Ahmet Ümit (1960.) jedan je od najčitanijih suvremenih turskih književnika, pisac krimića toliko popularnih da svaku njegovu novu knjigu u Turskoj pročita oko 700.000 ljudi. Piše poeziju, kratke priče, novele, romane, knjige za djecu i strip-romane. Za svoja je djela osvojio mnoge književne nagrade, a knjige su mu adaptirane za televiziju i film te uvrštene u školsku lektiru. Koristeći kriminalistički žanr kao medij za propitivanje društvenih problema, Ümit u svojim knjigama progovara o socioekonomskoj stvarnosti svoje zemlje, nerijetko izazivajući kontroverze. U mladosti član Komunističke partije Turske, nekadašnji politički disident i borac za demokraciju u vrijeme vojne hunte, zbog čega je bio zatvoren i mučen, pjesnik koji je slavu stekao pisanjem kriminalističkih romana, Ümit je i cijenjeni povjesničar te vrstan poznavatelj prošlosti Istanbula, vrhunski intelektualac i erudit. Nakon knjige “Memento za Istanbul” (2010.), nakladnik Hena com nedavno je na hrvatskom objavio njegov roman “Rapsodija o Bejogluu” (2003., prijevod Maja Tutavac), knjigu u kojoj spaja svoje golemo znanje o prošlosti povijesne istanbulske četvrti Bejoglu i napetu kriminalističku priču u bogatu fresku grada u kojemu jedni pored drugih žive pravnici i narkomani, sotonisti i pjesnici, arhitekti i krčmari, biznismeni i sirotinja. S piscem koji krimiće, po vlastitim riječima, piše po uzoru na Dostojevskog, Poea i Agathu Christie, spajajući socijalnu komponentu i mračnu stranu ljudske duše, razgovaramo o njegovoj knjizi, književnosti i pisanju, ali i o problemima koji muče suvremenu Tursku.

BestBook:  Na hrvatskom je upravo objavljen vaš roman ‘Rapsodija o Bejogluu’, napisan 2003. Nakon njega uslijedile su mnoge knjige, neke od kojih smo već i mi u Hrvatskoj imali prilike čitati. Kako danas, s udaljenosti od gotovo 18 godina, gledate na taj roman?
Nekim knjigama vrijednost raste s vremenom. Mislim da je ‘Rapsodija o Bejogluu’ jedna od takvih knjiga, dijelom i zbog toga što Bejoglu – jedna od najstarijih i najvažnijih četvrti Istanbula – trenutno prolazi jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti: ruše se povijesne zgrade, a glavna ulica, središnja arterija četvrti, podvrgnuta je ubrzanoj arabizaciji. Nažalost, u posljednjih 18 godina stvari su se dodatno pogoršale – kulturni gubici u međuvremenu su se povećali. Istanbul je grad s 2700 godina dugom poviješću multikulturalnosti, grad koji je oduvijek – od Rimskog Carstva, preko Otomanskoga, pa do osnivanja moderne turske Republike – bio višejezično i vjerski raznoliko čvorište kultura. Bejoglu većim dijelom odražava utjecaje Zapada unutar te šarolikosti, dok u sebi istodobno sadrži dio Istoka: nekad je Bejoglu smatran vratima između Istoka i Zapada, i još je najšarolikije i najkozmopolitskije mjesto u cijeloj zemlji. Kao pisca, privlači me ta kulturna raznolikost i kompleksnost. Tako da je taj moj roman istodobno jedna tužaljka za tom kulturom koju smo izgubili, ali i knjiga koja je s vremenom postala čuvarica sjećanja, koja bilježi i čuva kulturnu povijest Bejoglua. Zato je i dalje i čitana i relevantna.

BestBook:  Nešto od te povijesti ipak se održalo, pa makar i kao sjećanje na sve ono što je bilo. Kako moderni Istanbul živi sa svojim kulturnim nasljeđem?
Volio bih da vam mogu dati optimističan odgovor na to pitanje! No, nažalost, veličanstvena kultura ovog tisućljetnoga grada nije sačuvana. Da smo je uspjeli sačuvati, bio bi to jedan od najljepših gradova na svijetu, kulturno jedinstven. Ali nismo uspjeli, na štetu svih nas. Jer gradovi kao što su Istanbul, Pariz, London, Kairo ili Bagdad ne pripadaju samo ljudima koji u njima žive – oni pripadaju cijelom čovječanstvu. Oni su povijesna mjesta i kameni temeljci naše civilizacije. Moramo pronaći načina da ih zaštitimo od vjerskog fanatizma i nacionalizma, zbog kojih naši gradovi gube svoju multikulturalnu komponentu.

