Film o ustaškoj operaciji Halijard još je gori agitprop od četničke verzije

Proteklih je mjeseci prilično oštre reakcije povjesničara u Srbiji, ali i izvan nje, izazvao film "Heroji Halijarda". Taj uradak redatelja Radoša Bajića, u kojem je posljednju ulogu imao pokojni Žarko Laušević, govori o evakuaciji američkih i britanskih pilota oborenih nad Srbijom 1944. godine. Operaciju Halyard Amerikanci su doista uspješno organizirali, o njoj postoje brojna svjedočanstva i povijesni dokumenti, u njoj su sudjelovali i četnici, no ovaj patetični srpski film, smatraju historičari, pretjerano glorificira njihovu ulogu u toj priči. Osim što se u filmu netočno tvrdi da je ta operacija bila "najveća ikad" akcija spašavanja (izvučeno je tad 500 pilota, no partizani su ih spasili četiri puta više), vrlo su rijetke i scene u kojima se spominju ili pojavljuju Nijemci te njihova suradnja s četnicima.

Plakat za srpski film 'Heroji Halijarda' PROMO

"Za Bajića su četnici suparnici Nijemaca, jedini spasioci saveznika i isključivo oni brane Srbiju od prodora komunista", napisao je u svom tekstu za podgoričke Vijesti o ovom filmu režiser Mladen Ivanović, jasno optužujući film za povijesni revizionizam i za pristrano tumačenje četničke uloge u čitavoj priči.

Slabo je znano da je prije godinu dana i Hrvatska dobila svoje "Heroje Halijarda", film koji govori o ustaškoj odluci da se zarobljeni američki i engleski zrakoplovci više ne predaju Nijemcima. Hrvatska je varijanta produkcijski neusporedivo siromašnija, u njoj svjedočanstva preživjelih pilota čitaju studenti dramske sekcije jednog teksaškog sveučilišta, angažirana je i njihova živopisna profesorica, ali je u svemu također nedvojben revizionistički kontekst.

Plakat za film 'Zrakoplovci i barunica' PROMO

Autor filma "Zrakoplovci i barunica" je izvjesni Nikola Knez, čovjek koji se predstavlja kao hrvatsko-američki redatelj koji u Americi ima filmsku tvrtku iFilms LLC, a osnovao je i "Hrvatski filmski institut". Knez je ranije snimio dokumentarni film o Mladenu Pavkoviću, novinaru i predsjedniku Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 (može se s priličnom sigurnošću pretpostaviti da u filmu ne spominje kako je Pavković osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog seksualnog uznemiravanja 18-godišnje djevojke 2013.), snimio je i dokumentarac o silovanim ženama tijekom rata u Vukovaru, film o Bleiburgu "Titova dozvola za genocid" i "Operacija Oluja" (najnoviji Knezov uradak zove se "Izborni zakon Republike Hrvatske", u njemu se agitira za promjenu izbornog zakona, o tome u filmu govore isključivo likovi s desne i konzervativne političke scene: Vice Vukojević, Vladimir Šeks, Željka Markić, Josip Jurčević, Tomislav Jonjić i Stjepan Šterc).

Prizor iz filma 'Zrakoplovci i barunica' PROMO

Film "Zrakoplovci i barunica" bavi se pričom o barunici Veri Nikolić na čijem su imanju, od 1944. do kraja rata, ustaške vlasti čuvale američke i engleske pilote. Poznato je da su oni ondje doista imali iznimno dobar tretman i o tome su u svojim pismima i objavama ti ljudi u više navrata svjedočili. No ovaj film, baš kao i tekstovi koje su o njemu objavili desničarski i konzervativni portali, promiče netočnu tezu kako je "jugoslavenska komunistička propaganda od 1945. do 1990. tumačila da su ti američki zrakoplovci bili pogubljeni". Upravo u revizionističkom duhu Radoša Bajića, film želi dokazati da su zarobljenici preživjeli "zahvaljujući zauzimanju i zaštiti koju su im ponudili politički, vojni i vjerski vođe, kao i obični građani u Hrvatskoj". Otprilike kao što u Srbiji žele dokazati da su četnici bili anđeli čuvari američkih i britanskih pilota, tako i film Nikole Kneza u SAD-u želi dokazati da su ustaše spašavale savezničke zarobljenike.

No tko je bila barunica iz naslova ovoga filma, zašto su ustaše odlučile zadržati američke i britanske pilote kao svoje zarobljenike i kojim se sve motivima Pavelić vodio u toj odluci?

Barunica Vera Nikolić Podrinska rođena je u jednoj od najbogatijih i najuglednijih zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća, otac joj je bio podban Vladimir barun Nikolić, a majka Ella rođena barunica Scotti. U selu Prekrižju, čiji je dio i današnji Pantovčak, barunica je imala golemo imanje i ladanjsku vilu, pred rat ga je i proširila, pa joj je nadbiskup Stepinac prodao i crkvenu zemlju na Pantovčaku. Vera Nikolić bila je i školovana slikarica, a o njenoj se umjetničkoj ostavštini godinama brinuo kolekcionar dr. Josip Kovačić (nakon njegove smrti 2017. sva je njegova kolekcija donirana Gradu Zagrebu).

