Ahmet Ümit (1960.) jedan je od najčitanijih suvremenih turskih književnika, pisac krimića toliko popularnih da svaku njegovu novu knjigu u Turskoj pročita oko 700.000 ljudi. Piše poeziju, kratke priče, novele, romane, knjige za djecu i strip-romane. Za svoja je djela osvojio mnoge književne nagrade, a knjige su mu adaptirane za televiziju i film te uvrštene u školsku lektiru. Koristeći kriminalistički žanr kao medij za propitivanje društvenih problema, Ümit u svojim knjigama progovara o socioekonomskoj stvarnosti svoje zemlje, nerijetko izazivajući kontroverze. U mladosti član Komunističke partije Turske, nekadašnji politički disident i borac za demokraciju u vrijeme vojne hunte, zbog čega je bio zatvoren i mučen, pjesnik koji je slavu stekao pisanjem kriminalističkih romana, Ümit je i cijenjeni povjesničar te vrstan poznavatelj prošlosti Istanbula, vrhunski intelektualac i erudit. Nakon knjige “Memento za Istanbul” (2010.), nakladnik Hena com nedavno je na hrvatskom objavio njegov roman “Rapsodija o Bejogluu” (2003., prijevod Maja Tutavac), knjigu u kojoj spaja svoje golemo znanje o prošlosti povijesne istanbulske četvrti Bejoglu i napetu kriminalističku priču u bogatu fresku grada u kojemu jedni pored drugih žive pravnici i narkomani, sotonisti i pjesnici, arhitekti i krčmari, biznismeni i sirotinja. S piscem koji krimiće, po vlastitim riječima, piše po uzoru na Dostojevskog, Poea i Agathu Christie, spajajući socijalnu komponentu i mračnu stranu ljudske duše, razgovaramo o njegovoj knjizi, književnosti i pisanju, ali i o problemima koji muče suvremenu Tursku.
BestBook: Na hrvatskom je upravo objavljen vaš roman ‘Rapsodija o Bejogluu’, napisan 2003. Nakon njega uslijedile su mnoge knjige, neke od kojih smo već i mi u Hrvatskoj imali prilike čitati. Kako danas, s udaljenosti od gotovo 18 godina, gledate na taj roman?
Nekim knjigama vrijednost raste s vremenom. Mislim da je ‘Rapsodija o Bejogluu’ jedna od takvih knjiga, dijelom i zbog toga što Bejoglu – jedna od najstarijih i najvažnijih četvrti Istanbula – trenutno prolazi jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti: ruše se povijesne zgrade, a glavna ulica, središnja arterija četvrti, podvrgnuta je ubrzanoj arabizaciji. Nažalost, u posljednjih 18 godina stvari su se dodatno pogoršale – kulturni gubici u međuvremenu su se povećali. Istanbul je grad s 2700 godina dugom poviješću multikulturalnosti, grad koji je oduvijek – od Rimskog Carstva, preko Otomanskoga, pa do osnivanja moderne turske Republike – bio višejezično i vjerski raznoliko čvorište kultura. Bejoglu većim dijelom odražava utjecaje Zapada unutar te šarolikosti, dok u sebi istodobno sadrži dio Istoka: nekad je Bejoglu smatran vratima između Istoka i Zapada, i još je najšarolikije i najkozmopolitskije mjesto u cijeloj zemlji. Kao pisca, privlači me ta kulturna raznolikost i kompleksnost. Tako da je taj moj roman istodobno jedna tužaljka za tom kulturom koju smo izgubili, ali i knjiga koja je s vremenom postala čuvarica sjećanja, koja bilježi i čuva kulturnu povijest Bejoglua. Zato je i dalje i čitana i relevantna.
BestBook: Nešto od te povijesti ipak se održalo, pa makar i kao sjećanje na sve ono što je bilo. Kako moderni Istanbul živi sa svojim kulturnim nasljeđem?
Volio bih da vam mogu dati optimističan odgovor na to pitanje! No, nažalost, veličanstvena kultura ovog tisućljetnoga grada nije sačuvana. Da smo je uspjeli sačuvati, bio bi to jedan od najljepših gradova na svijetu, kulturno jedinstven. Ali nismo uspjeli, na štetu svih nas. Jer gradovi kao što su Istanbul, Pariz, London, Kairo ili Bagdad ne pripadaju samo ljudima koji u njima žive – oni pripadaju cijelom čovječanstvu. Oni su povijesna mjesta i kameni temeljci naše civilizacije. Moramo pronaći načina da ih zaštitimo od vjerskog fanatizma i nacionalizma, zbog kojih naši gradovi gube svoju multikulturalnu komponentu.
BestBook: Kad spominjete vjerski fanatizam i nacionalizam, posljednjih desetljeća, osobito tijekom vladavine dugogodišnjeg čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove stranke AKP, tursko društvo proživljava obnovu religijskih i konzervativnih vrijednosti: u mainstream su vraćene mnoge vjerske tradicije, Otomansko Carstvo ponovno se slavi kao svojevrsni povijesni uzor, Hagia Sofia ponovno je postala džamijom. Je li ugrožen sekularizam u Turskoj? Je li ugroženo nasljeđe Mustafe Kemala Atatürka?
Sve što ste naveli izaziva bijes turske javnosti. Pritisci konzervativne vlade nemaju uvijek željene rezultate nego upravo suprotno – izazivaju otpor. Najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da sve više ljudi, osobito mladih, okreće leđa religiji. To kod vladajućih izaziva nelagodu. Kao i svi ljudi svijeta, i Turci priželjkuju slobodu, pravdu, prosperitet. Političke metode prisilnih uvjeravanja počele su izazivati suprotan učinak. Dat ću vam i primjer: u posljednje vrijeme ubrzano raste poštovanje i naklonost prema Atatürku. Što više vlada donosi i provodi antisekularnih odluka, to se ljudi više i čvršće drže sekularnosti.
