Vrlo neobičan doživljaj: pratite tridesetdvogodišnjeg muškarca, po svemu ispravnog i bliskog vašim današnjim svjetonazorima, kako u Parizu dočekuje oslobođenje grada od nacista i vrlo skori kraj Drugoga svjetskog rata, a biva sve nesretniji i ojađeniji, jer dok Francuska i svijet - ili ono što u historiografskim i književnim poopćenjima smatramo svijetom - već slave pobjedu i slobodu, za njega ne samo da je poraz, nego i prilično izvjestan gubitak doma, domovine i iluzije da će ikad doživjeti slobodu. Pa kakav je to čovjek koji 1944. poraz nacionalsocijalističke Njemačke doživljava na takav način? Kakav je to čovjek koji je, mjesecima ranije, s podvojenim osjećajima dočekivao kapitulaciju Italije, i koji još od 1942, i prvih ozbiljnih njemačkih poraza na Istočnome frontu i u Africi žudno dočekuje i bilježi svaki ulični trač o tajnim pregovorima Hitlerove Njemačke sa Sovjetskim Savezom? Iako to nikad ne kaže, niti možda i samome sebi to uspije priznati, on želi taj konačni apokaliptični dogovor nacista i boljševika, koji bi, možda, doveo do kraja civilizacije i kraja našega svijeta, ali jedino njime bi, takvim dogovorom, bila stvorena sitna prilika za njega osobno, njegov narod, domovinu i dom.

Evo kako, oslobođenjem Pariza, završava njegova knjiga, dva posljednja njezina ulomka: "Oko mene zaustavlja se red ambulantnih vozila. Automobile voze mlade i lijepe djevojke s besprijekornim maquillageom (šminkom, op. M.J.). Naslanjam se na jedno od tih vozila i promatram kako preko mosta opetovano prelaze novi kamioni i tenkovi. Odjednom stanem plakati, gotovo poluglasno jecati. Djevojka koja sjedi za volanom me promatra i iznenada me na engleskom pita zašto plačem.

- Poljak sam i razmišljam o Varšavi - odgovaram potiho. - Oni ovdje mogu biti sretni, nama to još nije dopušteno.

Trenutak neugodne šutnje. Djevojka poseže u džep, časti me Chesterfieldom i dobaci nešto usput. Uzeo sam cigaretu i pojurio. Nisam mogao odbiti. Ali ne - postoje stvari koje se ne mogu riješiti čak ni milijardama cigareta, konzervi i ostalih darova. Ne, ne i ne. Držao sam u ruci tu prvu omiljenu mi cigaretu čiji miris silno volim i konačno je zapalio. Malčice je mirisala po kolonjskoj vodici, malčice po sapunu, ali bio je to Chesterfield. Pušio sam je razmišljajući kako predstavlja svijet koji ne može shvatiti izvjesne stvari. Možda zato što nikad nije bio primoran pušiti ništa gore od Chesterfielda. Ulicama su prolazili tenkovi i automobili, a iznad toga sretnoga grada lebdio je veliki usklik radosti."

I to je taj kraj! Uplakani mladić je, naravno, slagao. Da, plače on jer misli o Varšavi, ali ne zato što je Pariz oslobođen, a Varšava - sravnjena u tom času sa zemljom - još uvijek nije, nego zato što on zna da 1945. Varšavi i Poljacima ne donosi slobodu, nego im donosi novi, tek neznatno transformirani oblik okupacije i ropstva. On na jednom mjestu bilježi, pun jada i ironije, kako Sovjeti razmišljaju da Poljsku učine još jednom republikom u sklopu Sovjetskog Saveza, kao što će to učiniti i s do 1939. neovisnim baltičkim republikama Litvom, Latvijom i Estonijom. Ali čak i da ne učine tako, nego da Poljskoj prepuste formalnu samostalnost, zemlja će biti pod okupacijom, a da to Englezi, Amerikanci i općenito Zapad neće ni primijetiti. I tako će biti, kaže on, sljedećih pedeset godina. Zamalo je pogriješio: Poljska je pod neformaliziranom sovjetskom okupacijom ostala skoro četrdeset i pet godina. To razdoblje će tako biti doživljeno i ugrađeno u životno, porodično i narodno iskustvo generacija Poljaka. A sa stanovišta životne svakodnevice, životnog i kulturnog standarda, te načina života, zapravo je krajnje dvojbeno koje bi iskustvo za ovog mladića bilo neugodnije: iskustvo života u Parizu pod nacističkom okupacijom, ili iskustvo života u "Narodnoj republici", pod okupacijom Sovjetskog Saveza?