BestBook:  Kad spominjete vjerski fanatizam i nacionalizam, posljednjih desetljeća, osobito tijekom vladavine dugogodišnjeg čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove stranke AKP, tursko društvo proživljava obnovu religijskih i konzervativnih vrijednosti: u mainstream su vraćene mnoge vjerske tradicije, Otomansko Carstvo ponovno se slavi kao svojevrsni povijesni uzor, Hagia Sofia ponovno je postala džamijom. Je li ugrožen sekularizam u Turskoj? Je li ugroženo nasljeđe Mustafe Kemala Atatürka?
Sve što ste naveli izaziva bijes turske javnosti. Pritisci konzervativne vlade nemaju uvijek željene rezultate nego upravo suprotno – izazivaju otpor. Najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da sve više ljudi, osobito mladih, okreće leđa religiji. To kod vladajućih izaziva nelagodu. Kao i svi ljudi svijeta, i Turci priželjkuju slobodu, pravdu, prosperitet. Političke metode prisilnih uvjeravanja počele su izazivati suprotan učinak. Dat ću vam i primjer: u posljednje vrijeme ubrzano raste poštovanje i naklonost prema Atatürku. Što više vlada donosi i provodi antisekularnih odluka, to se ljudi više i čvršće drže sekularnosti.

 

BestBook:  Erdogan, kojeg zapadni političari i mediji optužuju za autoritarnost, suvereno vlada zemljom od 2003. godine. Kolika je danas njegova popularnost u jeku epidemije Covid-19? Oporba je 2019. pobijedila na lokalnim izborima u velikim gradovima i preuzela je vlast u Istanbulu, Ankari i Izmiru. Koliko je u zemlji snažna oporba Erdoganovoj vladavini? 
On je definitivno izgubio na popularnosti i trenutno prolazi možda najteže razdoblje od kada je stupio na vlast. Zemlja je u ekonomskoj krizi, siromaštvo buja, a epidemija je sve dodatno pogoršala. To je izazvalo val nezadovoljstva koji ubrzano nagriza popularnost vladajuće stranke. Iako je golema većina medija u državi provladina, na društvenim mrežama glasovi oporbe postaju sve glasniji. Ne bi bilo pogrešno reći da je predsjedniku trenutno vrlo teško.

BestBook:  Posljednjih mjeseci rastu napetosti između Turske i Grčke zbog prava na eksploataciju Sredozemnog mora, a političari i s jedne i s druge strane neizravno prijete i oružjem. Smatrate li da je doista moguć ratni sukob između dvije članice NATO-a u trećem desetljeću 21. stoljeća?
Bilo bi dobro da ne dođe do rata. Grčka je naš susjed, imamo sličnu kulturu, glazbu, gastronomiju, imamo puno toga zajedničkog; svi smo dio Balkana, okružujemo isto more. A turske ribe ne razlikuju se od grčkih riba. Nažalost, i tu političari sakupljaju poene igrajući na karte nacionalističkih ideja. Ali ljudi ne žele rat. Ljudi žele mir.

BestBook:  Turska je već više od dva desetljeća kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji, no posljednjih godina pristupni proces je na mrtvoj točki. Koliko je snažna europska ideja u Turskoj? Postoji li itko danas u Turskoj tko se zauzima za ulazak zemlje u Europsku uniju? Smatrate li da je Turskoj mjesto u EU?
Osobno se svakako zalažem za priključenje Turske Europskoj uniji. Smatram da bi to bilo dobro i za Tursku i za Europu; za Europu zbog njezine misije da dovede zemlje različitih vjera i jezika pod jedinstvenu europsku zastavu, a za Tursku zato što bi pridonijelo razvoju demokracije u zemlji. Međutim, bojim se da Bruxelles nije iskreno zainteresiran dovesti Tursku u EU zato što vjeruje da bi Turska tamo izazivala previše problema. Zato je EU administracija tako spremno prihvatila autoritarni pristup turske vlade kao izgovor za vlastito nedjelovanje. To joj je čak malo i išlo na ruku. Ali ja svejedno i dalje mislim da bi za Tursku ulazak u članstvo Unije bilo najbolje moguće rješenje.

