Prije nekoliko mjeseci izdavačka kuća Zsolnay iz Beča objavila je cjelovitu biografiju Ive Andrića pod nazivom ‘U požaru svjetova’ podnaslovljenu kao ‘Ivo Andrić: jedan europski život’ njemačkog novinara Michaela Martensa.

Martensova knjiga pobudila je veliki interes u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. U tamošnjim vodećim listovima objavljen je niz vrlo afirmativnih prikaza te se znatno povećala prodaja Andrićevih knjiga. Ovo na svoj način govori u prilog tome da je djelo ovoga pisca još aktualno i živo na njemačkom govornom području. Odmah po objavljivanju pojavili su se i tekstovi o knjizi i na ovim prostorima. Najprije je o knjizi na internetskim stranicama Ivana Lovrenovića pisao povjesničar Jozo Džambo, koji živi u Njemačkoj, a nedugo potom na stranicama Vijenca objavljen je opsežan prikaz Martensove knjige, koji je napisao Krešimir Nemec. 

Odmah su najavljeni i prijevodi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ipak, prvi se pojavio onaj bosanskohercegovački, u izdanju sarajevskog Buybooka. U intervjuu koji je Martens dao Oslobođenju uoči sarajevske promocije knjige izrekao je jednu vrlo zanimljivu tvrdnju: 

Nobelovac O Andriću stalno samo izvlače Tita, Hitlera, Mladu Bosnu...

“Knjiga izlazi najprije u Bosni, nedugo zatim u Srbiji, a zatim u Hrvatskoj tijekom iduće godine i jako sam radoznao kad je riječ o reakcijama, naročito u smislu njihova međusobnog uspoređivanja, iz čega će se, čini mi se, moći iščitati mnogo toga o jugosferi”. 

Martens je, dakle, više nego dobro upoznat s rašomonom oko Andrića, koji je postao svojevrsni lakmus-papir ovdašnjih nacionalizama. Michael Martens je rođen 1973. u Hamburgu. Više je godina živio u St. Petersburgu, Ateni, Istanbulu i Beogradu. Trenutačno živi u Beču, kao politički dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga. 

Knjigu “U požaru svjetova” pisao je sedam godina. Pomalo nevjerojatno djeluje činjenica da Ivo Andrić sve do pojave ove knjige nije imao cjelovitu i sveobuhvatnu biografiju. Postojale su neke biografske studije koje su se bavile Andrićem u određenim periodima života, poput knjige “Mladi Andrić” Miroslava Karaulca ili knjige Dušana Glišovića “Ivo Andrić, istorija i politika”, koje Martens koristi u svojem djelu. 

O Andrićevim ranim danima uglavnom piše oslanjajući se na Karaulčevu knjigu. U fokusu Martensova interesa je prvenstveno Andrić kao politička, javna ličnost, ali autor u tu priču vješto i nenametljivo upleće i njegov književni rad. Ovakav pristup je više nego razumljiv, jer je kod Andrića književno i političko-povijesno fatalno isprepleteno, tako da je ovaj način pisanja o Andriću prešao u svojevrsnu maniru. I sam naslov knjige, 

“U požaru svjetova”, sličnog je tipa, uzet je iz jednog književnog djela, iz Andrićeve priče “Žena na kamenu”, a na najbolji način sažima jednu burnu političku biografiju koja se najvećim dijelom odvijala u “požaru svjetova”: “Sagoreti potpuno, apsolutno, do dna, svemoćnim, čistim, časnim, neopozivim ognjem. Sagoreti bez ostatka! Izgubiti se u opštem požaru svetova kao vatra u vatri”. 