Andrzej Bobkowski nije se, međutim, vraćao u Poljsku. Već mu je 1942. ili 1943. bilo jasno da u toj zemlji za njega i njemu slične neće biti mjesta. Ali ne zato što im netko neće dopustiti da se vrate iz progonstva, nego zato što će cijena njihova povratka biti upravo sloboda. A to je za Bobkowskog bilo preskupo. U Parizu je još neko vrijeme nakon rata radio u jednoj dobrotvornoj organizaciji, da bi zatim radio u poljskoj knjižari u Parizu i imao dućan za popravku bicikala. Na dan 25. lipnja 1948. zajedno sa suprugom emigrira u Gvatemalu, gdje se vrlo uspješno počinje baviti aviomodelarstvom. Osniva svoju tvrtku, putuje po svjetskim aviomodelarskim natjecanjima, pa tako 1956, povodom natjecanja u Švedskoj, posljednji put stiže u Europu. Posjećuje i Švicarsku, Francusku, Njemačku, a onda se zauvijek vraća kući. Umire nakon godina borbe s tumorom na mozgu, 26. lipnja 1961. Imao je samo četrdeset osam godina, i impresivan život.

Njegov je esej već u prvom broju čuvene pariške Kulture, poljskoga emigrantskog časopisa, te vjerojatno i najznačajnijeg istočnoeuropskog poslijeratnog emigrantskog glasila.

Njegovo književno djelo sadrži knjige priča i crtica, eseje, putopise, te pogolemi epistolarni opus. Ali čuven je po knjizi "Zabilješke perom: Dnevnik iz Francuske 1940- 1944.", koje je pariška Kultura tiskala u dva toma 1957, ali tad knjiga je prošla vrlo tiho. Trideset godina kasnije, u socijalističkoj Poljskoj 1987. i 1988. izlaze dva ilegalna izdanja, da bi tek 1995. bilo objavljeno prvo službeno izdanje u domovini. Riječ je o jednoj od onih knjiga, koje su u temeljima žive kulture u čijem su jeziku nastale, ali su istovremeno u protivljenju s toliko toga na čemu je ta kultura zasnovana. Premda vrlo blag, vedar i koncilijantan mladi čovjek, Bobkowski je u radikalnoj protivnosti ne samo u odnosu na vlastito poljaštvo, nego i u odnosu na dogme na kojima je 1945. zasnovana jedna drukčija Europa. A tek kako je samo protivan mitu o francuskome pokretu otpora iz vremena njemačke okupacije - kojemu je i sam pripadao - o tome bi se tek naširoko moglo raspravljati. Pritom, razum i povijest dali su za pravo svemu što je Andrzej Bobkowski pisao.

Knjiga u prijevodu Adriana Cvitanovića i izdanju zagrebačkog Mizantropa, objavljena u listopadu 2022, jedan je od nesumnjivih kulturnih i književnih događaja godine u Hrvatskoj - ali tko to da primijeti kada se kulturnim i književnim događajima u našim medijima bave uglavnom intelektualni i moralni idioti i neznalice? (Šteta, jedino, što nakladnik, čini se, nije imao novca za lektora, pa je u prijevodu previše pravopisnih i stilskih pogrešaka, koji nipošto ne padaju na dušu prevoditelja, nego se tiču odsustva onoga važnog prvog i drugog čitatelja, dakle urednika i lektora…)