Prije Drugog svjetskog rata stari je barun umro, a upravljanje imanjem iznimno uspješno preuzela je kći Vera Nikolić, barunica s kistom. U kućanstvu je barunici pomagala kuharica Lizika, a u vinogradu se najviše oslanjala na pomoć vincilira Ivića. Kad je počeo rat, ustaše su pokraj imanja postavili tri protuavionska topa, a nešto kasnije, u neposrednoj blizini vile, otvorili logor za oborene i zarobljene američke pilote. O osnivanju tog logora na imanju barunice Nikolić, o odluci da se američki i engleski piloti više ne predaju Nijemcima, pa čak i o Pavelićevu ugodnom ćaskanju sa savezničkim zrakoplovcima, opširno je u svojim djelima pisao povjesničar Bogdan Krizman (Varaždin, 1913. - Zagreb, 1994.), a sva su objavljena u doba SFRJ, dakle nema govora o tezi da su komunističke vlasti tvrdile kako su ti ljudi pobijeni (riječ je o knjigama "Ante Pavelić i ustaše", Globus, Zagreb, 1978., "Ustaše i Treći Reich", Globus, Zagreb, 1983. i "Pavelić u bjekstvu", Globus, Zagreb, 1986.)

Do polovice 1944. saveznički zarobljenici koje su oružane snage NDH zarobile bili su predavani njemačkoj vojsci, koja ih je slala u zarobljeničke logore u Trećem Reichu. Prema svjedočanstvu fra Theodorea Benkovića, neslužbenom dušobrižniku zarobljenih savezničkih zrakoplovaca (tog rođenog Amerikanca roditelji hrvatskog podrijetla poslali su krajem tridesetih na studij teologije u Mostar, no on je tijekom rata završio u Zagrebu), pojedine savezničke zrakoplovce skrivale su ustaše od Nijemaca u Zagrebu, da bi na kraju nakon otvorenja zarobljeničkog logora i oni završili na Pantovčaku.

Vila barunice Nikolić. Na njenoj poziciji danas su Predsjednički dvori Privatna arhiva

Šezdesetak savezničkih zrakoplovaca koje su ustaše zarobile krajem Drugog svjetskog rata bili su većinom Amerikanci (trojica Engleza i jedan Južnoafrikanac). Neki su od njih već dan-dva nakon zarobljavanja došli na njezino tenisko igralište i počeli se rekreirati. Barunica i njezina nećakinja Gabriele odlično su govorile engleski, a sa zarobljenicima je na baruničinu imanju kontaktirao i franjevac Theodore Benković, rođeni Amerikanac hrvatskog podrijetla. Piloti su, potvrđuju svjedočanstva što ih je poslije rata prikupila Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, doista uživali veliku slobodu na baruničinu imanju. Radi učenja engleskoga jezika posjećivali su ih imućniji Zagrepčani, ali i su i mlade Zagrepčanke obilazile pilote koji su s barunicom Nikolić rado igrali bridž, a nerijetko se i sami opuštali u njezinoj vili slušajući gramofonske ploče. Američki su piloti, u kasnijim svjedočanstvima što ih je u knjizi "Allied Prisoners Of War In Croatia" zapisao kontroverzni povjesničar Michael McAdams (početkom sedamdesetih objavio je knjigu kojom je htio dokazati da su optužbe protiv Andrije Artukovića falsificirane te da čovjek koji je, između ostalog, osuđen i za smrt iz mitraljeza 450 muškaraca, žena i djece potkraj 1941. jer za njih nije bilo mjesta u koncentracijskom logoru, nije odgovoran za takve zločine).

U Zagrebu su imali djevojke i ljubavnice, s barunicom su slavili Uskrs, jeli govedinu, pire krumpir, salatu, orahnjaču, pisanice, vina po želji... Znali su se čak prošetati i do lokalne gostionice. Na zarobljeničkom teniskom turniru pobijedio je Frank Ryan iz Sommervillea, N. J., SAD. Osim tenisa, igrali su odbojku, šah i slušali kratkovalni radio, američku postaju. Svi zarobljenici koji su to željeli radili su u vinogradu barunice Nikolić i primali naknadu za svoj rad, po svom izboru, u vinu. Premda je hrana za zarobljenike bila ista kao i za logorske stražare, rat je smanjio kvalitetu na minimum, pa su se zarobljenici tužili na hranu. Juha od graha s nekim zelenjem, tj, koprivama, tvrdi crni kruh i rijetko kuhani žganci od kukuruznog brašna očito nisu bila jela koja su im se sviđala. Doduše, predstavnici Hrvatskog crvenoga križa donosili su im što su mogli, a tako i švicarski konzul. Uz to, svaki od njih prije polaska na zadatke dobivao je 49 američkih dolara, koji im nisu oduzeti u zarobljeništvu, pa su mogli kupovati razne sitnice. Tako je za jedan dolar John P. La Rue kupio malog odojka, no kaže da nije bilo baš previše mesa na njemu. Kožni pilotski kaputi im također nisu oduzeti i pojedinci su ih imali još dugo nakon povratka u SAD.

