Unatoč COVID-u, epidemiološkim mjerama i činjenici da se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održi tek jedna predstava mjesečno, glumački ansambl ove kuće neumorno radi na postavljanju nove predstave. Radi se o predstavi temeljenoj na romanu Damira Mađarića “Dječak koji je govorio Bogu”, a koja se bavi tematikom holokausta. Iako u predstavi glumi većinom mlađi glumački naraštaj, jednu od vodećih uloga ima i poznata osječka dramska glumica Anita Schmidt, koja je protekle jeseni obilježila svoj veteranski glumački staž od 40 godina provedenih na kazališnoj sceni. No njezinu bogatu karijeru nisu obilježile samo kazališne predstave, nego i nekoliko filmova (“Đuka Begović”, “Gospodski život Stipe Zvonareva”, “Srce nije u modi”, “Kraljica noći”, “Most na kraju svijeta”, “Ana”, “Poljošice”), kao i TV serije (“Zabranjena ljubav”, “Cimer fraj”, “Dobre namjere”, “Zakon”, “Stipe u gostima”, “Crno-bijeli svijet”, “Zlatni dvori”, “Pogrešan čovjek”, “Drugo ime ljubavi”). Sve te godine ostala je vjerna HNK Osijek i Osječanima, iako je imala brojne profesionalne ponude otići nekamo dalje - od Zagreba i Maribora do Subotice i Novog Sada. “Predstava ‘Dječak koji je govorio Bogu’ govori o problemima konstantne mržnje i pohlepe u svijetu koji nas okružuje. Pokazuje kako mi i danas, u 21. stoljeću, ne odustajemo od bezumne destrukcije. Užasno puno energije trošimo na mržnju i uništenje, a bili bismo puno sretniji kad bismo tu silnu energiju ulagali u kreaciju, stvaranje, ljepotu i umjetnost. Predstava nas vraća u strašno vrijeme holokausta, iz kojega kao čovječanstvo nismo ništa naučili. Zato je bitna i suvremena po svojim idejama. Bila sam na Božić 2013. u Yad Vashemu u Izraelu, u memorijalnom centru posvećenom žrtvama holokausta, mjestu gdje sam osjetila stid i sram zbog svega što čovjek može napraviti drugom ljudskom biću samo zato što smo različiti po boji kože, podrijetlu ili vjeri, a te bi nas razlike morale obogaćivati i spajati, ne dijeliti. 

Taj sram o kojemu govorim mi pokušavamo pokazati u ovoj predstavi. Divno je raditi s redateljem Samom Strelecem. Imala sam zadovoljstvo već raditi s njim u moćnom ‘Emetu’ po romanu Ivane Šojat. Samo poštuje i voli glumca, izvlači najbolje iz nas”, kaže Anita dodajući kako je u vrijeme COVID-a teško glumiti jer svi moraju nositi maske, zbog kojih je otežano i disati i pjevati. Zadnju predstavu “Žena u crvenom” glumila je u veljači pred ograničenim brojem gledatelja. Glumci su nosili prozirne vizire kako bi ih publika mogla doživjeti. Schmidt je Akademiju dramskih umjetnosti diplomirala 1983. Bila je to prva generacija dislociranog studija iz Zagreba, za čije su pokretanje najzaslužniji nekadašnji intendant osječkog HNK Zvonimir Ivković i glumac Fabijan Šovagović. Šovagović je bio i prvi profesor glume toj generaciji studenata. “To mu je bio zapravo prvi i jedini profesorski izlet jer više nikad nikome nije predavao. Nakon nas rekao je kako pedagogija ipak nije za njega. A mi smo ga obožavali. Učio nas je ne samo tajnama zanata, nego i života. ‘Samo igraj situaciju’, rekao mi je na snimanju filma ‘Gospodski život Stipe Zvonareva’ u režiji Branka Schmidta. Bilo mi je fenomenalno iskustvo igrati u svom prvom filmu sa svojim