Početkom rata, zapravo u vrijeme njemačkog napada na Francusku, Bobkowski zaposlen je kao radnik u francuskoj tvornici municije, u kojoj je radio popriličan broj Poljaka. Dok se njemačke trupe približavaju Parizu, on se, zajedno s tvornicom, evakuira na jug zemlje, i stiže sve do Azurne obale, ali žena ostaje u Parizu. Ubrzo dolazi do političke formalizacije stanja stvari, francuska država munjevito se raspadne, a zatim i transformira u marionetsku višijevsku pronacističku državicu na jugu i okupirani teritorij na sjeveru. Nakon mjeseci života i provoda na jugu, Bobkowski i jedan drug Tadzio, slabije obrazovan radnik, kupuju bicikle, u naumu da od Carcassonnea pa duž obale Mediterana, i preko Nice, preko Alpa, jednom zapravo vrlo čudnom rutom, stignu na sjever, sve do Pariza. U mirna bi doba ovakva zamisao bila avanturistička. Pogotovu u prvoj polovici našega dvadesetog stoljeća, kad je malo tko bilo iz turističkih bilo iz znanstvenih pobuda nagonio velosiped po takvim razdaljinama, a u povijesti nije ni bilo vremena u kojemu bi postojali egzistencijalni razlozi koji bi čovjeka tjerali da se biciklom prelazi relacije duge koju tisuću kilometara. Ali, eto, Andrzej i njegov vjerni drug Tadzio kupili su bicikle, i na njih natovarili svu svoju imovinu, te hranu - jer rat je, uvijek je neizvjesno što se usput može kupiti - i mali šator, pa krenuli na put. Vremenski, putovanje čak i nije potrajalo tako dugo: od 30. kolovoza do 30. rujna 1940. godine. Ali tih stotinjak stranica u knjizi "Zabilješki perom" među je neobičnijim, uzbudljivijim i najbolje napisanim civilnim svjedočanstvima iz Drugoga svjetskog rata.

Najprije, nigdje tu rata zapravo niti nema. Francuska se predala, kao kakva plašljiva kuja legla je na leđa pred nadmoćnom i agresivnom suparnicom, poraz bez borbe munjevito je ovjeren i protokoliran, i Francuzi su nastavili živjeti savršeno normalnim životom. Bobkowski se kroz cijeli svoj dnevnik ne prestaje čuditi toj francuskoj normalnosti. Katkad joj se i diviti, ali mnogo češće o njoj govoriti s krajnjim prezirom. Pa piše ovako: "Već smo prilično poodmakli od načela: 'Cilj opravdava ljude koji prema njemu streme. 'Opravdana sredstva su samo nuspojava. Ako su danas toliko zastrašujuća, to je stoga što ih se laća svaka budala s pečatom svetosti na čelu koji su mu pridodali nakon što je doviknuo nekoliko fraza o 'spašavanju svijeta'. Dovoljan je trenutak razmišljanja da uvidite kako u tom pogledu živimo u razdoblju čudovišne opskurnosti. Huxley ne shvaća da suštinski korijeni zla danas prije svega tavore u neshvatljivo velikom potencijalu prihvaćanja bilo čega: ljudi danas upijaju jednako kao i toaletni papir." Ova rečenica ne samo da bi mogla stajati kao moto velike pustolovine Andrzeja Bobkowskog u okupiranoj, kolabiranoj i kolaboriranoj Francuskoj, nego bi, iskinuta iz konteksta, mogla zazvučati kao proroštvo za jednu buduću epohu, upravo ovu u kojoj živi Andrzejev čitatelj. Može li se išta istinitije reći o svijetu u već trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, nego da "ljudi danas upijaju jednako kao i toaletni papir"?