BestBook: Erdogan, kojeg zapadni političari i mediji optužuju za autoritarnost, suvereno vlada zemljom od 2003. godine. Kolika je danas njegova popularnost u jeku epidemije Covid-19? Oporba je 2019. pobijedila na lokalnim izborima u velikim gradovima i preuzela je vlast u Istanbulu, Ankari i Izmiru. Koliko je u zemlji snažna oporba Erdoganovoj vladavini?
On je definitivno izgubio na popularnosti i trenutno prolazi možda najteže razdoblje od kada je stupio na vlast. Zemlja je u ekonomskoj krizi, siromaštvo buja, a epidemija je sve dodatno pogoršala. To je izazvalo val nezadovoljstva koji ubrzano nagriza popularnost vladajuće stranke. Iako je golema većina medija u državi provladina, na društvenim mrežama glasovi oporbe postaju sve glasniji. Ne bi bilo pogrešno reći da je predsjedniku trenutno vrlo teško.
BestBook: Posljednjih mjeseci rastu napetosti između Turske i Grčke zbog prava na eksploataciju Sredozemnog mora, a političari i s jedne i s druge strane neizravno prijete i oružjem. Smatrate li da je doista moguć ratni sukob između dvije članice NATO-a u trećem desetljeću 21. stoljeća?
Bilo bi dobro da ne dođe do rata. Grčka je naš susjed, imamo sličnu kulturu, glazbu, gastronomiju, imamo puno toga zajedničkog; svi smo dio Balkana, okružujemo isto more. A turske ribe ne razlikuju se od grčkih riba. Nažalost, i tu političari sakupljaju poene igrajući na karte nacionalističkih ideja. Ali ljudi ne žele rat. Ljudi žele mir.
BestBook: Turska je već više od dva desetljeća kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji, no posljednjih godina pristupni proces je na mrtvoj točki. Koliko je snažna europska ideja u Turskoj? Postoji li itko danas u Turskoj tko se zauzima za ulazak zemlje u Europsku uniju? Smatrate li da je Turskoj mjesto u EU?
Osobno se svakako zalažem za priključenje Turske Europskoj uniji. Smatram da bi to bilo dobro i za Tursku i za Europu; za Europu zbog njezine misije da dovede zemlje različitih vjera i jezika pod jedinstvenu europsku zastavu, a za Tursku zato što bi pridonijelo razvoju demokracije u zemlji. Međutim, bojim se da Bruxelles nije iskreno zainteresiran dovesti Tursku u EU zato što vjeruje da bi Turska tamo izazivala previše problema. Zato je EU administracija tako spremno prihvatila autoritarni pristup turske vlade kao izgovor za vlastito nedjelovanje. To joj je čak malo i išlo na ruku. Ali ja svejedno i dalje mislim da bi za Tursku ulazak u članstvo Unije bilo najbolje moguće rješenje.
BestBook: Vi ste rođeni na jugu zemlje, kao najmlađi u obitelji sa sedmero djece. O čemu je sanjao mladi Ahmet? Na koji je način vaša obiteljska povijest utjecala na to što ste postali?
Imao sam doista veliku obitelj, što je bilo super. Rođen sam u vrlo multikulturalnom gradu, u kojem su nekada davno zajedno živjeli Turci, Kurdi, Armenci, Židovi i Arapi; dakle, u gradu vrlo raznolika identiteta. Iako tad svakako nisam sanjao o karijeri pisca, u tom je gradu posijano prvo sjeme onoga što ću postati: moja je majka bila fantastična pripovjedačica; vjerujem da je ona zaslužna za moj pripovjedački talent. Oduvijek sam volio puno čitati, ali u to vrijeme mi nije padalo na pamet da bih mogao postati pisac. To je došlo tek kasnije.
BestBook: Kasnije ste izrasli u mladića koji je bio član Komunističke partije, čak ste jedno vrijeme proveli i u Moskvi, gdje ste i studirali na Akademiji za društvene znanosti. Jeste li zadržali svoja mladalačka uvjerenja – vjerujete li i danas da je komunizam ideologija koja može donijeti boljitak svim ljudima?
U Moskvu sam otišao 1985., kad sam imao 25 godina, uvjeren da je taj grad raj na zemlji. Ali ono što sam tamo vidio totalno me razočaralo: ljudski duh posve umrtvljen – ubijen. Da, osnovne ljudske životne potrebe bile su zadovoljene, ali da bi čovjek bio sretan, nije dovoljno da mu je tijelo kako-tako zbrinuto – i duša mora biti zadovoljna. A ljudska je duša vrlo složena, teško shvatljiva, u konstantnoj mijeni, i zato ju je nemoguće ukalupiti. Tu jednostavnu temeljnu istinu socijalizam naprosto nije mogao shvatiti. Uporno je htio ljudsku dušu uliti u određeni kalup, što je, naravno, nemoguće.I zato je u konačnici i propao. Tamo, u Moskvi, odlučio sam da želim biti ozbiljan pisac i da, umjesto da samo ponavljam riječi partije, želim izgovarati vlastite riječi. Nasreću, uspio sam u tome… Autoritarni komunizam ili monofoni socijalizam nemaju nikakve šanse za uspjeh. Da bi se pronašla društvena alternativa kapitalizmu, nužno je razviti liberalniji, polifoni sustav koji bolje odgovara ljudskome duhu, koji je u suglasju s prirodom i poštuje sva živa bića. Niti jedno autoritarno načelo nije trajno održivo.