U knjizi "Ustaše i Treći Reich" prof. Bogdan Krizman pisao je o iskazu zapovjednika zrakoplovstva NDH, generala Vladimira Krena (nakon Drugog svjetskog rata, kao visokopozicionirani časnik NDH, optužen je za ratni zločin nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima, strijeljan je 1948.) istražiteljima OZNA-e u kojem on svjedoči kako ga je u ljeto 1944. posjetio njemački zrakoplovni ataše, pukovnik Creydt, koji je došao prigovoriti da im Zapovjedništvo zrakoplovstva NDH ne predaje sve savezničke zarobljene zrakoplovce. Nakon kratke istrage ustanovljeno je da se radilo o navodno samo jednom savezničkom zrakoplovnom potporučniku Englezu, koji je u Zapovjedništvu podučavao hrvatske zrakoplovce engleski jezik. Taj je časnik molio da ga se ne preda Nijemcima jer bi radije ostao u hrvatskom zarobljeništvu, a tako su, tvrdio je on, željeli i ostali saveznički zrakoplovci.

U vrijeme NDH u salonu barunice Nikolić jednom tjedno okupljalo se elitno društvo stranih diplomata te visokih ustaških i domobranskih dužnosnika. Od stranih, ne odveć brojnih diplomata u Zagrebu, kod barunice Nikolić najčešće su dolazili njemački, talijanski i švicarski ambasadori ili konzuli, a redoviti gost bio je i bugarski konzul Mečkarov. Privatna arhiva

"Naložio sam da se Englez ne predaje Nijemcima, s tim da se što manje viđa i zadržava u zgradi Zapovjedništva. Nakon tog slučaja tražio sam da se zarobljenici i zarobljeni materijal više ne predaju Nijemcima. Premda ispočetka Pavelić nije bio sklon natezanju s Nijemcima zbog zarobljenika, uz potporu Glavnog stožera oružanih snaga NDH odlučeno je, nakon pregovora s Nijemcima, da zarobljenici i materijal ostanu pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti. S tim u svezi Zapovjedništvu zrakoplovstva naloženo je da organizira logor za prihvat zarobljenika. Logor je uređen na imanju Nikolić u barakama ispod Gornjeg Prekrižja. Za komandanta logora određen je vazduhoplovni pukovnik Kulčar Eugen, a za tumača jedan zastavnik (mislim da se zvao Dubac), koji je dobro govorio engleski. Komandantu logora je naređeno da se sa zarobljenicima ima postupati tačno po odredbama međunarodnog ratnog prava. To jest imali su povoljne prostorije za smještaj, krevete s posteljinom, hranu iz menaže komande, plaću prema činovima, cigarete, knjige za čitanje i potrebno kretanje u logoru. Odobreno im je da mogu koji žele raditi u vinogradu na imanju Nikolić, što su sami tražili i da mogu primati pakete, a i javiti se kući kratkom vješti preko radia. Pored službenog određenog osoblja, odredio je GUS jednog svog funkcionera, a to je bio Saravanja Ilija, koji je dolazio i vršio neku kontrolu. Jednom od strane GUS-a uslijedila je tužba preko ministarstva oružanih snaga da se sa zarobljenicima predobro postupa, a drugom prilikom tužili su da zarobljenici još petog u mjesecu nisu primili plaću. To moje zauzimanje za angloameričke pilote proizišlo je otuda, što sam smatrao da smo mi, odnosno da je NDH samostalna država i da može imati ratne zarobljenike, a osim toga avioni, koji su se prisilno spuštali, imali su i materijala koji se je dao koristiti, a pogotovo benzin, jer se je obično našla veća količina benzina u njima", piše u Krizmanovoj knjizi.

Teško je vjerovati da je Kren u svom iskazu posve iskren i da je gorivo iz aviona moglo biti motiv za čuvanje savezničkih pilota od Nijemaca. Zapravo, on u svjedočenju kasnije otkriva i pravi Pavelićev motiv da se američki i engleski piloti zadrže na imanju barunice Nikolić. A to je nakana da ih se iskoristi u pregovorima sa saveznicima i pokušaju da se prijeđe na pobjedničku stranu.

I o tome je Krizman detaljno pisao u svojim knjigama, precizno prenoseći iskaze i svjedočanstva ustaških dužnosnika o zadnjim danima rata, a onaj general Krena i tu je jedan od najvjerodostojnijih:

"Jedan tjedan ili najviše deset dana prije sloma došao je k meni Rubčić Drago i rekao neka idem s njim kod Moškova (zapovjednik Pavelićeva Tjelesnog zdruga, sudjelovao i u gušenju Urote Lorković-Vokić 1944., op. a.) u njegov štab, da se radi nešto o angloameričkim zarobljenicima. Otišli smo tamo i Moškov je rekao da bi trebalo poslati nekoga u Italiju radi pregovora s Angloamerikancima i da bi bilo zgodno kad bismo tu vezu uspostavili preko zarobljenika ili direktno s njima. Poslano je u logor da dovedu nekoliko Amerikanaca i Engleza. Kad su došli, njih pet ili šest, upitao ih je Moškov preko tumača da li bi htjeli odletiti u svoje komande s našim aeroplanima i jednim našim čovjekom, koji bi trebao uspostaviti vezu s njihovim vlastima radi političkih pregovora. Oni su odmah pristali i odredili između sebe trojicu, jednog Engleza i dva Amerikanca koji bi išli. Zatim su vraćeni u logor. Da li je ovo Moškov činio po nalogu Pavelićevom ne znam, ali svakako jest, jer je istoga dana javljeno iz logora da je Pavelić naredio da mu se dovedu ona trojica u određeni sat po podne, a da dođemo ja i Rubčić radi aeroplana. Kad smo došli kod Pavelića s ova tri zarobljenika, on je bio prema njima vrlo ljubezan i nudio ih cigaretama i preko tumača ih pitao da li hoće ići u svoje komande i povesti sa sobom aeroplanom jednog našeg čovjeka, a to bi bio taj zastavnik tumač, te da li ga hoće staviti u vezu s njihovim vlastima radi slanja jedne delegacije na političke pregovore. Pošto su oni odmah pristali, utvrđeno je da odlete sutradan rano u jutro s dva mala školska aeroplana Buecker i da se određenog dana i sata jave putem radia na određenom valu s dogovorenim znakom i kratkim odgovorom. Ako ne toga, onda u isto doba kroz sljedećih nekoliko dana. Tražili su samo osim leteće opreme karte obale Jadranskog mora. Sutradan u jutro su odletili, ali se više nisu javili. S njima je otišao tumač zastavnik. Razgovor kod Pavelića trajao je četvrt do pola sata. Razgovoru je bio prisutan kod Pavelića, osim ta tri Angloamerikanca, još i Moškov, Rubčić, ja, tumač zastavnik Dubac i tumač Šaravanja".