Ali to je samo jedan sloj u priči o biciklističkom putovanju po Francuskoj početkom Drugoga svjetskog rata. No, kako je Bobkowski izrazito znatiželjan čovjek, s nizom različitih talenata i interesa, te kako je jedan od onih pisaca koji valjda i zarad svoje iznimne društvenosti pokazuju ne samo snažnu moć zapažanja, nego i tu moć da na svijet gledaju na više načina istovremeno, pripovijest o tom putovanju sadrži čitav niz slojeva. To je sociološka, antropološka i psihološka studija, usporedna analiza različitih kultura, roman o Francuskoj i roman o Poljskoj, a onda i roman o prijateljstvu, mali nehotični poljski Don Quijote.

On se grozi francuske navade da samo gledaju hoće li dobro pojesti i popiti, a da do vlastite časti i junaštva nimalo ne drže, ili se prema časti i junaštvu odnose kampanjski, ali upravo tome on se i divi. Bobkowski nije zanesen svojim poljaštvom, nikad se, niti na jednom mjestu u svome dnevniku, ne gordi zbog toga što mu je zemlja junački pala. Nikad on u Poljskoj i Poljacima ne vidi žrtve, kao što ni sebe ne vidi kao žrtvu. Bobkowski, za razliku od južnoslavenskog svijeta u devedesetima, iz činjenice što je (možda) stradalnik nikad ne crpi osjećaj moralne superiornosti. Općenito, Francuska je, veća i sretnija, u njegovom doživljaju svijeta superiorna Poljskoj. Ali što ta superiornost znači? Zapravo ništa, u ratu kao ni u miru. Ona se kao tema pojavljuje samo da bi naglasila pitanje: pa kako su onda tako jadno i bezvoljno mogli pred Hitlerom pasti? Pitanje je to koje ne traži odgovor, jer ima smisla samo kao pitanje. Svaki bi odgovor bio pogrešan.

Ovako Bobkowski bilježi već 2. studenog 1940, dok za Dušni dan hodočasti Chopina na groblju Père-Lachaise: "Pored groba je stajala neka stara Francuskinja i pitala nas jesmo li Poljaci. Potom je kazala da je lijepo s naše strane što dolazimo iskazati počast, da ona dolazi ovamo svake godine te da jako voli Poljake. 'Tako radišan i plemenit narod kao vi ne može propasti i ni neće. 'Mani me se! Ne mogu to više slušati. To je kao kad kažete 'evo ti, djedice, milostinje, kupi si što ti treba'. A nakon toga se zatvorite u sobu, sjednete u naslonjač i čitate knjigu, grickajući čokoladu. Ipak, odgovorio sam joj, kao na nekom skupu poljsko-francuskog društva, da bi se isto moglo reći i za Francusku. Prvi put u povijesti smo i mi i oni u istoj situaciji. Premda je za nas to potpuna propast, njima je to samo poraz. Razlika je toliko velika da je teško uspoređivati. Dok mi trpimo, oni podnose, dok mi nemamo ništa, oni imaju privide, dok mi ne možemo ne razmišljati, oni ne razmišljaju i žive. Oni su poput bogatog čovjeka koji, kako ne bi znao koliko je izgubio, uvijek nalazi oslonac; mi smo poput siromaha koji je sve stavio na jedan ulog, sve je izgubio i mora početi iznova.

Kao i lani, tako sam i ove godine, stojeći nad ovim grobom, razmišljao o sličnosti Chopinova doba i našega. Prošle godine je u Parizu boravila poljska vlada, brojna i nezanimljiva emigracija i bilo je svega, kao u uvodu 'Gospodina Tadije' - kao u Chopinovo doba. Ove godine raspršile su se mnoge nade, emigracija je otputovala u Englesku, a u Parizu su ostaci koji se sukladno poljskoj tradiciji međusobno proždiru unatoč tome što su malobrojni. Bridž bi trebalo proglasiti poljskom nacionalnom igrom; licitacija i razračunavanja. To je jedino što naši mogu napraviti kako valja."