Ne postoji valjda ni jedan svjetski poznati pisac kod kojega su u tolikoj mjeri sjedinjeni politika i povijest. Andrić je bio izravni sudionik najznačajnijih događaja 20. stoljeća, o čemu na najbolji način govori dio iz ove knjige. Martens piše o prvom susretu diplomata Andrića s Adolfom Hitlerom. U svojoj knjizi “Mein Kampf” Hitler je pisao o mladobosancima kao o “slavenskim fanaticima”, a jedan od tih “fanatika” je bio i Ivo Andrić. 

Najbolji u BiH On je "današnji Andrić" iz "prostora za otpadnike"

Martens ovaj susret opisuje riječima Dušana Glišovića iz knjige “Ivo Andrić, istorija i politika”: “Pucanj Principa u nadvojvodu Ferdinanda 28. juna 1914. označen je kao povod za početak Prvog svetskog rata, čiji su nerešeni sporovi zaraćenih strana doveli do izbijanja njegovog nastavka, Drugog svetskog rata, koji je okončan Hitlerovim pucnjem 30. aprila 1945. sebi u glavu. Andrić je bio jedini čovek koji je lično upoznao obojicu”. 

Zatim, tu je još jedan frapantan detalj. “Koja biografija taj Andrić: prije ciglih šest godina kod Hitlera i Ribbentropa, a sad na Crvenom trgu kod Staljina!”, piše Ivan Lovrenović u jednom kratkom tekstu o ovoj knjizi referirajući se na 1941., kad se Andrić nalazi u društvu Adolfa Hitlera, te 1947., kad je u sklopu jugoslavenske delegacije nazočio prvomajskoj paradi na Crvenom trgu. Andrić tu pomalo podsjeća na Zeliga, filmskog čovjeka-kameleona iz istoimenog filma Woodyja Allena. Martens koristi svu dostupnu literaturu 
o Andriću, uključujući i kanonsku knjigu Ljube Jandrića “Sa Ivom Andrićem”, koja je objavljena 1977. u Beogradu. 

Radi se o jedinstvenoj knjizi u kojoj je Andrić donekle “odškrinuo” vrata vlastite intime. Jandrićeva knjiga je zapravo jedini objektivan prikaz piščeva “ja”, jer je Andrić čak i svoje dnevničke zapise, koje je naknadno unosio u kapitalne “Znakove pored puta”, objektivizirao, svako “ja” pretvarao je u “čovek” ili “neko”, o čemu na jednome mjestu Martens i piše, a što na najbolji način oslikava Andrića po onoj kako je “u ćutanju sigurnost”. 

Na više od 300 stranica u bosanskom prijevodu, Martens objektivno i kronološki piše o Andrićevu životu, iz čega se po svojem značaju mogu izdvojiti četiri ključna perioda njegove biografije koji su u knjizi vrlo studiozno i objektivno obrađeni: vrijeme sarajevskog atentata, Andrićeva diplomatska misija u Berlinu, njegovo političko “presvlačenje” nakon Drugog svjetskog rata i okolnosti oko dodjeljivanja Nobelove nagrade ovom piscu. 

“Htio sam tretirati Andrića kao što je on tretirao svoje glavne likove - s razumijevanjem za slabosti koje svi imamo”, izjavio je Martens tijekom promocije svoje knjige u Sarajevu, što je vrlo važna činjenica ako se uzme u obzir način na koji se dosad uglavnom pisalo o ovom piscu, pogotovo na prostorima Bosne i Hercegovine. 

Martens je u tome apsolutno uspio. On nema problema s kompleksnim političkim prilikama na Balkanu prije Prvog svjetskog rata, pogotovo u Bosni. On odnose između Austro-Ugarske i Turske objašnjava na razumljiv i pristupačan način, čak i za one koji o tome ne znaju mnogo. Također, fascinantna je geopolitička studija koja je važna za razumijevanje okolnosti oko Trojnog pakta koji je 1941. potpisala vlada Kraljevine SHS s nacističkom Njemačkom. 