Barunica Vera Nikolić Podrinska rođena je u jednoj od najbogatijih i najuglednijih zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća, otac joj je bio podban Vladimir barun Nikolić, a majka Ella rođena barunica Scotti. Privatna arhiva

Pokušaj da se feldmaršalu Haroldu Aleksandru, vrhovnom zapovjedniku savezničkih vojnih snaga u Italiji, dostavi Pavelićeva poruka u kojoj se on očajnički nudi saveznicima, bio je osuđen na propast. Na let u Italiju pristali su piloti Rodney Woods (Englez), Edward J. Benkovski (Amerikanac, pilot lovca P-38 koji je srušen kraj Bjelovara) i John Gray (Škot, odnosno Britanac).

Idućeg dana zrakoplovi su odletjeli, no saveznički presretači prisilili su ih da se spuste na privremenom uzletištu u Škabrnji kraj Zadra. Partizani su odmah zatražili da im se zrakoplovi, skupa sa zastavnikom Dupcem, predaju. Prema uputi feldmaršala Aleksandra od 11. svibnja 1945., zastavnik Dupac je predan partizanima, a oni su ga odmah i strijeljali.

Saveznički zrakoplovci nakon ulaska partizana u Zagreb su se najprije sklonili u kuću barunice Nikolić i ondje čekali oslobođenje. U svojoj izjavi od 26. veljače 1976., Amerikanac John La Rue, član posade B24, kaže da im je 8. svibnja 1945. jednostavno rečeno da su slobodni, premda nisu imali kamo ići. Zarobljenici su nekoliko sati bili i pod unakrsnom vatrom, ali ih je sljedećih dana uspostavljena Britanska misija premjestila u jedan hotel u Zagrebu. Najprije su se osjećali kao heroji, no odmah nakon toga prilike su se promijenile.

"Primijetili smo da je partizanima rečeno da se ne drže, odnosno ne odnose prijateljski prema Amerikancima. Postalo je prilično neugodno i bilo mi je drago otići iz Zagreba jer su prilike postajale sve lošije", pisao je Amerikanac John La Rue. U hotelu su bili pet dana, nakon čega su engleskim zrakoplovom (bombarderom tipa Wellington) prebačeni u Bari u Italiji.

Američki piloti sa Zagrepčankama u Drugom svjetskom ratu Privatna arhiva

Pisma koja su Amerikanci slali barunici Nikolić, kao i fotografije iz dana koje su provodili na Pantovčaku, i danas se nalaze u Zbirci Josipa Kovačića. Pokojni je kolekcionar i autoru ovoga teksta sve to dao na uvid 2006. godine. Zrakoplovac Walter R. McGuire već 16. prosinca 1945. piše barunici: "Nikad Vam se neću moći dovoljno zahvaliti za dobročinstva koja ste napravili meni i mojim drugovima u vrijeme kad su prilike za nas bile manje od zadovoljavajućih".

Nakon 1945. i Vera Nikolić je nakratko završila u zatvoru, potom je uslijedilo oduzimanje obiteljske imovine. Nikolićima su prvo nacionalizirane kuće u današnjoj Teslinoj, a zatim su im, 1958. godine, oteli pola imanja na Prekrižju, oko 150 hektara. Do 1963. barunica Nikolić je živjela u vili, ali je tad na Prekrižje ponovno došao NKVD-ov agent Inženjer. Vera je saznala novi nadimak tog čovjeka - Stevo. Ivan Stevo Krajačić. Na imanju je, navodno, jednom s Krajačićem boravio i Tito, kojemu se svidio prostor vinograda, šume i pitomih brežuljaka iznad Zagreba. Barunica je, po Krajačićevu nagovoru, morala prodati kompletno imanje tadašnjem Izvršnom vijeću SRH. Za 155 tisuća četvornih hvati zemlje isplaćeno joj je 17 milijuna tadašnjih dinara, radilo se samo o desetini tržišne vrijednosti Vile Prekrižje. Vila je uništena dinamitom, a ubrzo se počelo graditi novo zdanje. Niknula je Vila Zagorje, Titova vila, danas poznatija kao - Predsjednički dvori. Barunica se nakon prisilne deložacije iz vlastita doma htjela preseliti u veliki stan koji je njezina obitelj posjedovala u Teslinoj ulici, iznad današnjeg restorana "Vinodol", koji je također nekoć bio vlasništvo Nikolićevih. No šesterosobni stan već je bio zauzet, pa je ženi krov nad glavom nakratko dala njezina kuharica Lizika. Barunica Nikolić potom se uputila u Ameriku, gdje su je na svom imanju u Camdenu ugostili veliki violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce. No Baloković umire 1965. godine, a barunica odlučuje izložiti neke svoje slike u Clevelandu. Tu je posjećuje Gene Keck iz Washte u Iowi. Bivši je američki pilot putovao 500 kilometara da bi ponovno vidio ženu koja ga je hranila i pazila u Zagrebu.

