Bez obzira na Gombrowicza, priču o ovoj knjizi bi, ipak, vrijedilo započeti pripovijedajući o njezinoj autorici. Klementyna Suchanow (1974.) doktorica je književnosti, hispanistica i polonistica. Početkom dvijetisućitih bila je urednica u čuvenoj krakovskoj nakladničkoj kući Znak. Moćnom, a izrazito liberalnom, slobodarski orijentiranom katoličkom izdavaču, kojeg su davne 1959. utemeljili ljudi iz tjednika Tygodnik Powszechny, jedne od fascinantnijih novina koje sam uopće imao prigodu listati, a koje je u novija doba uređivao danas devedesetogodišnji njihov kolumnist, svećenik Adam Boniecki. Kad god bi u posljednjih dvadesetak godina Tygodnik Powszechny o nekoj mojoj knjizi objavio kritiku ili esej kojeg od svojih vrlo upućenih kritičara, bila bi to za mene golema čast, osjećaj da sam se našao na samom vrhu jednoga poprilično visokog brijega. Inače, Tygodnik Powszechny u ožujku 1953. odbio je tiskati osmrtnicu Josifu Visarjonoviču Staljinu, pa mu je sljedeće tri godine bilo onemogućeno izlaženje, a u današnja doba najpouzdanija je i najčvršća brana najezdi ekstremne desnice i militantnom prostaštvu katoličkih fundamentalista.
E, dakle, Klementyna Suchanow potekla je s tog mjesta i iz takve intelektualne i duhovne atmosfere, da bi u vrijeme vladavine desnih katoličkih ekstremista, te rađanja niza klerofašističkih organizacija pod zaštitom Vlade i dijelova poljske Crkve, koje su, kao i u Hrvatskoj, poticale ulično nasilje, i radile na fašizaciji društva i suzbijanju ženskih prava, Klementyna Suchanow izrasla u suosnivačicu i jednu od predvodkinja pokreta za ženska prava OSK (Ogólnopolski Strajk Kobiet), ili Svepoljski ženski štrajk. (To je ona organizacija čiji su crveni znak munje i naši ljudi preuzimali uz profilne fotografije na Facebooku, u znak podrške poljskim ženama.)
Njezina borba je izgledala vrlo ozbiljno, i vodila se na više fronti. Recimo, objavila je 2020. knjigu, naslova “Ovo je rat: žene fundamentalisti i novi srednji vijek”, te se bavila istraživanjem mreže ultrakonzervativnih katoličkih organizacija širom svijeta, njihovom ulogom u Poljskoj, te njihovim vezama s Kremljom i sa službama Vladimira Putina. Na uličnoj je, pak, fronti sudjelovala u demonstracijama, stradavala od policije i od katoličkih huligana. Nakon što je jajima gađala predsjednički auto, policija joj je ušla u kuću. Na zidu Sejma (poljskog parlamenta) napisala im je: “Sudnji je čas! Odjebite!” Tada je uhićena. Nakon druženja s policijom završila je na operaciji kralježnice.
