Kako se nositi s gubitkom voljene osobe? Pitanje je to na koje je gotovo nemoguće odgovoriti. Ne postoji univerzalno pravilo, ne postoji neki mehanizam koji vrijedi za sve, ne postoji neka čarobna riječ koja će izbrisati bol, umanjiti patnju ili vratiti voljenu osobu. Postoji samo život koji se nastavlja dalje i u kojem se oni koji su ostali onda moraju nekako snalaziti.
Upravo je jedan takav nezamisliv gubitak u središtu novog romana Ivane Šojat, naslovljenog 'Sanjao sam snijeg'. Riječ je o priči ispripovijedanoj iz perspektive mladog patologa Tomislava (čije ime varira pa je na trenutke Tomica, na trenutke Tomo, a na trenutke Nenad) koji promatra bolnu majčinu smrt, a nakon toga i gotovo nijemu patnju svojeg oca, za kojega se ponekad čini kao da zbog boli i tuge počinje gubiti razum, kao da je zapeo u svijetu u kojem je Tomičina majka još uvijek živa, u kojem je sve kao što je nekad bilo. Tomica je stoga prisiljen balansirati između vlastite boli i brige za oca, no istovremeno i između smrti, s kojom se kao patolog susreće svakog dana i koja je sada ušla i u njegov obiteljski dom, i života, života koji se oko njega i dalje nastavlja, koji mu kuca na vrata i koji se probija u njegovu stvarnost u obliku razmišljanja o značenju blagdanskih čestitki, u obliku stare školske prijateljice Sanje, u obliku razgovora o hinduizmu, braku i fatalizmu, u obliku svakodnevnih sitnica koje ga prisiljavaju da i on sam nastavi dalje unatoč tragediji koja ga je zadesila.
Gubitak je tu, patnja je tu, neopisiva tuga je tu, ali i majka je tu – u starim fotografijama koje otac manijakalno počinje donositi s tavana; u kratkim, gotovo fragmentarnim razgovorima između oca i sina; u sjećanjima koja naviru i naviru, potaknuti i najmanjim okidačima, poput mirisa sapuna, prašine, jogurta u frižideru; u snovima u kojima sin traži njezin glas... Sve to elementi su smrti koji u ovom romanu pak nose ulomke iz priče o jednom prerano prekinutom životu te na taj način brišu onu prividno jasnu granicu između našeg svijeta i svijeta mrtvih, pokazujući pritom kako gubitak voljenih nikada nije potpun, kako oni nastavljaju živjeti u nama unatoč tome što više ne hodaju našim svijetom.
Ivana Šojat svojim je majstorskim pripovijedanjem i nevjerojatnim, izuzetno lirskim rečenicama koje na trenutke djeluju kao čista poezija stvorila roman koji nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, roman koji donosi priču o jednom čovjeku, o jednoj obitelji, ali istovremeno i o svakome od nas, a pritom otvara i brojne druge teme, poput odnosa dobra i zla, sjećanja i zaborava, vjerovanja i nevjerovanja, normalnog i nenormalnog.
Iako odgovor na pitanje postavljeno na početku ovog teksta još uvijek ne postoji – niti će ikada u potpunosti postojati – ovaj roman svojom mu je univerzalnom pričom o gubitku, boli, ljubavi, prijateljstvu i životu nakon života svakako došao najbliže. To ne znači, naravno, da bi ovaj roman trebali čitati samo i isključivo oni koji tuguju za nekim, upravo suprotno. 'Sanjao sam snijeg' roman je koji bismo trebali čitati svi, bez obzira na to kakva su naša vlastita tragična iskustva. I to ne kako bismo što bolje razumjeli smrt, bol i patnju, već kako bismo, prije svega, bolje razumjeli život i svijet koji nas okružuje – svijet u kojem smo prisiljeni postojati, ali i svijet za koji onda sami odlučujemo u kojoj ga mjeri želimo i možemo pustiti unutra.