“Kako se desilo da predratni diplomat, rojalist, drugi čovjek Milana Stojadinovića, sudionik u potpisivanju Trojnog pakta i tipično građanski pisac postane odani, pa čak i vrlo angažirani sljedbenik nove, socijalističke ideologije?”, pita se Krešimir Nemec u svojem tekstu o Martensovoj knjizi. 

Uspomena na diva Ivo Andrić idealno oružje za rat na Balkanu drugim sredstvima

Martens na sjajan način prikazuje Andrićevo “presvlačenje”, odnosno njegov politički oportunizam o kojemu je pogrdnim riječima govorio svojedobno i Krleža. Pišući o dodjeli Nobelove nagrade Ivi Andriću, Martens je konzultirao arhivu Švedske akademije te podrobno piše o njegovim “suparnicima”. U tom dijelu je u prvom planu rivalitet između Andrića i Krleže. Odnos prema Krleži, odnosno opis rivaliteta između te dvojice pisaca, najlošija je strana ove knjige. 

Na jednome mjestu Martens krajnje podcjenjivački piše o Krleži kako se radi o autoru za kojeg “danas izvan Hrvatske jedva da se zna”, što je besmislica. Pored Krleže, Martens gaji i jak odijum prema Josipu Brozu Titu. Na jednome mjestu ga naziva “masovnim ubojicom”, dok na drugom, kad ga je Andrić predložio za Nobelovu nagradu za mir, piše: 

“Nikog drugog do Tita, tog koljača pod čijim je režimom četrdesetih godina u ime ‘bratstva i jedinstva’ na stotine hiljada Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportirano na Goli otok”. Ovo neodgovorno poigravanje brojkama pomalo podsjeća na ovdašnje povijesno-revizionističke igrice, što je apsurdno, pogotovo danas, u vrijeme interneta, kad se do gotovo svakog podatka može doći jednim klikom miša, a što je pomalo začuđujuće za jednog autora čija objektivnost u najvećem dijelu knjige naprosto fascinira. Ovo je možda povezano s odiumom prema Krleži, zbog Titova hladnog stava prema Andriću. Tito, naime, smatra Krležu mnogo boljim autorom od Andrića. “Tito je smatrao da je Krleži učinjena nepravda”, zapisao je Dobrica Ćosić, tadašnji Titov intimus, nakon dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Kad se piše o rivalitetu Krleže i Andrića, pristup “za i protiv” je apsolutno pogrešan. 

Jedini pristup koji je moguć, jer se radi o najvećim piscima s ovih prostora, onaj je “za-za”. Martens se Krleže dotiče još na jednome mjestu, uspoređujući njegov i Andrićev književni stil, naravno na Krležinu štetu: “Ali puno toga što je prije pedeset godina važilo kao naročito smjelo i moderno u književnom smislu danas više podsjeća na umnu gimnastiku ili pubertetske izazove”. Upotrijebiti pojam “pubertetski” u kontekstu Miroslava Krleže je u najmanju ruku glupost. 

Krleža je do svojeg neponovljivog stila i književne zrelosti došao mnogo prije nego Andrić, čega je ovaj i sam bio svjestan, ne dopuštajući naknadno objavljivanje svoje dvije početničke knjige lirike - “Ex Ponta” i “Nemira”. Dovoljno je usporediti Krležino “Kraljevo” iz 1915. i Andrićev “Ex Ponto” iz 1918. kako bi se shvatilo što želim reći. Kad je riječ o Andrićevu književnom djelu, Martens u prvi plan stavlja roman “Omer-paša Latas”. 

U spomenutom intervjuu navodi i razloge: “Za mene je to njegov najkompleksniji i intelektualno najbogatiji roman”. Martens polemizira s Muhsinom Rizvićem, koji je u Omer-paši Latasu vidio Andrićev alter-ego. On ne odbacuje ultimativno tu tezu, dok Rizvićevu opskurnu i zlonamjernu argumentaciju u potpunosti odbacuje, tezu po kojoj su Latas i Andrić neka vrsta “braće po zločinu” prema bosanskim muslimanima. 

