Kad se iz hrvatsko-srpskih odnosa izmaknu povijesne traume, ostaju proklete sličnosti u manama i one malobrojne u vrlinama o kojima se nema ništa zanimljivo reći, napisati ili snimiti, pa onda, kao u slučaju "Svadbe" Igora Šeregija, oboriti sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, ali i Austriji i Švicarskoj.
Ona je pjesnikinja, anglistica i pjevačica progresivnog benda, a on sociolog, profesor i aktivist. Njezini su korijeni zagrebačko-hercegovački, njegovi beogradski. Njihova je adresa u glavnom hrvatskom gradu u kojem, kao i bezbroj sličnih, još mladih parova s malim djetetom žive komplicirano i pokušavaju stići vrijeme koje u velikim gradovima prolazi brže nego u uspavanoj provinciji. O njima se, naravno, ne snimaju filmovi. Nema tu materijala niti za kratke, kamoli za dugometražne.
On je Dalmatinac, Hrvat i katolik onoliko koliko običaji nalažu. Ona je Srpkinja i, za blagdane, pravoslavna vjernica. Njezini monolozi o lepom dvorištu i apartmančiću za leto nikome, posebice njegovima, a to je ipak najvažnije, ne paraju uši. Ona, istina, kupuje kruh, ali još pije kaficu s toplim mlekom. O njima se, naravno, ne snimaju filmovi. Nema tu, bez konstrukcija o odnosima dvije obitelji prema jednom ratu, materijala niti za kratke, kamoli za dugometražne.
On je Bošnjak koji je u Ameriku došao jer nije mogao ostati tamo gdje je rođen, a tu je, preko oceana, imao rođake koji su mu pomogli u prijavljivanju u useljeničke urede i navikavanju na pranje rublja u zajedničkim prostorijama koje ne zovu laundry već - londra. Ona je Amerikanka po rođenju, Srpkinja po podrijetlu, odrasla u obitelji koja je u pokušajima Nikole Kavaje da ubije Josipa Broza Tita navijala za Kavaju. Upoznao ih zajednički prijatelj: dijete iz srpsko-bošnjačkog braka kojemu je majka, nakon smrti oca i početka rata, promijenila orijentalno ime i tako ga učinila dobrodošlim u klubovima srpske zajednice u kojima se pjeva o popu Đujiću i Draži Mihailoviću. E, o njima - ne o Čiči i Momčilu, već o mladim, zaljubljenim ljudima među kojima je povijesni kanjon - mogao bi se snimiti film, ali takav da mu gledanost ne bi garantirao ni naslov tipa "Moje Brčko vjenčanje".
U jednoj munchenskoj ulici složno, jedni pored drugih do mraka, pa onda zajedno do jutra, žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Prvi, mahom rođeni u Bosni i Hercegovini, okupljaju se u klubu antičkog imena u kojemu se, bez obzira na važeće zakone, može pušiti. U taj klub, naime, mogu ući samo članovi koji demokratskom većinom određuju pravila. Malo dalje je restoran s jelima s roštilja i onim takozvanim domaćim, poput pasulja i gibanice. Meeting point gospodi - žena, naime, tu nema - iz kluba i gostima i gošćama s flekama od kajmaka na prsima je bošnjačka diskoteka u kojoj se vikendom uživo svira ono što se radnim danom pušta. Ili, kako je rekao Bora Đorđević: "Mica, Cica i Zorica/Zoki, Boki, Rodić Roki/Slađa, Kobra, Stela, Nela/slatka mala Karamela i naravno Džej" plus "Sinan, Hasan, Jašar, Šaban/Nino, Šeki i još neki".
Oni, ti naši, a svatko je nekome naš, navijaju za Bayern jer je iz Munchena i za HSV "samo zbog Nike i Sergeja", dakle Kovača i Barbareza: aktualnog trenera dortmundske Borussije i također aktualnog izbornika nogometne reprezentacije BiH.
O ratu svatko priča kad drugih nema, a u miru su ujedinjeni fanovi Enisa Bešlagića - njima je on, što god radio, "Šemso iz male klinike" - i, vrlo vjerojatno, publika Šeregijeve "Svadbe".
"Nisam ni blizu sanjao ovakav uspjeh i tko god vam kaže da jest - laže. Ovo je doista nezamislivo i očekivati nešto ovako bilo bi vrlo egocentrično, a to nitko od moje ekipe (ispred i iza kamere) nije. Nadali smo se da će film u regiji prijeći nekih 150.000 gledatelja ako mnogo stvari klikne. Počeli smo se nadati malo boljem rezultatu nakon vijesti o pretprodaji karata u Hrvatskoj, a nakon što se s velikim brojkama pridružila i Bosna i Hercegovina, znali smo da imamo nešto. Međutim, tek nakon što se s jednakim entuzijazmom gledatelja priključila Srbija (sedam dana poslije), znali smo da imamo nešto veliko. Ali ni tad nismo mislili da ćemo u 20 dana prijeći milijun gledatelja", rekao je Igor Šeregi u nedavnom intervjuu za sarajevski portal Raport, pa dodao: "Neki kažu da je to zbog situacija u našim državama, inflacije ili zato što dugo nigdje nije bilo dobre komedije. Ja o tome ne mogu suditi, ja sam ovaj film htio napraviti i prije deset godina. Nekako se čini da je dobro da nisam. Ako me pitate za politički kontekst, film je mogao nastati i prije 20 godina, ali nažalost i za 10".