 BestBook:  Vi ste rođeni na jugu zemlje, kao najmlađi u obitelji sa sedmero djece. O čemu je sanjao mladi Ahmet? Na koji je način vaša obiteljska povijest utjecala na to što ste postali?
Imao sam doista veliku obitelj, što je bilo super. Rođen sam u vrlo multikulturalnom gradu, u kojem su nekada davno zajedno živjeli Turci, Kurdi, Armenci, Židovi i Arapi; dakle, u gradu vrlo raznolika identiteta. Iako tad svakako nisam sanjao o karijeri pisca, u tom je gradu posijano prvo sjeme onoga što ću postati: moja je majka bila fantastična pripovjedačica; vjerujem da je ona zaslužna za moj pripovjedački talent. Oduvijek sam volio puno čitati, ali u to vrijeme mi nije padalo na pamet da bih mogao postati pisac. To je došlo tek kasnije.

 BestBook:  Kasnije ste izrasli u mladića koji je bio član Komunističke partije, čak ste jedno vrijeme proveli i u Moskvi, gdje ste i studirali na Akademiji za društvene znanosti. Jeste li zadržali svoja mladalačka uvjerenja – vjerujete li i danas da je komunizam ideologija koja može donijeti boljitak svim ljudima?
U Moskvu sam otišao 1985., kad sam imao 25 godina, uvjeren da je taj grad raj na zemlji. Ali ono što sam tamo vidio totalno me razočaralo: ljudski duh posve umrtvljen – ubijen. Da, osnovne ljudske životne potrebe bile su zadovoljene, ali da bi čovjek bio sretan, nije dovoljno da mu je tijelo kako-tako zbrinuto – i duša mora biti zadovoljna. A ljudska je duša vrlo složena, teško shvatljiva, u konstantnoj mijeni, i zato ju je nemoguće ukalupiti. Tu jednostavnu temeljnu istinu socijalizam naprosto nije mogao shvatiti. Uporno je htio ljudsku dušu uliti u određeni kalup, što je, naravno, nemoguće.I zato je u konačnici i propao. Tamo, u Moskvi, odlučio sam da želim biti ozbiljan pisac i da, umjesto da samo ponavljam riječi partije, želim izgovarati vlastite riječi. Nasreću, uspio sam u tome… Autoritarni komunizam ili monofoni socijalizam nemaju nikakve šanse za uspjeh. Da bi se pronašla društvena alternativa kapitalizmu, nužno je razviti liberalniji, polifoni sustav koji bolje odgovara ljudskome duhu, koji je u suglasju s prirodom i poštuje sva živa bića. Niti jedno autoritarno načelo nije trajno održivo.

 BestBook:  Vratimo se malo na vaš roman i Bejoglu; jedna od važnih povijesnih lokacija Bejoglua je Hotel Pera Palace, najstariji hotel na europskoj strani Istanbula i prva građevina s uvedenom električnom energijom u Turskoj, nakon carskih palača. Mnoge se anegdote vezuju za taj hotel: spominju ga Ernest Hemingway i Graham Greene; Agatha Christie je navodno nestala na 11 dana kad je ondje odsjela 1926., soba 411 nosi njezino ime. Vrstan ste poznavatelj povijesti tog hotela, često ga i spominjete u svojim romanima, pa i u ovome; ispričajte nam neku anegdotu u vezi s njim!
Hotel Pera Palace, sagrađen krajem 19. stoljeća, nije samo hotel nego i jedna od najmonumentalnijih građevina Bejoglua. Hej, pa mi govorimo o mjestu u kojemu su početkom prošlog stoljeća odsjedali pisci poput Agathe Christie i Ernesta Hemingwaya! Danas tamo i ja imam sobu, u kojoj se nalaze moje fotografije i knjige, moje prvo računalo. A prva susjeda mi je Agatha Christie! Ali meni najvažnija anegdota vezana za hotel zapravo je posve osobna: kad sam 1996. objavio roman ‘Magla i noć’, otišao sam vlasniku hotela i rekao sam mu da bih želio ondje organizirati promociju knjige, ali da nemam novca za to. Od srca se nasmijao i rekao mi da, ako mu obećam da ću nastaviti pisati, ne moram ništa platiti. I tako sam, uz obilan hotelski doručak s novinarima, dobio priliku baš ondje predstaviti svoju knjigu.
 