"Ona mi je druga majka. Ponašala se prema meni kao prema rođenom djetetu dok sam bio na njezinu imanju u Zagrebu", izjavio je Keck.

Prizor iz filma 'Zrakoplovci i barunica' PROMO

Obiteljske drame: Otac je razbaštinio Verinu sestru Dagmar, pa joj oduzeo kćer Gabrielu, o kojoj se poslije brinula Vera

Barunica Vera Nikolić je vladala livadama i brežuljcima današnjega kompleksa Predsjedničkih dvora prije Tita i Tuđmana, Mesića i Josipovića, Kolinde Grabar Kitarović i Milanovića. Sestra Vere Nikolić, Dagmar, bila je supruga austrijskog nadvojvode Leopolda Habsburga Lothringena (upravo je njezina kći Gabriele Habsburg prije 28 godina od RH službeno zatražila povrat imanja na Pantovčaku i Prekrižju te šest zgrada u najužem središtu glavnoga grada. Ta je ekscentrična i oštra plemkinja, koju je odgojila upravo njezina teta i barunica Vera Nikolić, u međuvremenu umrla, no pravnu bitku je potom nastavila voditi njezina kći Marina van der Muhll, koja je živjela u Amsterdamu). Otac Vere i Dagmar Nikolić, dr. Vladimir Nikolić, veliki župan Modruško-riječke županije i podban Kraljevine, dao je i sagraditi vilu na imanju koje je za 8000 forinti u srebru 1834. kupio njegov djed Nikola Nikolić, barun i muž Elizabete Demeter, sestre preporoditelja hrvatskoga kazališta. Upravo je po tom Nikoliću bila nazvana današnja Teslina ulica i on je bio prvi građanin Zagreba koji je svoju ulicu dobio za života. Nikolići su se obogatili trgovinom i poštanskim biznisom, prevozeći pošiljke u diližansama. Kad se obitelj preselila u novu vilu, počeli su živjeti kao prava vlastela. Otac barunice Vere Nikolić bio je pravoslavne vjeroispovijesti, izjašnjavao se kao Hrvat, dok je njezina majka Ella Scotti bila katolkinja i pripadnica osiromašenoga papinskoga plemstva.

Vera Nikolić je uz sestru Dagmar imala i brata Feodora, često su se družili s djecom bečkih plemića, ljetovali u Veneciji, one iste godine kad je Thomas Mann na Lidu zaljubljeno gledao u plavokosog dječaka iz Poljske, smišljajući "Smrt u Veneciji", prizore identične Viscontijevoj ekranizaciji svojim je fotoaparatom snimala mlada barunica Nikolić. I album s tim fotografijama nalazi se u ostavštini koju je Kovačić donirao gradu Zagrebu. Barunica Nikolić prvu je slikarsku pouku dobila još kao djevojčica, poželjevši za 12. rođendan da joj majka "plati slikara učitelja". Na Prekrižje je odmah došao Oton Iveković, a nešto poslije, 1910. godine, Vera je upisala Privremenu višu školu za umjetnost, preteču današnje zagrebačke Likovne akademije. U godinama što su slijedile ona se školovala u Beču, u pariškom atelijeru Andrea Lhotea, slikara, kritičara, teoretičara i učitelja koji je imao presudan utjecaj i na glasovitu slikaricu art decoa Tamaru de Lempicku. No barunica Vera nije, poput mlade Poljakinje, u Parizu kušala kokain, grupni seks, vožnju u zelenom Bugattiju i lezbijske ljubavi. Otputila se u Afriku, vidjela Egipat, pa s Leom Junekom, kojega je hranila i uzdržavala na svom imanju, kopira stare majstore u pariškim modernim galerijama. Vraća se u Zagreb tridesetih godina, ali se u međuvremenu zbivaju prave obiteljske drame.