Nisu, otklonimo mogućnost zabune, za sjajne rezultate u prvim vikendima prikazivanja "Svadbe" u Austriji i Švicarskoj zaslužni čudni ljudi čudnih imena, ti neki Manfredi i Rolandi, i neke Chiare i Saskie, već imenjaci i imenjakinje publike u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu, ljudi čija su boravišta u Salzburgu i Zurichu, dakle tamo gdje ih društveno-politička situacija zanima samo ako ih se osobno tiče, gdje im inflacija ne jede ni plaće ni povišice i gdje se, zahvaljujući YouTubeu, uvijek mogu smijati Izetu (liku pokojnog Mustafe Nadarevića u seriji "Lud, zbunjen, normalan), Šemsi i "Ivkovoj slavi", ma koliko ih puta pogledali.
Gostujući u emisiji povjesničara Dragana Markovine, pisac i, što je u ovom kontekstu itekako važno, bošnjački prognanik iz zapadnog, hrvatskog dijela Mostara, Elvedin Nezirović, rekao je kako osjeća nelagodu svaki puta kad otiđe na onu stranu Neretve na kojoj se "nije desila katarza".
Nije, naravno, jedan dio Mostara i jedini komad zemlje od Elez Hana do Macelja kojega je zaobišlo moralno pročišćenje. Katarza ima terapijski učinak na poražene, dok svi akteri balkanskih ratova sebe smatraju ili pobjednicima ili - poput Srba u Hrvatskoj i na Kosovu - žrtvama domaćih izdajnika, odnosno NATO-a.
Komedije o stvarnim tragedijama nisu moguće, što ne znači kako se o dokumentiranim užasima bliže ili dalje prošlosti ne može govoriti i s nešto humora, ali dramedije ili tragikomedije nisu garant rekordne gledanosti u najkraćem mogućem roku. Takve filmove vole festivalski žiriji i publika koja se ne zadovoljava podrazumijevajućim nepodnošenjem Nizozemaca i Nijemaca, Flamanaca i Valonaca, Turaka i Kurda, Hrvata i Srba...
Novom normalnom ne smetaju parcijalne istine, sasvim suprotno, one su aksiomatske, a sve drugo je prihvatljivo kao takvo, kao, recimo, glazbeni ukus Ivana Rakitića, koji je Marka Perkovića Thompsona nazivao "kraljem", što mu nije smetalo da karte za VIP mjesta na stadionu Barcelone osigurava Mili Kitiću, srpskom folkeru zbog čijih je nastupa kao nogometaš Schalkea ignorirao klupska pravila i završio na naslovnicama novina čiji su reporteri pratili noćne aktivnosti bivšeg hrvatskog reprezentativca i njegova kolege iz kluba, igrača nacionalne selekcije Srbije, Mladena Krstajića.
Većinu, značajnu većinu Hrvata, Srba i Bošnjaka, bez obzira na to jesu li u tuđinu otišli svojom ili voljom neprijateljske vojske, Austrija i Švicarska nisu učinile manjim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, već bogatijim programerima, medicinskim sestrama, zidarima i fizioterapeutkinjama koji u vlastitim kuhinjama govore jezicima starih zemalja i čekaju pogodan trenutak objasniti djeci tko je tko je od drugih i koliko kriv, za razliku od naših koji su nevinost izgubili tek kad su oni što nisu nosili puške privatizirali tvornicu trikotaže, na čijem je mjestu sad stambeno-poslovni objekt, salon za vjenčanja, privatna klinika ili šikara.
Kao što tehnološki napredak ljude čini učinkovitijima, ali ne i boljima, tako ni uspon na socijalnoj ljestvici, kojega ne bi bilo bez adresa u Austriji i Švicarskoj, ne mijenja stanje svijesti u kojemu su međuetničke tenzije podrazumijevajuće, a to ne znači kako povremeno ne mogu biti i zabavne. Igor Šeregi je svoje Montecchije i Capulettije oslobodio Shakespeareova utjecaja i takozvanog šireg, posebice povijesnog konteksta, u podjelu stavio glumce i glumice koje različite generacije manje zahtjevne publike pamte po, prije svega, većim ulogama u komedijama ili manjima u dramedijama i tragikomedijama poput Srđana Todorovića, Renea Bitorajca, Anđelke Stević Žugić, pa i Dragana Bjelogrlića, ali iz filmova i serija kao što su, recimo, "Bolji život", "Rane", "Vratiće se rode" ili "Južni vetar", odnosno Dejana Aćimovića iz "Parade", "Ustava Republike Hrvatske", "Sonje i bika"..., pa srušio sve rekorde gledanosti na potezu od Leskovca do Luzerna, pružajući publici zabavu po koju su i došli te ih uskraćujući za mogućnost katarze, koja ih ionako ne zanima.