BestBook:  Agathu Christie često spominjete u romanima i intervjuima, navodite je kao književni uzor. Zašto danas više nije moguće pisati krimiće kakve je ona pisala?
Christie je većinu svojih romana napisala između dva svjetska rata, kad je ‘kultura’ zločina bila neusporedivo drukčija, i u smislu kvalitete i u smislu kvantitete. Za Christie, ubojstvo je uglavnom predstavljalo igru, gotovo neku vrstu matematičkog problema bez tragičnih posljedica, u kojem su brojevi i događaji računske operacije. Smrti u njezinim romanima ne izazivaju strah ili anksioznost – oni u nama bude inteligenciju, a ne bijes ili mržnju. Današnji čitatelji traže više od toga. I dalje rado čitaju njezine knjige, ali od pisaca očekuju da ih na neki način nadmaše. Pitanje je kako. Suvremeni pisci krimića moraju pronaći zadovoljavajući odgovor na to pitanje.

 BestBook:  Pisali ste eseje o Dostojevskom, Patriciji Highsmith, Edgaru Allanu Poeu, Franzu Kafki. Jesu li i oni vaši uzori? 
Sve su to pisci i umjetnici koji me inspiriraju, od kojih učim, koji me usmjeravaju. Nikad ih nisam sreo, ali čitajući njihove knjige, naučio sam kako pisati. Njihove su životne priče same po sebi zanimljive, čovjek uči saznajući nešto o njima, o tome kakvi su bili kao ljudi. Ponekad mi se čini da svi pisci u povijesti književnosti pišu jednu te istu knjigu: onu o neobičnoj, zastrašujućoj, smiješnoj i tragičnoj avanturi koja se zove čovjek.

 BestBook:  U svojim ste romanima svakako stvorili cijelu plejadu najrazličitijih likova. Tko su oni, jesu li neki od njih inspirirani stvarnim ljudima? Koliko sebe ugrađujete u svoje knjige?
Da, stvorio sam priličan broj najraznolikijih karaktera! Oni su najvećim dijelom izmišljeni jer ne volim pisati o stvarnim ljudima – kad pišete krimiće, to nije baš ni zgodno jer biste mogli nekog povrijediti, osobito kad je riječ o žrtvama ubojstva. Ali svi su likovi o kojima pišem došli iz dubine moje duše – i dobri i loši, i hrabri i kukavice, i nemoralni i čedni, i varalice i junaci; svi su oni moji jer svi mi u sebi nosimo sve te osobine. Tako da, kad pišem, da bih stvorio lik negativca, ne moram daleko ići – dovoljno mi je zagledati se u sebe. To je mnogo uvjerljivije i iskrenije.

 BestBook:  Upravo vam u Turskoj izlazi novi roman, s početnom edicijom od pola milijuna primjeraka. Je li to uobičajeno prvo izdanje za turskog pisca? Vaše knjige nakon objavljivanja pročita 700.000 ljudi, kako to objašnjavate? Jesu li Turci osobiti ljubitelji žanrovske književnosti?
Ustvari te brojke uopće nisu uobičajene. Za pisca u Turskoj normalno je da knjiga izađe u nakladi od 2000 komada, a mislim da u cijeloj zemlji nema ni deset književnika čije knjige u prvom izdanju izlaze u nakladi od 100.000, iako u posljednje vrijeme čak i raste broj čitatelja. Što se mene tiče, od kada sam prije šest godina objavio roman ‘Elveda Güzel Vatanım’, koji je imao nakladu 300.000 primjeraka u prvom izdanju, nisam silazio ispod toga i mislim da neću pretjerati ako kažem da mi čitanost doseže milijun knjiga godišnje, s piratskim primjercima. Tako da mogu reći da turski čitatelji više nego što vole krimiće, vole čitati knjige Ahmeta Ümita!

 BestBook:  Što vi to imate a što drugi nemaju? U čemu je tajna vašeg uspjeha?
Uspjeh u književnosti ne dolazi odmah. Prije nego što sam napisao ‘Memento za Istanbul’, koji je objavljen u 100.000 primjeraka, napisao sam dvadesetak knjiga. U početku moji romani nisu baš bili neki magnet za čitatelje, ali to me nije odvratilo od pisanja: tvrdoglavo sam nastavio pisati krimiće i pripovijedati o povijesti i kulturi svoje zemlje. A ta kultura obuhvaća i helenizam, Rimsko Carstvo, Otomansko Carstvo. Tako su moji čitatelji, osim uzbudljive priče, dobili priliku upoznati vlastitu zemlju i njezinu kulturu, kao i kulturnu povijest svijeta. Mislim da je to moja tajna – to ih je privuklo. Prije pandemije svako moje potpisivanje knjiga pretvorilo bi se u omanji skup; danima poslije boljele bi me ruke i prsti od potpisivanja. Moje su knjige također počele privlačiti pažnju čitatelja u drugim zemljama – objavio sam 100 knjiga na 32 različita jezika, uključujući vaš!