Brata Feodora je grub i autoritaran otac razbaštinio kad se oženio glumicom Kristom Županič, slovenskom zabavljačicom koja je nastupala u komičnim operetama. Slična je sudbina zadesila i Verinu sestru Dagmar, koja je ostavila muža i počela kockati. "Dagmar je bila prgava, zločesta i beskrajno neugodna. Kćer Gabrielu zbog nestašluka nije prebacila preko koljena i dala joj po guzi, nego ju je s velikim krojačkim škarama pikala i bola", prepričavao je pokojni Josip Kovačić, kolekcionar i neumoran čuvar baruničina umjetničkog blaga. Po zagrebačkim salonima znalo se govoriti "da Dagmar nije na čistu sa živcima". Pa je i austrijskom princu nakon nekoliko godina prekipjelo te je napustio Dagmar i Prekrižje. Kao da je to jedva dočekala, odala se kockanju po Europi, razuzdanu životu i trošenju novca. Kuće i vile prodavala je stalno. Pa je i podbanu Vladimiru Nikoliću prekipjelo. Razbaštinio je Dagmar i 1932. oduzeo joj kćer Gabrielu. Bio je to prvoklasan skandal u čitavom Zagrebu! Podban je razbaštinio kćer Dagmar, koja ga je potom prijavila zbog otmice djeteta, male Gabriele. O tome su pisale i novine. Zagreb je brujao, prepričavao je Kovačić. Vera je potom preuzela skrb o Gabrieli, svojoj nećakinji. O barunici Veri Kovačić često je razgovarao s Lizikom Kovačec, dragom i vjernom kuharicom u vili Prekrižje, koja je za Veru imala samo riječi hvale. Govorila je za nju da je ugodna, plemenita srca, prava dama i veliki mecena.

Fotografija barunice Vere Nikolić s američkim pilotima na Pantovčaku 1944. Privatna arhiva

Nakon rata, još u vrijeme prvog vala nacionalizacije njezine imovine, Vera Nikolić slala je panično iz vile srebrninu, sagove i namještaj nećakinji Gabrieli u Švicarsku, koja je sve to prodavala. Kovačić kaže da je Vera potom svoje slike i umjetnine dijelila drugima jer je vidjela da od Gabriele nema ništa. A ova se u Švicarskoj udala za bankara Jana Van der Mühlla, s kojim je imala troje djece. Tijekom godina pronašla je majku Dagmar i obnovila odnose s njom te shvatila da je sličnija svojoj goropadnoj majci, nego pitomoj, vrijednoj i uglađenoj teti Veri koja ju je odgojila. Zagreb je bio u čudu kad je 1980. prodala i grobnice predaka, u Arkadama na Mirogoju, gdje su pokopani Nikolići. Vjerna kuharica Lizika samo je na to frknula: "Prokleti nofci!". Dio tog novca dala je sinu i miljeniku Patricku kao džeparac na proputovanju po svijetu. Na skorom kraju tog putovanja u Bangkoku Patrick je poginuo.

Bez pardona i dlake na jeziku, tad 69-godišnja Gabriele von der Mühll poručila je Tuđmanu 1991. godine: "Možeš ostati na Pantovčaku. Ali samo uz stanarinu od 50.000 maraka. I to mjesečno! Ili mi sve vrati!".

Gabriela je '90-ih godina tražila i da joj vrate šest nekretnina u strogom središtu Zagreba. Ali i to da zagrebačka Komisija za imenovanje ulica vrati Teslinoj ulici ime njezina slavnog pretka baruna Nikolića, po kojem je nekad nosila ime. Vera Nikolić je umrla 1972., a njezina nećakinja Gabriela sredinom devedesetih godina. Iza nje su ostala djeca te unuke Muriel i Natascha s habsburškom krvi u sebi, koje su još ranije najavljivale da će tražiti vraćanje svoje djedovine. Za života, devedesetih, Gabriela je procijenila da čitav Pantovčak i šest nekretnina u Zagrebu vrijede 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

O Veri Nikolić još se malo zna i malo je o toj fascinantnoj sudbini tekstova napisano.

"Preda mnom ne sjedi samo barunica Vera Nikolić Podrinska, naša slikarica, nego je preda mnom i zadnji predstavnik jednog originalnog svijeta koji su u Evropi zaustavili u svoje knjige i slike Proust i J. E. Blanche, Th. Mann i Kokoschka, Manzoni i Boldon..." Tako je susret s barunicom Nikolić u kabinetu Likovne akademije pedesetih godina 20. stoljeća opisao putopisac, povjesničar umjetnosti i slikar Matko Peić, sjećajući se njezinih riječi: "Ja Vam ne dolazim u vizitu iz grada Zagreba, nego iz sela Prekrižja. Ne iz Ilice, s asfalta, nego iz vinograda, iz blata. Ne od gospodina i gospođe, nego od kopača i beračice!".

okvir 2

Mlada je Židovka posluživala ustaške glavešine u salonu barunice Nikolić. Mislila sam: 'Ako me ubiju, neka to bude metak, samo ne konopac'

tx

U Drugom svjetskom ratu na imanju barunice Nikolić odvijala se još jedna nevjerojatna i filmska priča o kojoj se vrlo malo zna, a u dva ju je teksta, objavljena 2021. u časopisu Židovske općine iz Zagreba Novi Omanut, opisao pokojni redatelj Bogdan Žižić. U tekstu posvećenom Vlasti Kovač, novinarki, prevoditeljici i aktivistici, Žižić piše o sudbini Tamare Rutkvowski Kiepach, žene fascinantne sudbine koju su Vlasta Kovač i on, zajedno i odvojeno, više puta posjećivali staru, bolesnu i nepokretnu, u Ulici Božidara Magovca, u zagrebačkom naselju Travno:

- Dogovarali smo se tad kako ću ja po Tamarinim sjećanjima pripremiti film, a Vlasta će literarno opisati neobičnu sudbinu Tamare i njezinih roditelja. Vlasta je svoje obećanje ispunila člankom 'Umijeće preživljavanja' (Ha kol - travanj 2003.), a bitno je surađivala i pri snimanju Tamarina svjedočenja u seriji Zaklade Stevena Spielberga 'Survivors of Shoah' - piše Žižić te potom opisuje život oca te žene, Židova iz Berlina koji pada u rusko zarobljeništvo, pa skriva svoje podrijetlo i mijenja ime u Vladimir, znajući da Bijela armija ne voli Židove.