Ali još uvijek nismo ništa rekli o Klementyni Suchanow. Ona je, naime, temeljita književna istraživačica, bavi se općom i književnom poviješću Latinske Amerike, autorica je knjige “Kraljica Kariba”, kulturno-povijesne reportaže o kubanskoj revoluciji, te je specijalizirana za život i djelo Witolda Gombrowicza. Baviti se u Poljskoj Gombrowiczem, po prilici to je kao u Hrvatskoj baviti se Krležom. Osim što bi se od toga mogao vrlo lijepo, beskonfliktno i financijski dobro potkoženo proživjeti cijeli jedan život, uz malo rada i uz konfidentsko pristajanje uz svaki politički režim, te uz sigurno mjesto i još jedan dodatak primanjima u nacionalnoj akademiji nauka i umjetnosti, takav bi se posao, imamo li za uzor hrvatske krležologe i uposlenike instituta koji nose Krležino ime, mogao svesti na napamet učenje piščeve biografije i ceremonijalno uredničko potpisivanje novih izdanja njegovih djela. E, ali kod Klementyne Suchanow, a onda ni u poljskoj kulturi i književnosti to baš i ne ide tako. Autorica je, naime, namjerivši napisati Gombrowiczevu biografiju, istražila sve arhive i dokumentacije, razgovarala s preostalim svjedocima iz piščeva života, prekopala po dugoj povijesti njegove obitelji, stvorila najširi povijesni okvir epohe u kojoj je Gombrowicz živio, a onda veći dio toga još jednom ponovila, na drugom kontinentu, u drugom jeziku i drugoj epohi, jer je, kao što znamo, pisac u kolovozu 1939, nekoliko dana prije njemačke provale u Poljsku, stigao u Argentinu, gdje će provoditi drugi dio života. Ili bi u njegovom slučaju bolje bilo reći, gdje će započeti drugi život Witolda Gombrowicza, u kojem će on pripadati drugom društvenom sloju, drugoj klasi, jer će nakon života oholog i dekadentnog poljskog plemića proživjeti život siromašnog i osamljenog europskog emigranta. I tako je, godine 2017. Klementyna Suchanow objavila monumentalno dvotomno djelo, naoko provokativnog, muhamedalijevskog naslova: “Gombrowicz: Ja, geniusz”. Izdavač, još jedan kultni i apartni, Czarne, Monike Sznajderman i Andrzeja Stasiuka. Bit će to prva cjelovita biografija Witolda Gombrowicza - kakva, ostanimo pri našim usporedbama, u Krležinom slučaju do danas ne postoji, premda je njegov životopis jednostavniji i dostupniji, a nije zapravo napisana ni Andriću i Crnjanskom… Tu knjigu, sjećam se, gledao sam, ne bez čežnje, u zimu 2018, izloženu u desetak dekorativnih primjeraka, u izlogu raskošne krakowske knjižare, misleći o tome kako nikad neće biti prevedena na hrvatski.
I onda pred beogradski Sajam knjiga, jedne sumorne, jalovom pobunom ispunjene godine, ugledam je, nenajavljenu, u izlogu knjižare u Knez Mihailovoj. Izdavač, državni je “Službeni glasnik”, a prevoditeljica sjajna i uvijek pouzdana Milica Markić. U jesen 2025. izašao je prvi tom, a kad će drugi, nisam se raspitivao. Tako sam, dakle, napokon mogao pročitati, barem prvi dio, Gombrowiczeve biografije. I možda je dobro što sam knjigu čitao tek osam godina nakon njezine premijere, jer da sam je mogao čitati onda kada je u originalu izašla, čitao bih je drugim očima i na drukčiji način. Njezina autorica, naime, ne bi za mene bila junakinja poljskoga ženskog pokreta, ona kojoj je policija kičmu lomila, ona koja je katoličkim džihadistima, onima koji suzbijaju ženska prava, sa zida parlamenta poručila: “Sudnji je čas! Odjebite!” Što sve skupa nipošto nije nevažno kada je o ovoj knjizi riječ.
Kao i svaka odistinski dobra biografija, knjiga “Gombrovič: Ja, genije” osim što je povijest jednog života, u punom je smislu i povijest epohe. Gombrowicz je izdanak poljske šljahte, plemića zemljoposjednika odnekud iz Litve, koji se slijedom povijesne logike i obiteljskih okolnosti sele na jugozapad, u Svetokriško vojvodstvo, blizu Kielcea, gdje se 1904. Witold rađa. Odrasta među dadiljama i privatnim učiteljicama, usred nekog međusvijeta koji s društvenom stvarnošću nema naročite veze. S krajem Velikog rata se nakon stoljeća odsustva na karti Europe pojavljuje Poljska. On studira i završava pravo. Zapošljava se kao sudski vježbenik i na zanimljiv način, kroz sudske istrage, upoznaje narod s kojim živi. Stječe prve, odmah vrlo čvrste, stavove o književnosti, koji će se uskoro mijenjati.