 BestBook:  Koliko je modernim Turcima bitna književnost? Vole li više čitati knjige ili objave na Instagramu?
Značajan broj ljudi doista čita knjige, ali sa sigurnošću mogu reći da ipak većina više voli buljiti u televizor i u svoje mobitele. Dapače, gledanje TV serija osobito je popularan način provođenja slobodnog vremena. Ali to je naprosto globalni trend. Ljudi više vole zabavu nego umjetnost i ugodnije im je kad se ne moraju ničim zamarati.

 BestBook:  Studirali ste politologiju, u mladosti ste bili prilično politički aktivni u borbi za demokraciju i slobodu govora – čak ste u vrijeme vojne hunte zatvarani i mučeni. Jesu li ta iskustva na neki način odredila vaš spisateljski put i utjecala na vaše pisanje?
Aktivno sam se bavio politikom od 15. do 30. godine života. Bio sam pravi mladi revolucionar, što je konkretno značilo da sam se često nalazio u ekstremno opasnim situacijama; politika je Tursku pretvorila u izuzetno opasnu zemlju. Mnogi su moji prijatelji u sukobima tijekom diktature izgubili život, ja sam bio dvaput ranjen. Stotine tisuća ljudi su uhićene i zatvorene, a ja sam bio ilegalni borac – naravno da je sve to itekako utjecalo na moje pisanje. To je razlog zbog kojeg uopće pišem krimiće – čovjek piše onako kako živi. Romani puni napetih situacija posljedica su života u neprekidnom strahu. Iako moram priznati da pisanje krimića uopće nije bila neka moja svjesna odluka – naprosto je priča koju sam pisao spontano postala kriminalistička priča. Imao sam 22 godine i pisao sam istinitu priču iz svojeg života: u to sam vrijeme predvodio skupinu mladih antifašista; policija nam je bila za petama. Bila je to prilično napeta ali i zabavna priča; objavljena je u časopisu Problems of Peace and Socialism, koji izlazi na 40 jezika svijeta. Iz toga se rodila ideja o pisanju i ta me priča nekako usmjerila prema detektivskim romanima. Iako toga tad nisam bio ni svjestan – shvatio sam to tek s vremenom. A onda sam si rekao: ‘OK, ako mislim biti pisac krimića, onda moram pokušati biti najbolji u tome’. I tako je počela moja avantura s krimićima!
 

 BestBook:  Mogu li krimići poslužiti kao alat političke borbe i društvene promjene? Turska književna povijest jest povijest pisaca u egzilu, a zapravo joj je takva i sadašnjost. Jeste li se ikad morali cenzurirati da biste mogli nastaviti govoriti i pisati? Neki su vaši romani izazvali prilično kontroverze; je li vas pisanje ikada dovelo u opasnu situaciju?
Nažalost, u Turskoj još nije uvedena napredna demokracija. Mi se još moramo boriti za slobodu, za pravdu, za ljudska prava. Do sada nisam bio uhićivan niti pod istragama zbog svojih romana, ali to ne znači da neću biti – poznajem mnoge pisce kojima se to već dogodilo. Ne mislim da bi pisanje trebalo biti neka vrsta misije, ali, ako se već bavite tim poslom, nemate izbora nego pisati o onome što vidite, što znate, u što vjerujete. A to znači da morate govoriti o boli, o zlu i okrutnosti, budući da svijet, nažalost, nije lijepo mjesto. Čovjek, nažalost, nije dobar. Kad to jednom osvijestite, romantične bajke više vam nisu opcija. Tu u igru ulazi, naravno, i moral, jer ako pisac ima neku misiju, onda je to objasniti ljudski duh. Nemojmo to podcjenjivati – to je vrlo važan posao. Tisućama godina čovjek je predstavljan kao dobro, kreposno, lijepo, konstruktivno, kreativno biće. Sve je to točno, ali je i nepotpuno jer čovjek je također loš, nemoralan, ružan, destruktivan, razoran, divlji. Nužno je iznijeti istinu – ogoljenu istinu – o ljudima. Ako postoji misija književnosti, mislim da je upravo to njezina misija, jer uspijemo li postaviti točnu dijagnozu za stvorenja koja zovemo ljudima, možda možemo pronaći i pravu terapiju za njih.