A zatim se, nakon ove raskošne verbalističke geste, lišene svake južnoslavenske plačljivosti i ljigavosti kakvu ćemo, uspoređujemo li samo ton esejističke ili dijarističke naracije, lako zapaziti i kod gospodara Krleže, Bobkowski otpućuje dalje: "Sa Chopinova groba zaputili smo se prema grobu Oscara Wildea. Moj skroman buket bio je jedini koji je malčice uljepšao taj veliki i pomalo prevelik grob. Potom smo se još nekoliko minuta zadržali na Balzacovom grobu. Tamo dolje je njegov Pariz. Nebo se rumeni na zapadu, a bliže je more sivih krovova u magli. Ti joj krovovi daju neobičnu boju, kao da 'ulaze 'u maglu. Na stazicama je tišina, posvuda je gomila grobova i širi se miris zvjezdana. Limeni ili cvjetni vijenci podsjećaju na perece."

I tu me je, priznajem, dobio k srcu Andrzej Bobkowski, veliki poljski pisac za kojeg sam bio samo čuo, a sad ga otkrivam zahvaljujući dobrom prijevodu Adriana Cvitanovića, jer se sjetim naših starih koševskih grobalja na Svisvete, kad su već po nama polegle one teške sarajevske magle, a svo naše groblje gori voštanicama. A kada voštanice dogore, groblje gori ljubičastim i žutim zvjezdanima, tim cvjetovima koji u zrelu jesen cvatu i kojih će biti i kada više ni nas ni naših svijeća na kršćanskim grobljima u Sarajevu više ne bude.

A Nijemci, njih često opisuje kao histerike. Najjasnije i najslikovitije, osviješteno se poigravajući generalizacijama, u nadnevku od 11. rujna 1940, sjećajući se svoje učiteljice njemačkog iz djetinjstva, i to kako ga je, premda je ironijom sudbine bila Židovka, učila ljubavi prema svemu njemačkome: "Što je ostalo od svega toga? Ne sjećam se, ali sada jasno osjećam jedno: histeriju njemačke misli; histeriju kojom su nas Nijemci polagano sve zatrovali. Sjećam se ovoga: Luther je pisao da se ne može moliti ne proklinjući. Kada je izgovarao 'sveti se ime Tvoje', zacijelo bi dometnuo: 'Prokleti bili papisti i svi oni koji Te hule. 'Tamo negdje je sve krenulo. Koliko se histerije krije u Marxu, koju su potom naslijedili njegovi sljedbenici. Cijela teorija viška vrijednosti osmišljena je u ozračju histerije. Sjećam se kako sam jednom izašao iz kazališta s Frydkom nakon neke glupave i vesele francuske komedije. I odjednom mi, u Bolničkoj ulici veli: 'A sad osmotrimo to iz gledišta klasne borbe. 'Histerija! Sveti se ime Tvoje Proletarijatu - Prokleta neka je buržoazija, itd. Tko je razbuktao histeriju? Nijemci, njemačka misao, zakučasta, neispunjena, gotska poput katedrale u Kölnu, koju ne podnosim. Nijemci su stvorili taj jezik, nejasan, odbojan, u kojem nikad ne znam što zapravo znači riječ Kultur. Je li riječ o stanu s kupaonicom, o Goetheu, ili pak o zapovijedi Marsch, marsch. Nijemci su nas naučili da se histerično služimo pridjevima s kojima valja biti na oprezu kao s otkočenim oružjem." I evo, opet, nečega što kanim čuvati kao dragocjenost: pridjevi "s kojima valja biti na oprezu kao s otkočenim oružjem"!

