Split, nerijetko u zadnje vrijeme, uz mnoge druge obalne gradove, bio je proglašavan gradom slučajem, bilo da se radi o ubojstvima, mafiji, nasilju ili nekim drugim tumornim društvenim aspektima. S druge strane, ono što nevjerojatno snažno, pogotovo zadnjih godina, izbija iz te sredine jest i snažan umjetnički naboj koji potpuno autentično i hrabro, beskompromisno progovara neka drugačija i nova iskustva. Koliko god ta iskustva bila drugačija, koliko god te priče bile filmske, ili književne, ili vizualne, i govorile o identitetima, svakodnevicama, nasilju ili nošenju s gubitkom, traumama, odrastanjima, one su nerijetko obilježene nečim specifičnim upravo za taj grad - humorom.

Jedna od autorica koja se pojavila u tom splitskom umjetničkom valu svakako je umjetnica Mihaela Erceg, ponajviše poznata kao ilustratorica, strip autorica koja je ponajviše specifična upravo po humoru koji smo naveli. Iako je tako stekla autorsko ime, ovoga puta o Splitu je odlučila progovoriti i na možda neočekivani način - kroz kratki roman. Nepretenciozno štivo, živahni dijalozi i likovi koji kao da su izašli iz najboljih komičnih stripova, nesvjesni pomalo života i svoje situacije, čak i kad ona eskalira do moguće opasnosti, samo su neka od obilježja ove malene, ali dinamitne knjige koja opisanim situacijama svakako drži čitatelja i zabavljenim, ali i prikovanim za tour de force bizarnih kriminalnih radnji (a sve je počelo jednom sasvim naizgled nevinom partijom briškule) koji prolaze dva možda i arhetipa pogubljenih i od stvarnog života pomalo odmaknutih junaka.

Bitno je također spomenuti i kako se ova nevelika knjiga poigrava mnogim žanrovima, povremeno djelujući kao krimić, povremeno kao triler, misterij, ali i ljubić, dovodeći do apsurda svaki navedeni.

No krenimo ispočetka. Mirjan i Filjo su dva 28-godišnjaka koji pomalo hvataju zjake, sigurno nisu društvenjaci, imaju servis za popravljanje računala, ali i tamo ne samo da rijetko tko zalazi, nego je mjesto gotovo nevidljivo. U nekom trenutku, što nam jasno i pokazuje s kakvim likovima imamo posla, oni radi ljeta, koje će sigurno biti kao i svako dosad - nepodnošljivo - odlučuju kako bi bilo vrijeme da poprave klimu. Ipak, kako novca nema, a vrućina je tu, i radi već osviještenog umijeća igranja briškule, dvojac se odlučuje kako je vrijeme da tom briškulom pokušaju zaraditi te novce. U sve je, naravno, upetljana i famozna solinska banda i kako već možete zaključiti, naši junaci, radi jednog krivog diranja po nosu (što je slučajno postao krivi znak tijekom igre) ostaju dužni ekipi koja će ih gadno prebiti ako ne vrate novac koji su ostali dužni. Jasno kao dan, odmah kreću u akciju i planiranje, i kad su već gotovo na cilju da su skupili novac (nedostaje im samo tristo eura, a Filjo je čak i prekinuo s curom kako bi izbjegao taj dodatni trošak i još malo uštedio), Mirjan je odlučio gotovo sav novac uložiti u billboard koji će privući mušterije, što se, naravno nije dogodilo. Nakon toga nastavlja se događati niz zgoda i nezgoda, upletu se u sve pornofilm, lokalni moćnik, ponovno solinska mafija, policija, zatvor, slike, knjige i još niz potpuno nepredvidivih događaja poput kokaina, mrtvaca itd. Knjiga je ova zapravo materijal dobrog stripa, ali i scenarija, svaka je situacija vizualno potpuno jasna, kao i humor koji izbija iz svakog komentara ili replike, pa čak i fusnota. Roman je to koji bi sigurno mogao biti zanimljiv mlađoj generaciji, ali je i zanimljiv ironični prikaz našega društva - toga koliko se lako mijenjamo, od ljevičara do desničara, koliko smo politički potkupljivi, koliko plitki, koliko suštinski zaista ono što se kaže komični.