Tevele Rutkowski u Odesi upoznaje Tamarinu majku Ljolju Bronštejn. I ona skriva židovsko podrijetlo, uz pomoć neke razglednice uzima identitet ruske kneginje Lidije Bjeloselske-Bjelozerske, pa se židovski par, bježeći pred boljševicima, vjenča u pravoslavnoj crkvi kako bi dobili dokumente i krenuli prema Istanbulu. Plan im u tom kaosu savršeno uspijeva i ne slute da će im mnogo godina kasnije još jednom ista varka spasiti živote.

Iz Istanbula kreću za Berlin tek 1924., kad se situacija u Njemačkoj nešto popravila i kad je podivljala inflacija bila donekle obuzdana. Krenuli su Orient Expressom, a Ljolja nadomak Slavonskog Broda dobiva prijevremene trudove, vlak se zaustavlja i 21. prosinca 1924. na svijet dolazi djevojčica, kojoj roditelji daju ime Tamara. Obitelj živi u Berlinu, no nakon Kristalne noći jasno im je da moraju spašavati živu glavu. Rutkowski je tad već bio utjecajan i bogat čovjek, financijaš, dobar prijatelj s dr. Stankom Švrljugom, vrlo utjecajnim Zagrepčaninom, direktorom Prve hrvatske štedionice, potom ministrom financija, ali i bankarom Adolfom Reinom, koji je tad živio u budućoj Krležinoj rezidenciji na Gvozdu 5 (po dolasku ustaša na vlast počinio je samoubojstvo), pa odlučuje skloniti obitelj u Zagreb.

Na vlast dolazi Pavelić, opet moraju spašavati živu glavu. Bračni par Rutkowski prelazi na katoličanstvo u crkvi svetog Blaža u Zagrebu, ali njihova kći Tamara to odbija učiniti. Ostaje Židovka.

Tevele Rutkowski pokuša preko Sušaka i Rijeke sa suprugom i kćeri otići za Švicarsku, ne nalaze vezu i vraćaju se u Zagreb. Ipak uspijeva kćer Tamaru i majku joj smjestiti u dvorac Opeka, u Vinici kraj Varaždina, kod grofa i ustaškog dužnosnika Josipa Jože Bombellesa (njegov otac Marko znan je kao vlasnik prvog automobila u Hrvatskoj). Ali grofa Pavelić daje uhititi 1941. Godinu potom ubijen je, navodno zbog špijunaže. Polusestra grofa Jože Bombellesa, Nandine, bila je dobra prijateljica barunice Vere Nikolić Podrinske i pristaje tad 17-godišnju Tamaru skloniti kod nje, a njezinoj majci nervozno poručuje: "A vi kako znate, hoćete i možete".

Američki studenti i njihova profesorica koji su utjelovili američke pilote u filmu 'Zrakoplovci i barunica' Privatna arhiva

"Kad me je Nandine dovela u vilu Vere Nikolić, one su dvije, grofica i barunica, otišle u baruničin salon ostavivši me da čekam u predvorju. Što je Nandine rekla Veri o meni, nikad nisam doznala (danas su obje pokojnice). Jedino pouzdano znam da joj nije otkrila moje židovstvo i da Vera Nikolić nikad, do svoje smrti, to nije saznala. U svakom slučaju, Nandine se uskoro pojavila i uvela me u salon. Barunica, koja je tad mogla imati 55-60 godina, odmjerila me i, uz veliku gestu, rekla za mene: Die kleine ist gut gezuhtet (Mala je dobro odjevena)", prenosi Žižić riječi Tamare Rutkowski pa nastavlja:

