Treba li se Zagreb priključiti trendu svjetskih metropola koje su u protekle dvije godine na razne umjetničke, ekološke i druge načine memorirale sjećanje na preminule od COVID-19 i tako odale počast umrlima od zlokobnog virusa i njegovih posljedica?

Upravo je to pitanje izazvao prijedlog Kluba gradskih zastupnika SDP-a o postavljanju spomen-ploče ili nekog drugog trajnog obilježja posvećenog osobama preminulima od korona virusa koje bi, po njihovu mišljenju, trebalo biti "mjesto trajnog pijeteta" i iskazivanja "vlastitih osjećaja, poštovanja i sućuti". Prijedlog je brzopotezno upućen Skupštini Grada Zagreba odmah nakon što je Vlada 11. svibnja proglasila kraj epidemije COVID-19 u Hrvatskoj, tijekom koje je, prema službenim podacima, od korone preminulo 18.213 osoba, od čega 5585 u Gradu Zagrebu. Prijedlog je odmah i usvojen na zadnjoj sjednici s 26 glasova, dok su troje bili protiv, a jedan suzdržan što znači da bi možda čak mogao biti i realiziran. Lokacija za postavljanje spomen-ploče ili nekog drugog spomen obilježja zasad nije poznata, ali prema riječima Joška Klisovića, predsjednika Gradske skupštine, razmišlja se o zgradi Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar", koji je imao veliku ulogu u borbi protiv korone, ili o Zagrebačkom velesajmu, gdje su organizirana masovna cijepljenja ljudi protiv korone.

Treba reći da su u nekoliko velikih svjetskih gradova već realizirani svojevrsni spomenici ili su formirani prostori sjećanja na preminule od korone. No inicijativu za njih pokretale su nevladine udruge ili građani, a ne lokalne ili državne vlasti, kao što je slučaj u Zagrebu, te se zbog toga ti spomenici smatraju privremenima. Primjerice, u Bergamu je udruga Comuni virtuosi pokrenula inicijativu za sadnju sadnica na površini od 6000 četvornih metara u gradskom parku u znak sjećanja na preminule od korone s obrazloženjem da stabla prenose mir, tišinu i osjećaj pripadnosti zajednici te simboliziraju izgradnju budućnosti. Otvorenju je nazočio talijanski premijer Mario Draghi na prvi Nacionalni dan sjećanja na žrtve COVID-19, a u šumi već rastu 102 stabla, dok se sveukupno planira posaditi 850. U Londonu su umjetnici napravili mural od 150 tisuća ružičastih i crvenih srca uz jednu bolnicu, a u São Paulu je niknuo spomenik s 300 uklesanih imena zdravstvenih radnika koji su umrli od korone. U parku National Mall u Washingtonu je umjetnica socijalne prakse Suzanne Brennan Firstenberg realizirala instalaciju "In America: Remember" u sklopu koje je izvješeno 650 tisuća bijelih zastava s personaliziranim porukama u znak sjećanja na preminule.

No je li ta SDP-ova inicijativa bitna za razvoj Zagreba? Ili bi možda bilo konstruktivnije uložiti energiju i novac u krpanje golemih rupa u zdravstvenom sustavu, koji puca po šavovima, zatim u sustavu za odvoz smeća koji se pokazao promašajem, te u obnovu Zagreba nakon potresa koja nije dala očekivano efikasne rezultate? Također je pitanje zašto ta inicijativa dolazi baš sad iz SDP-a i zašto su je zastupnici gradske Skupštine podržali gotovo unisono? Je l' možda u pitanju podilaženje građanima Zagreba i igranje na kartu emocija kako bi se sakrila inertnost u rješavanju krucijalnih problema hrvatske metropole, kojih ima neviđeno mnogo? I što bismo time dobili? Također je pitanje zašto zapadne zemlje nikad nisu inicirale podizanje spomenika preminulima od AIDS-a ili ebole, ili afričkoj djeci koja svakodnevno umiru od gladi?

Zanimalo nas je što o toj inicijativi misle hrvatski kipari, povjesničari umjetnosti i arhitekti, dakle podržavaju li taj prijedlog te kako bi u tom slučaju trebalo izgledati to mjesto pijeteta i sjećanja, ili ga smatraju nepotrebnim i neopravdanim?

Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti iz Zagreba i povjesničar umjetnosti, kaže kako bi bilo prikladnije da se novac investira u gradnju zdravstvenih objekata, poboljšanje bolnica i domova zdravlja te na kupnju dijagnostičke i druge opreme, koja bi pomogla da se takve situacije ne ponavljaju u budućnosti. "Također bi trebalo označiti memorijalnim tablama ili legendama da su ti objekti izgrađeni ili osuvremenjeni, odnosno da je oprema nabavljena u spomen na sjećanje na žrtve COVID-19", istaknuo je Franceschi dodavši kako od spomenika nitko ne bi imao puno koristi.

Renomiran kipar, grafičar, crtač i jedan od osnivača Umjetničke akademije u Splitu te donedavni sveučilišni profesor, akademik Kažimir Hraste, također i autor spomenika Tinu Ujeviću u Vrgorcu, Juri Kaštelanu u Zakučcu kraj Omiša i don Frani Buliću u Solinu, napominje kako bi trebalo obilježiti spomen na preminule od korone, ali na vrlo sofisticiran i suptilan način, bez ikakvih političkih i ideoloških primisli. "Obilježavanje nikako ne bi smjelo biti u formi skulpture, dakle nikakva figuracija niti neki eksplicitan, doslovan izraz, nego u formi simboličkog prostora ili pejzaža, poput parka, koji bi svojim nazivom memorirao pandemiju, ali istodobno bio nabijen pozitivnom energijom. Također, u nazivu tog memorijalnog mjesta nikako ne bi trebalo spominjati 'žrtve COVID-19' jer termin 'žrtva' podrazumijeva namjerno pogubljenje, a kod pandemije radi se o virusu, koji je nevidljiv prostim okom. Osim toga, riječ 'žrtva' nosi konotacije na žrtve Bleiburga ili komunizma ili nekog drugog režima što bi u ovom slučaju svakako trebalo izbjeći. To mjesto komemoracije nikako ne bi smjelo nositi neprimjerene konotacije. Pandemija korona virusa je dokaz naše slabosti i nemoći, a ne naše snage. COVID-19 je bolest, elementarna nepogoda, nešto čemu smo svi podložni jer nadilazi ljudske mogućnosti obrane pa onda ta naša nemoć ne može imati herojske konotacije. Dakle, taj prostor bi trebao biti mjesto memorije i pozitivne energije, a ne herojskog obračuna s virusom. Također i mjesto upozorenja na kojemu bi se naglasilo kako se radilo o nevidljivom neprijatelju pred kojim je ljudska vrsta bila nemoćna i koji je proizašao iz neke pogreške u odnosu prema životu i politici", rekao je Hraste.

Alem Korkut, kipar i sveučilišni nastavnik na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te autor nekoliko skulptura u javnom prostoru, među kojima su skulpture "Karijatida" u Pazinu, zatim spomenik biciklu u Koprivnici te poginulim braniteljima Domovinskog rata u Šibeniku i Karlovcu, kaže kako bi memoriranje uspomene na preminule od korona virusa možda pridonijelo nekoj vrsti katarze, no napominje da je pandemija proizvela niz kolateralnih žrtava jer mnogo ljudi trpi brojne posljedice našeg disfunkcionalnog zdravstvenog sustava te bi se time stvorila svojevrsna diskriminacija.

"Proglašen je kraj pandemije i krize, ali mnogi ljudi i dalje pate od užasnih posljedica korona virusa, dok mladi pak trpe brojne psihičke poremećaje. Ako bismo se već trebali upustiti u gradnju nekog spomenika ili mjesta pijeteta, onda bismo svakako trebalo zahvatiti i te posljedice, a ne samo memorirati uspomene na preminule od korona virusa. Također, trebalo bi konkretizirati što bi se zapravo memoriralo i što bi trebala biti tema tog spomen obilježja: bi li se radio spomenik umrlima od korona virusa što je samo jedan segment korona krize ili bi to obilježje obuhvatilo i posljedice pandemije. Naime, neki ljudi su preminuli zbog posljedica disfunkcionalnog zdravstvenog sustava i zbog cjelokupne situacije uzrokovane COVID-19, zbog čega su pali u depresiju ili se osjećali anksiozno, dok su neki i danas uplašeni i hodaju s maskama. Dakle, bilo bi u redu memorirati tih 18 tisuća preminulih od korona virusa, ali trebali bismo se prisjetiti i ostalih koji su propatili ili i dalje pate zbog posljedice korona krize. Zapravo, to bi mjesto trebalo funkcionirati i kao opomena budućim generacijama", zaključio je Alem Korkut te dodao kako bi bilo zanimljivo napraviti neki vizualni hommage cijeloj toj nesretnoj situaciji, možda spomen-ploču, ali svakako treba prvo što, kako i za koga.

