Vrlo neobičan doživljaj: pratite tridesetdvogodišnjeg muškarca, po svemu ispravnog i bliskog vašim današnjim svjetonazorima, kako u Parizu dočekuje oslobođenje grada od nacista i vrlo skori kraj Drugoga svjetskog rata, a biva sve nesretniji i ojađeniji, jer dok Francuska i svijet - ili ono što u historiografskim i književnim poopćenjima smatramo svijetom - već slave pobjedu i slobodu, za njega ne samo da je poraz, nego i prilično izvjestan gubitak doma, domovine i iluzije da će ikad doživjeti slobodu. Pa kakav je to čovjek koji 1944. poraz nacionalsocijalističke Njemačke doživljava na takav način? Kakav je to čovjek koji je, mjesecima ranije, s podvojenim osjećajima dočekivao kapitulaciju Italije, i koji još od 1942, i prvih ozbiljnih njemačkih poraza na Istočnome frontu i u Africi žudno dočekuje i bilježi svaki ulični trač o tajnim pregovorima Hitlerove Njemačke sa Sovjetskim Savezom? Iako to nikad ne kaže, niti možda i samome sebi to uspije priznati, on želi taj konačni apokaliptični dogovor nacista i boljševika, koji bi, možda, doveo do kraja civilizacije i kraja našega svijeta, ali jedino njime bi, takvim dogovorom, bila stvorena sitna prilika za njega osobno, njegov narod, domovinu i dom.
715
prikaza
Andrzej Bobkowski: Čovjek koji je gorko zaplakao na dan kad je pobijeđen nacizam
1/5
Bobkowski je u radikalnoj protivnosti ne samo u odnosu na vlastito poljaštvo, nego i u odnosu na dogme na kojima je 1945. zasnovana jedna drukčija Europa
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