Po povratku u Pariz Tadzio traži i nalazi način da nastavi dalje prema Varšavi, a Andrzej nastavlja raditi u transformiranom uredu koji skrbi za Poljake u Parizu i okupiranom dijelu Francuske, uglavnom zaposlene kao radna snaga u njemačkim tvornicama. O tom poslu otvoreno piše, dok se svojih ilegalnih aktivnosti jedva dotiče. Striktan je, dosljedan i pošten odnos između privatnoga i javnog u ovom dnevniku. Bobkowski, naime, o čemu god da piše, a doista piše o svemu i svačemu, nikada nije bolećivo privatan, pa i kada se bavi nekim osjetljivim temama, recimo iskopavanjem natrule ovčje glave iz smeća, koja će njemu i njegovoj ženi biti ručak u neka već prilično gladna okupacijska vremena, on tome pristupa vedro, ne kao temi vlastitog stradanja, nego kao, malne, povlaštenoj mogućnosti da se na osnovu vlastitog iskustva pripovijeda o nečemu takvom.

U jednoj od svojih protunjemačkih eskapada, piše nešto što manje govori o Nijemcima, a više o autorovom stavu prema životu, kulturi i književnosti: "S hranom je sve gore. Posvuda se pojavila velika repa, tzv. bijela repa. U novinama se navodi tisuću i jedan primjer pripreme tog povrća i uvjeravaju nas u prednosti i koristi te gadarije. Uslijed toga pojavio se pregršt pošalica u pogledu jedenja repe. Primjerice, obitelj za praznim stolom, otac sjedi uz knjigu: 'A seda, umjesto ručka, pročitat ćemo dio o Pantagruelovoj gozbi. 'Navodno je njemačka cenzura zatečena tim humorom i smatra ga neprimjerenim i štetnim. Schädlich! Kako se mogu rugati i šaliti na tu temu u ovakvoj situaciji? Sjećam se kako je u sjajnom romanu A. Mauroisa 'Les silences du Colonel Bramble' Englez kazao Francuzu: 'Znate li zašto je ovaj rat toliko strašan i tragičan? Jer Nijemci nemaju smisao za humor. 'To je istina. Iznimno duboka. Nema prave kulture bez istančanog humora. Bojim se naroda koji nemaju smisao za humor, koji nisu vrckavi. Između Nijemaca i Francuza na tom se mjestu prostire ponor koji se ne može nikako premostiti: nikakvom kolaboracijom, sporazumom i novim mjestom nove Francuske u novoj Europi."

Jedino o Rusima i Rusiji Andrzej Bobkowski ne kaže ništa. Ili skoro ništa. Možda zato što njih, Rusa, još uvijek nema u blizini. Premda on govori, iznoseći svoja zlokobna predviđanja, koja će se redom obistiniti, da ovaj rat i nije ništa drugo nego veliki rat između nacionalsocijalističke Njemačke i boljševičke Rusije. I ne samo da će u tom ratu Rusija pobijediti, govori vrlo rano Bobkowski, nego će u kontraudaru i naletu koji će zatim uslijediti, pregaziti pola Europe. Englezi, Amerikanci, Francuzi pravit će se da to nisu ni primijetili. I vječnom će im tajnom ostati poljska sudbina. Tu se ništa ne može učiniti, fatalistički zaključuje Bobkowski, ali džentlmen u njemu neće mu dopustiti ni da pomisli na odustajanje. On će nastaviti do kraja, i do Gvatemale.

Prvog dana rujna, godine 1943, početkom pete godine Drugoga svjetskog rata, on piše: "Četiri godine 'Nove Europe', sumorne i duge, podučile su nas da hladno gledamo na stvari, podučile su nas da istini pogledamo ravno u oči. Teško nas je oduševiti bilo čime, teško nas je opčiniti riječima. U svom tom metežu, među nedorečenim i napola izrečenim, samo je jedno važno: Rusija. Rusija zna što hoće - i djeluje. Ne krije svoje nakane. Rusija zna da nas svaka godina ovoga života čini sve više 'spremnijima na sve'. I to obilato koristi." Nije li ovo da sve duži rat odgovara Rusiji, i da izluđeni ostatak svijeta čini sve spremnijim da prihvati sve, neobično odgovara slici svijeta početkom 2023, kada se pred strahom od energetske krize, iznenadnog siromašenja i oskudice u guščjoj jetrici, egzotičnom voću i dijamantima, sa Zapada sve češće čuju glasovi spremnosti na sve što hoće - Rusija?