Upitali smo za mišljenje i renomiranog arhitekta Otta Barića, koji je rekao kako je doista bizarno obilježavati spomen preminulima od korone. "Usporedba sa spomenicima pobjede nad kugom u srednjem vijeku, koja je spomenuta u diskusiji na Skupštini od strane zastupnika Račana, malo je deplasirana jer su se tad takvi spomenici podizali u slavu Boga, Majke Božje ili neke više sile, za koje se vjerovalo da donose spas. Primjerice, u središtu Beča, na Grabenu, postoji monumentalni barokni spomenik sa silnim anđelčićima, poznat kao Stup kuge, koji je podignut u spomen na pobjedu nad tom bolešću, a takvih stupova ima još mnogo u Austriji. Međutim, to je bila drukčija situacija. Kuga je doista poražena, a u slučaju korone virus je mutirao te postoji i dalje u transformiranom obliku. Dakle, ne radi se o pobjedi. Mislim da je svaka smrt od ili uz koronu bila pojedinačna tragedija obitelji - tako sam i ja doživio smrt moga oca, i ne vidim potrebu takav događaj kolektivno memorirati. Za mene je Mirogoj mjesto kolektivne sućuti, a podizanje nekakve spomen-ploče ili drugog obilježja na nekom javnome mjestu je stvarno bizarno. Taj prijedlog je za mene kao arhitekta u svakom aspektu, od ideje do realizacije, nakaradan. Ako je to bitna zagrebačka tema, onda smo u velikom problemu", napomenuo je Otto Barić dodavši kako bi podizanje spomenika preminulima od COVID-19 bio presedan jer smo u zadnjim desetljećima svjedočili brojnim epidemijama, od AIDS-a do Sarsa i ebole, no preminulima od tih bolesti nije se podizao spomenik.

Cijenjeni ekspert, autor brojnih zapaženih izložbi i umirovljeni sveučilišni profesor s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta Zvonko Maković, inicijativu SDP-a razmatrao je u kontekstu povijesne i političke situacije, a posebno značaja SDP-a na političkoj karti Hrvatske. "Od nekoć relevantne političke stranke, a danas beznačajnog statista na političkoj karti Hrvatske, svako malo pa stižu neke bizarne inicijative. U nedostatku ičega suvisloga iz SDP-a predlažu da se podigne spomenik žrtvama COVID-19. Zašto? Odgovor im je jednostavan, a glasi 'zato'. Zato što se i negdje drugdje podižu slična memorijalna mjesta koja žive trebaju podsjećati na one koji su tragično iščezli zaraženi opakim virusom. Esdepeovci se očito hvataju općih tužnih činjenica kako bi se na nekom portalu, u nekim novinama, objavila fotografija njihova predsjednika i partijskog rukovodstva te podsjetila građane da su još postojeći. Da djeluju. COVID-19 nije prva i jedina pošast koja je zahvatila čovječanstvo i pokosila milijune živih. Od 14. stoljeća naovamo pamte se tragedije koje je uzrokovala kuga, a tragičnu bilancu umrlih živi su tijekom minulih stoljeća obilježavali na razne načine. Sjetimo se samo zidnih slika po crkvama kojima se žive podsjećalo na one koji su umrli. Sjetimo se tzv. kužnih pilova, poput onoga na bečkom Grabenu ili nama bližih s baroknih trgova u Osijeku i Požegi. Međutim, i slike u crkvama i spomenici nasred trgova imali su vrlo preciznu, da ne kažem didaktičnu namjenu. Oni su pozivali žive da sjećanjem na žrtve kuge shvate život ozbiljno i okrenu se Bogu kao najvećem autoritetu. Iznad svih tih memorijalnih obilježja žrtvama epidemija dominira Sveto Trojstvo, dakle institucija precizno kodiranih moći i utjelovljena u Crkvi. Zar zaista Peđa Grbin i njegovo dokono društvance misle da oni ikome išta znače, da predstavljaju neku instituciju moći? Moralne, duhovne, političke? Kad se tijekom 1990-ih u ovoj zemlji nemilice razračunavalo sa spomeničkim obilježjima koje je nova vlast proglasila nepoćudnima, a bila su to isključivo obilježja žrtvama, ne sjećam se da je itko iz tadašnje stranke, a današnje strančice, upozoravao na evidentno vandalsku praksu. Odakle uopće Grbinu i njegovoj stranci pada na pamet da zucnu o memorijalnim obilježjima bilo kome i bilo čemu? Dok se ne podmire stari računi, pristojno bi bilo barem šutjeti", zaključio je Zvonko Maković.