Objavljuje knjigu priča, koja ne prolazi najbolje. Ulazi u društveni život Varšave…
Klementyna Suchanow pažljivo i s darom uobličava Gombrowiczev život u priču, u koju upisuje sve usputne nalaze, kao i samu povijest epohe, ali ništa od onog što bi činilo naknadnu pamet, ili što bi se ticalo životnih stavova i ideologije nas koji na Gombrowicza gledamo iz daleke budućnosti. On, pak, neobičan je, dekadentan i razmažen mladić, s izraženim osjećajem za oluju. Biseksualac, sklon jednokratnim aferama s socijalno deklasiranom čeljadi, uzbuđuju ga svakovrsne bitange, ima čudne ideje o životu. Njegova pojava na književnoj sceni koincidira s pojavom tužnoga židovskog mladića iz provincije, s istoka, Bruna Schulza. On mu je prijatelj, možda, jedini odistinski književni prijatelj, premda Witold nipošto nije lišen ljubomore. Schulzova prva knjiga je, naime, dočekana s više entuzijazma, njegov je talent već s prvim objavljenim tekstovima vulkanski izbio na površinu i do kraja se ostvario, dok će za Gombrowicza trebati vremena. Godine 1937. objavljuje roman “Ferdydurke”, izvanredno zanimljiv i književno-povijesno utjecajan prozni komad, jedno od prevratnih djela moderne europske književnosti, a onda se u ljeto 1939. ukrcava na upravo sagrađeni brod, imena Hrabri, na njegovom prvom, reklamnom putovanju preko oceana. Kada je Njemačka provalila u Poljsku, Gombrowicz se ne vraća s brodom u Europu, nego se iskrcava na argentinsko kopno i ostaje. Imao je pedeset dolara u džepu, i sljedećih nekoliko godina živio je od sitne pomoći kojekakvih poljskih organizacija, milostinje bogatijih emigranata, sitnih poslova i predavanja. Vrlo živahan homoseksualni život namro mu je sifilis, od kojeg se liječi dugo. To prvo emigrantsko vrijeme, i ta privatna izdaja naroda i domovine, postat će tema Gombrowiczeva romana “Transatlantik”, a možda i temeljna tema njegova života. Opsjednuti Poljak, cijelog se svog života, kroz sveukupno svoje književno djelo, obračunava s Poljskom. Taj njegov obračun jedna je od onih osobnih gesta i estetskih ostvarenja koji osim što stvaraju veliku književnost, transcendiraju i prekoračuju okvire i smisao književnosti. Dok čekam drugi tom remek-djela Klementyne Suchanow posvećenog prvom remek-djelatniku poljske književnosti i kulture, ne mogu a da ne mislim o tome na koji način u životu i u pisanju funkcioniraju uzor i urnek. Naime, ova velika žena, odistinska poljska i europska junakinja, pišući o Gombrowiczu i njegovu životu, pomalo piše i o sebi. “Nisam, nažalost, spadao u hrabre. Urođeni kukavičluk nije mi dozvoljavao da se borim za narod i da za njega umirem. Nesposoban za vojnu službu, više psihički nego fizički, jer sam nesposoban za odvažnost”, piše o sebi u pismu bratu, Witold Gombrowicz, bez namjere da se pravda, samo se opisujući. Za razliku od njega, njegova biografkinja ludo je hrabra žena, toliko hrabra a pritom i čestita da načela onog za što se bori ne upisuje u svoje knjige. Klementyna Suchanow toliko je hrabra da od drugih ne traži i ne očekuje takvu hrabrost. Ona je, bez ikakve sumnje, ikonična figura borbe za ženska prava našega današnjeg svijeta, ali joj nije ni na kraj pameti recimo to da Witolda Gombrowicza, njegove postupke i književnost, promatra s feminističkog očišta, niti da naknadnom aktivističkom pameću procjenjuje riječi i postupke čovjeka iz druge epohe. Klementyna Suchanow, naime, dobro zna da postoji razlika između riječi koje se ispisuju po zidovima Sejma i riječi koje se ispisuju na listovima papira.