No, jesmo li, u pokušaju da opišemo dijaristički genij Andrzeja Bobkowskog, pretjerali s velikim temama, smrću, poviješću i politikom? Bobkowski, naime, ne samo da je hedonist, da voli dobro živjeti, ići u kazalište i u kino, čitati i uživati u svemu onom u čemu uživa Pariz pod njemačkom okupacijom, nego on sjajno umije iz trivijalnih pojedinosti izvući pouku epohe. Recimo, ovo: kraj je kolovoza 1943, ekipa je na avanturi godišnjeg odmora u okupiranoj Francuskoj. Voze se biciklima, pa vlakom: "Lagano se uspinjemo uz brdo. Kad smo stigli do vrha, cesta se izravnala poput kakve daske. Spuštamo se u tišini, polagano klizeći. Red stabala koji se zatvara pa otvara ispred nas i brzo iščezava po strani. Le Mans se može izdaleka namirisati. (…) Grof de R. zarazio me svojim furijerizmom i seoskim idealizmom. Drmusamo se po kaldrmi Le Mansa, izbjegavajući tramvajske tračnice. Automobili s pogonom na drveni ugljen dime se kao peć i podižu iza sebe oblake smeća i prašine (…) Žega. Ulicama se povlače oznojeni i zaprašeni ljudi.

Prisiljavam se urediti sve formalnosti, predati bicikle, kupiti karte. Vlak već stoji na peronu. Pronalazimo dva mjesta. Jabukovača zatvorena u termosici nije izdržala putovanje i eksplodirala je. Curi mi s odlagališta za prtljagu po glavi. Pijem je, pokušavam zatvoriti termosicu, ali ništa ne pomaže. Fermentira u termosici. U kupeu je vruće kao u paklu. (…) Prisjećam se praznika iz djetinjstva, onih davnih godina kad bih, promatrajući polja i šume koje nestaju iza prozora, plakao iz dubine duše.

Putnici počinju jesti. To je prava izložba raskoši, bakanalije. Nitko ne jede običan kruh. Svi vade bijeli pain brioche, maslac, tvrdo kuhana jaja, kobasicu, šunku, hladetinu, pečeno pile, voće. Iz plosnatih bočica s metalnim čepovima toči se aromatični calvados boje jantara. Punokrvni camambert, rastopljen na suncu, pretvorio se u gustu kremu iz koje se širi smrad sumpora i amonijaka. Usnice sjajne od masti mljackaju, debeli prsti oblizuju se cokćući, kroz prozor odlijeću papiri i kore. Ostatak se baca na pod. Riječ je o svojevrsnoj orgiji i istovremeno pobožnome misteriju, kojemu samo Francuzi mogu dati onaj poseban ton i ozračje. Ne samo da osjećamo užitak s kojim jedu, nego ga i vidimo. Hrana nije puko utaživanje gladi. Riječ je o čulnoj nasladi. Ovdje nijedan zalogaj ne može proći neprimijećen kroz usta, ni atomčić hrane neće izmaći kritici nepca. Djevojčica oprezno otvara konzervu sa sirom, pažljivo ga dodiruje palčićem i predaje majci, kazavši veselo: Maman, il est bien fait. (Mamice, zreo je.) Francuzi se odmalena razumiju u hranu. Njihova proždrljivost je gnjusna, ali istovremeno i dokaz njihove kultiviranosti. Jedenje bilo čega iz konzervi ili iz kazana, samo kako bi se utažila glad, dobro je i za obožavatelje Eintopfgerichta i druge barbare. Kuhinja je umijeće i iziskuje artizam. Razlikovanje vrsti ostriga, voća, mesa, sireva, vina; umijeće slaganja jelovnika zahtijeva jednaku kultiviranost kao i razlikovanje dobrih slika od pukih mazarija ili umijeća odabira vlastite lektire. Izvjestan mi je francuski radnik koji je radio u Njemačkoj jednom prilikom rekao: Monsieur, ljudi koji tako jedu ne mogu biti vladari svijeta."