Međutim, slične usporedbe nisu baš promašene, ali u jednom drugom kontekstu. Andrić u jednom dijelu romana opisuje Latasa iz vremena kad se uspeo na vlast: “Nije se više ni sećao onih obrazovanih i pobožnih ljudi sa kojima se družio prvih godina u Carigradu i od kojih je mnogo naučio, a još manje onog što je tome prethodilo. Sve je on to svukao sa sebe kao zmija košuljicu”. 

Nije li u ovom kratkom odlomku savršeno prikazan Andrićev odnos prema piscima koji su završili u zatvoru 1947., u vrijeme kad je upravo on bio predsjednik Jugoslavenskog saveza književnika, primjerice odnos prema Radovanu Zogoviću, o kojemu Martens piše, koji je odigrao ključnu ulogu u Andrićevu uspješnom “presvlačenju” od rojalista do članstva u Savezu komunista (1954.), što mu je možda i spasilo život? Zogović je nakon prekida Tita sa Staljinom završio u zatvoru, a nije poznato da se Andrić na bilo koji način zauzeo za njega niti za bilo kojeg drugog utamničenog pisca. 

Postoji u knjizi jedna sjajna scena. Događa se 1951., kad je JNA u Beogradu organizirala izložbu o otporu njemačkoj okupaciji. Među izloženim eksponatima je i uvećana fotografija snimljena u bečkom Belvedereu tijekom potpisivanja sramnog Trojnog pakta. Na fotografiji se uz uparađenog Andrića nalaze, između ostalih, Adolf Hitler i njegov ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Andrić, kad je to vidio, odlazi kod Milovana Đilasa, koji je u to vrijeme još važio kao neprikosnoveni partijski autoritet, prvi do Tita, te ga moli da se ta fotografija ukloni s izložbe. 

“Znate, ta izložba... Na jednoj sam slici i ja. Tu visi slika na kojoj sam ja prilikom potpisivanja pristupu Trojnom paktu. To je neprijatno, sad, nakon toliko vremena”, govori snebivajući se Andrić Đilasu. Đilas je nazvao nadležnoga generala i sporna fotografija je odmah uklonjena. Ta fotografija postoji i danas u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu, s tim da je Andrićev lik s nje “uklonjen”, retuširan, a negativ uništen, najvjerojatnije Đilasovom “zaslugom”. 

Postavlja se pitanje zbog čega je strašni Đido iz Krležinih noćnih mora tijekom Drugog svjetskog rata to bez pogovora napravio. Krleža je tijekom Drugog svjetskog rata, zbog sukoba na ljevici, ostao u Zagrebu ne želeći otići u partizane bojeći se odmazde bivših partijskih drugova, “stiješnjen”, dakle, između “zagrebačkog” Dide (Eugen Dido Kvaternik) i “partizanskog” Đide (Milovan Đilas), dvojice “dežurnih” partijskih egzekutora. Još ako znamo da su mnogi ljudi u poratnoj represiji zbog puno manjih grijeha bili pogubljeni, i to ljudi iz beogradskih građanskih krugova, kojih je i Andrić bio dio. 

Pretpostavljam, i drugog odgovora ne vidim - Đilas je to napravio iz poštovanja prema Andrićevu djelu. Mislim da ova anegdota na najbolji način pokazuje što je i tko je Ivo Andrić. Ovdje se  radi o najupečatljivijoj demonstraciji “moći literature” za koju znam, uz Krležin primjer, kojemu je njegova “književna aura” najvjerojatnije spasila glavu u Pavelićevoj NDH. Na kraju, treba citirati jednu čudesnu Andrićevu rečenicu kojom Martens zatvara ovu uzbudljivu knjigu, a koja govori o književnom majstorstvu: “Od onog što nije bilo i što nikad neće biti prave vešti pisci najlepše priče o onome što jeste”.