Upravo u tu komičnost ljudske prirode ovaj roman ulazi s toliko neopterećenosti, a gotovo secira tu našu sposobnost i licemjerja te izgubljenost u ovom vremenu, s puno humora, gotovo satire.

Teško mi je reći iz perspektive čitateljice i osobe koja je zaista u Splitu bila ili kako bi se kupala ili u prolazu, ali čini mi se je u Filji i Mirjanu utjelovljeno zaista mnogo duha Dalmacije koji se poziva na ono stanovito “ae”. Iako u nekom trenutku situacija postane i zaista ozbiljna, lakoća s kojom se ta situacija prikazuje je, čini mi se, upravo karakter Splita koji svi pamtimo: karakter koji se očituje u onom duhu koji vjeruje da je sve rješivo i da je sve na kraju ne samo prolazno, nego sigurno i nevrijedno trošenja naših živaca. Kroz sve avanture koje ovi junaci prođu jedno nam se sigurno ureže u misli, a to je da sve može, kad je i suludo zamisliti moguće rješenje, ipak biti rješivo. Nisam sigurna da ijedan grad baštini tu vrstu optimizma, koji redovito ide uz prizemljenje više nego brutalnim smislom za humor.

Bitno je spomenuti da svako poglavlje započinje komentarom vezanim za samu briškulu, točnije njena pravila. Već u početku autorica kaže kako je jedna od mnogih frustracija koje dočekaju one koji dođu s juga ekipa koja ne zna igrati briškulu, nego samo belu. Kao nekoga tko je u beli prosjedio noći, ovaj me roman tim komentarima pred svako poglavlje pomalo zaintrigirao i za briškulu. Ono što me u jednom trenutku zaista, kao pjesnikinju, i nasmijalo jest moment gdje Mirjan dolazi do jedne od neobjavljenih Filjinih pjesama (“Filjo je počeo pisati poeziju, i nije stao. Bila je to još jedna taktika pobjede nad smrću.”) Poglavlja s lijesom, a kasnije i sprovodom su jedna od onih neočekivanih, sjajnih trenutaka koje je lako zamisliti i kao dio dobrog filmskog scenarija (“Ali što da kaže? Nemojte otvoriti lijes, unutra švercam pršute napunjene kokainom.”).

Ova nepretenciozna proza o prijateljstvu dva neobična junaka, ili možda bismo mogli reći i antijunaka zanimljivo je ispričana kratka proza koja humoristično dočarava i Split, i mentalitet toga grada, ali i njegove mnoge boljke, uz mnogo topline i humora. Dogodovštine Mirjana i Filje sigurno bi sjajno izgledale kao serija, a ja se moram zapitati i kako bi sve to izgledalo da su u akciji dvije junakinje, sasvim neobične, nepažljive i nepromišljene ulazile u ove nadrealne, nerijetko sigurno opasne situacije. Ono što mi sigurno ostaje jest osjećaj da se autorica itekako zabavljala pišući svaku rečenicu ove knjige dajući si potpunu slobodu, bez pomisli na autocenzuru. Samim time i čitatelju je itekako lako zabaviti se i nasmijati dok s dva sasvim atipična junaka doživljava ove maštovite i neočekivane nezgode. Na kraju krajeva, da se dotaknemo i naslova - svi govorimo neprestano APP, a nećemo često zastati nad tim riječima “ako prođe, prođe” i promisliti ih. Upravo je iza tih riječi zaista sve što je bitno znati o radnji ovoga romana, ona je upravo taj APP, možda i u cjelini, jer ono što nam autorica daje neprestano je pokušavanje dvojice zaista simpatičnih luzera (kako ih naziva Baretić u pogovoru) da izađu iz problema u koji se potom još više uvaljuju, i na trenutak, dok se smijemo, pomislimo da je i cijeli roman napisan s idejom “ako prođe, prođe” i zahvalni što je, eto, prošlo i dobili smo jedan neočekivani, drugačiji, neopterećeni i zaista zabavan debi.