiju da se možete baviti vlastitim suštinama bez neke tržišne kalkulacije jer svakako nećete moću kupiti pristojno auto od napisane knjige kojom ste se okupirali petšest godina. Ja uopće nisam siguran da bih se bavio čime se bavim da nije bilo rata. Ne znam što bih radio, predaleka mi je takva hipoteza, nerealna za razmišljati. Pogotovo ne mogu sebe zamisliti da pišem u Americi jer tamo postoji surovo tržište i neminovno je drugačija matrica stvaranja. Zbor toga mi je, između ostaloga, zanimljiva knjiga 'Memed, crvena bandana i pahuljica' Semezdina Mehmedinovića. Autor živi tamo, nije baš neintegriran, a zapravo piše o svome otočkom iskustvu, svojevrsne izolacije. Fascinantan je naravno Aleksandar Hemon, koji je rijedak primjer spisateljskog uspjeha na američkom tržištu.

Osim što se pokapamo više puta, fenomen očevine, nasljedstva, zemlje i kuće kod nas nije pitaje nekretnine, tržišne kategorije i vrijednosti. Da je drukčije, vjerojatno ni 'Isijavanja' ne bi bilo, ili barem ne u ovom obliku. I ako se zemlja proda, kod nas se smatra da novac treba uložiti u nekretninu. Da netko novcem od prodaje očevine plati sebi krstarenje Mediteranom, vjerojatno bi ga okruženje proklinjalo do sedmoga koljena. U romanu i pišete kako je jedan prodao očevinu i poludio, a nitko ne spominje onog drugog koji je poludio a nije ju prodao. Kako svi mi već nismo poludjeli živeći po običajnim adetima, koje češće posvećenije poštujemo nego formalne zakone?

Više mogu razumjeti Besima iz 'Isijavanja' nego Amerikance koji često nemaju ono što mi zovemo dom, koliko god slobodni oni bili zbog toga, a mi zarobljeni pripadanjem. To što je ta emocija radikalizirana ratom i progonom, naša je tragedija. Ali mislim da takav senzibilitet nije sam po sebi primitivan već je primitivan naš širi kulturološki okvir. Kad bi ogoljeli stilizirani feudalno-malograđanski ambijent Rusije uoči revolucije, koji je opisao Anton Čehov, i kad bi sveli njegove drame isključivo na dramske elemente, vidjeli bi jasnije slične slavenske lomove i izgubljenosti na temu pripadanja. I u 'Višnjiku', na primjer, oni prodaju nasljedstvo, a boga mole da ga ne prodaju. I moram o politici na kraju, nekako se prirodno nadovezuje na ovo do sada. Ovdje i dalje imate ljude koji su skeptični što se tiče Europske unije i naših nastojanja u tom pravcu i ne mislim pri tome na skepticizam zbog činjenice da mi po tome pitanju u Bosni i Hercegovini radimo katastrofalno malo. Ovo govorim u vezi sa spomenutim primitivizmom u kojemu živimo i potencijalne mogućnosti da se izgradi formalna pozicija za napredak. Kao da mi sami imamo političkih kapaciteta približiti naše zakone francuskim i njemačkim, bez pritisaka iste te Europske unije. Uopće me ne zanima koliko će trajati ta tvorevina, a mislim da hoće duže nego što joj to zlonamjerni predviđaju, to je za nas ovakve rijetko svjetlo u tunelu, naročito za tako kompliciranu političku tvorevinu kao što je Bosna i Hercegovina. Skeptici će reći: 'Evo, Hrvatska je ušla pa što ima o toga?'. Možda nema previše u poređenju s bogatom Europom, ali mi koji još nismo u EU itekako vidimo koliko se Hrvatska odlijepila u odnosu na, na primjer, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.