Andrzej Bobkowski rodio se u Bečkom Novom Mjestu, kao sin Henryka Bobkowskog, austrougarskog oficira, budućega brigadnog generala poljske vojske, koji je u to vrijeme službovao u 1. bosanskohercegovačkoj pješačkoj pukovniji, da bi uskoro bio premješten u 55. galicijsku pješačku pukovniju. U Velikom ratu borio se na galicijskome frontu protiv Rusa, gdje je bio i teško ranjen. Nakon što je 1928. umirovljen na pragu svojih pedesetih, general Henryk Bobkowski osnovao je turističku agenciju. Umro je 25. srpnja 1945, dočekavši kraj rata. Kao penzioner živio je u Krakovu.

Andrzej se početkom Drugoga svjetskog rata prijavio kao dragovoljac u poljskoj vojsci u Francuskoj, ali su ga odbili. U Poljsku se iz Gvatemale vratio zaobilaznim putevima, čudnim poput onog puta od Carcassonnea, preko Alpa, do Pariza. Već odavno mrtav, kako to velikom piscu i pristoji. "Zabilješke perom" četvrti su veliki poljski dnevnik, koji imamo u prijevodu na naše jezike. Tri su emigrantska, a samo jedan domovinski. Prvi je iz Argentine, Witolda Gombrowicza, u srpskom prijevodu Petra Vujičića. Drugi je, pisan uglavnom u Napulju, Gustawa Herling-Grudzińskog. Njega imamo u dva prijevoda i dva ponešto različita izbora: prvi je objavljen na srpskom, u izboru i prijevodu Biserke Rajčić, a drugi je, u hrvatskom izboru i prijevodu Andriana Cvitanovića objavljen kod Disputa. A treći dnevnik, pisan u Francuskoj, dnevnik je Andrzeja Bobkowskog. U političkom, a dijelom i socijalnom i klasnom smislu, trojica dijarista vrlo se razlikuju. Isto bi se moglo reći za njihove intelektualne i književne interese, kao i za ono što za njih predstavlja dnevnički žanr. A četvrti i jedini domovinski dnevnik, onaj je Tadeusza Breze, koji također imamo u srpskom prijevodu Petra Vujičića. Predratni poljski diplomat, koji je nastavio služiti i za vrijeme Narodne Republike Poljske, dakle socijalizma, pisao je dnevnik za služenja u ambasadi pri Svetoj Stolici. Njegova "Bronzana vrata" ne samo što su remek-djelo dijaristike, nego su i jedna od najboljih knjiga o Vatikanu nakon Drugoga svjetskog rata i o pretkoncilskoj Crkvi, duboko opterećenoj antikomunizmom i simpatijama za Hitlera i njegove stečevine. Umiranje pape Pija XII, te opis tog krutog i bezosjećajnog čovjeka i vjerskog vođe, među su upečatljivijim literarnim prikazima junaka Drugoga svjetskog rata.

Ali ono glavno i neusporedivo ipak je na samom kraju, koji smo mi stavili na početak: Poljak koji u Parizu, pred očima osloboditelja i tvoraca antifašističke Europe, plače nad svojim izgubljenim domom i nad domovinom Poljskom. Ovaj nas paradoks danas obavezuje da s više pažnje i suživljavanja pratimo ono što nam govore Ukrajinci. Po duhu i doživljaju svijeta, ali i po onom što nam govori, a mi nikako da čujemo, tekst govora Serhija Žadana, prilikom dodjele Mirovne nagrade Udruge njemačkih knjižara i izdavača, jesenas u Frankfurtu vrlo je srodan dnevniku Andrzeja Bobkowskog. To poljski pisac iz svoga gvatemalskog groba progovara na ukrajinskom.