"Za vrijeme NDH u salonu barunice Nikolić jednom tjedno okupljalo se elitno društvo stranih diplomata i visokih ustaških i domobranskih dužnosnika. Od stranih, ne odveć brojnih diplomata u Zagrebu, kod barunice Nikolić najčešće su dolazili njemački, talijanski i švicarski ambasadori ili konzuli, a redoviti gost bio je i bugarski konzul Mečkarov. Od hrvatskih dužnosnika najbliži Veri Nikolić bio je predsjednik vlade NDH Nikola Mandić i rodbinski povezan s barunicom. Često je Veri dolazio Mladen Lorković, ministar vanjskih, pa zatim unutarnjih poslova NDH. Na baruničine domjenke znala je navratiti i poznata njemačka glumica Hanne von Koczian, čiji je suprug Hauptmann von Koczian visoko kotirao u njemačkoj komandi u Zagrebu. Na takvim sjedeljkama govorilo se isključivo njemački. Zato Tamari nije promaknulo kad je jednom prilikom, ulazeći u Verin salon, Mladen Lorković rekao: Endlich, unsere Stadt ist gereinigt (Napokon, naš je grad očišćen). Netko od prisutnih ipak je upitao od koga ili čega je očišćen? S enigmatičnim osmijehom Lorković je odgovorio: Kakvo smiješno pitanje?! Neki su se na to nasmijali, a neki nisu, sjeća se Tamara. Ponekad bi na sijelima kod barunice bila spomenuta strijeljanja 'bandita' na Dotrščini i vješanja na električnim stupovima u Dubravi. Među njima bilo je nemalo Židova. Imena ubijenih nisu spominjana, ali se Tamara pritom neizbježno morala zapitati što je s njezinim roditeljima, koje odavno nije vidjela niti je o njima išta čula. Inače, sjeća se Tamara, ako se kod barunice govorilo o Židovima i u tim razgovorima za njih su najčešće korišteni tadašnji nacistički stereotipi: "zgrtači novca, niža rasa" i slično. Vera Nikolić nije običavala govoriti o Židovima, kaže Tamara. Pamti tek jedan slučaj kad je barunica rekla da nikad ne bi primila Židove u svoju kuću. Pa makar oni bili i Deutch Maceljski, dodala je. Naravno, pritom nije imala pojma da joj baš u tom trenutku čaj servira mlada Židovka. Vremešna barunica umrijet će četrdesetak godina poslije, a da nikad nije saznala za Tamarino židovsko podrijetlo. Ipak, prema sjećanjima Tamare Rutkowski, najbizarniji posjetilac baruničinih domjenaka bio je Ivan Krajačić Stevo. Predratni komunist i čovjek velika Titova povjerenja dolazio je najčešće u bijeloj uniformi domobranskog pukovnika, predstavljajući se i kao inženjer, sjeća se Tamara. Navodno je u baruničinoj vili znao i prespavati. Tamara tvrdi da je Krajačić prvi put došao kod Vere Nikolić u društvu Milana Kiepacha (bratića Vere Nikolić, op. a.), budućega Tamarina supruga. Tamara tu činjenicu naglašava kao vrlo važnu, jer je uvjerena da bi se ustaški dužnosnici bolje raspitali o tome tko je taj domobranski pukovnik da ga nije doveo i predstavio društvu kod barunice osobno Milan Kiepach, baruničin bratić. Jedanput su se Tamara i Ivan Krajačić sreli u hodniku. Nikoga nije bilo u blizini i njoj, koja kaže da se u četiri godine življenja na Prekrižju nije nasmijala, 'inženjer' se obratio riječima: 'Drugarice iz mog sela, što si uvijek nevesela?' i odmah potom krenuo u baruničin salon. 'Tek nakon rata', kaže Tamara, 'doznala sam da je to početak popularne partizanske pjesmice. Budući da nisam do kraja savladala hrvatski jezik, nisam znala što znači drugarica, riječ kojom će me u zagrebačkoj židovskoj općini 1947. dočekati njezin predsjednik. O tom susretu reći ću vam nešto više kasnije".

Vera Nikolić imala je radioaparat, ali ga Tamara nije smjela slušati. Kao ni pogledati Hrvatski narod, dnevni list na koji je barunica bila pretplaćena.

"A kad bi ustaše (ne prečesto) počeli obavljati racije na Prekrižju, naši susjedi obavijestili bi nas o tome telefonom. Javili bi nam da dolaze 'gosti'. Tad bi se Tamara u velikom strahu skrila u potkrovlju sjenika. Mislila sam: 'Ako me ubiju, neka to bude metak, samo ne konopac'. Tad sam odlučila da nikad neću imati djece. Nisam željela da moja djeca dožive ono što sam ja morala doživjeti."

Do kraja rata, gotovo pune četiri godine, mlada Židovka Tamara živjela je i radila kod barunice Nikolić u nekakvu neodređenu statusu između kućne pomoćnice i sirote daljnje rođakinje Nandine Bombelles. U te četiri godine nikad nogom nije stupila izvan baruničina posjeda na Prekrižju. Sve te ratne godine ona je osjećala neizmjernu samoću.

"Radeći ponekad na posjedu oko voćaka ili trsja, razgovarala sam čak i s drvećem. Znam što pomislite kad vam netko kaže da je razgovarao s drvećem. Ali bilo je tako! Dolazi 8. svibnja 1945. - dan oslobođenja Zagreba. Izišla sam s Prekrižja i konačno se našla s roditeljima. Mama je i dalje igrala ulogu kneginje Lidije Bjeloselski-Bjelozerski. Tata je molio da s tim konačno prestane. Upozoravao ju je da će se njezina laž prije ili poslije razotkriti i onda će stradati. Uzalud. Nikad nitko nije razotkrio njezinu izmišljotinu. Mama je uspjela ostati i opstati kao ruska kneginja do kraja života."

Toj storiji o Ljolji Bronštejn, kao o kneginji Lidiji Bjeloselskoj-Bjelozerskoj, Vlasta Kovač svojedobno u Ha-kolu poklanja dosta pozornosti. Moglo bi se reći da nju Ljoljina priča istodobno i zabavlja i zadivljuje. Kao što je već rečeno, od udaje pri kraju Prvog svjetskog rata pa sve do smrti u Zagrebu 1976., Ljolja Bronštejn, ljekarnička kasirka iz Odese, savršeno igra ulogu princeze Lidije Sergejevne Bjeloselske-Bjelozerske. Muž i kći nikad je nisu uspjeli odvratiti od toga, pa ni kad joj to nakon Drugog svjetskog rata više nije trebalo.