profesorom. Naravno da me je bilo strah i ‘prala’ me je trema. Ali on je imao povjerenja u mene”, prisjeća se Schmidtova, na koju su tad bili ponosni i njezini roditelji, koji su joj i usadili ljubav prema kazalištu i umjetnosti. Naime, majka joj je bila domaćica, ali s iznimnim darom za pjevanje, dok je otac bio kontrolor mjera dragocjenih kovina. Imali su godišnju pretplatu na premijerne kazališne predstave pa su sa sobom vodili Anitu i njezinu sestru kad god bi išli u HNK. “Zbog mame sam zavoljela glazbu pa sam završila srednju muzičku školu za klavir. O glumi sam počela rano razmišljati. Malo me je bilo frka kako će na to reagirati moja šira obitelj u kojoj imam dosta ljudi posvećenih Crkvi - stric je bio treći čovjek Vatikana, tajnik čuvenog kardinala Bea, osobnog ispovjednika Pape i zaslužnog za prvo osnaživanje ekumenizma kršćanskih i židovskih konfesija. Zanimljivo je da je stric kao prevoditelj sudjelovao u onom legendarnom prvom Titovu službenom posjetu Vatikanu. Strica se može vidjeti na fotografijama iz tog doba. Također su tri tatine sestrične bile časne sestre u Đakovu. No od svih sam imala veliku podršku kad sam im rekla da idem u glumu”, prisjeća se Anita, koja je prvi put na scenu HNK u Osijeku stala kao studentica, u studenom 1980. u ulozi vještice u Shakespeareovu “Macbethu”. U šali kaže kako joj je trebalo 24 godine da napreduje u hijerarhiji tog komada i uđe u dušu Lady Macbeth. S njom u istoj generaciji diplomirao je još jedan kazališni veteran, Davor Panić, koji također još glumi u osječkom HNK. 

Puno je žena kojima je Anita Schmidt dala živote u kazalištu. Iza nje je stotinjak predstava izvedenih u matičnom ili drugim kazalištima. “Svaka je uloga na neki način bila i dio mene, u svakoj sam nešto naučila. Naravno da ima i pogrešnih koraka u toj igri. Znala sam unesrećiti svoj lik, a to je kao da iznevjeriš najboljeg prijatelja. Glumila sam i muške uloge te uživala biti u toj koži jer kao glumici oduvijek mi je bio izazov prelaziti u razne likove, pa i spolove. S velikim užitkom sam bila nesretni zanemareni dječak Ist u Vujčićevu ‘Crkvenome mišu’ u režiji Radovana Marčića ili brkati trgovac Miladin u Nušićevu ‘Sumnjivom licu’. Sama sam se ponudila redateljici Olji Đorđević da ga igram. U dramama ima puno više muških uloga, a podsjetimo se kako u Shakespeareovo vrijeme žene nisu ni smjele igrati u predstavama. Juliju je tad igrao muškarac. Zato moj muž sad više piše za žene. Natjerala sam ga”, kaže kroz smijeh Anita dodajući da ju je gluma naučila i kako biti bolji čovjek. Posve lako Anita je “plivala” i u filmskim i serijskim ulogama. Voli igrati u sapunicama jer to smatra žestokim treningom za glumca. “Industrija u najboljem smislu te riječi”, kaže. U njoj se naučiš da ne smiješ griješiti, nego brzo reagirati najbolje što možeš. Prošle jeseni posebno ju je veselilo igrati s kolegicama Anicom Dobrom i Jelenom Miholjević u seriji “Crno-bijeli svijet” Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića. “Obožavam crni opaljeni humor tipa Monty Pythona pa sam uživala raditi i s Ivanom Goranom Vitezom na seriji ‘Zakon’. Baš dobru vibru ostvarila sam i s mladim i nezavisnim filmskim redateljima kao što su Anđelo Jurkas (‘Ana’) i Matej Sudarić (‘Poljošice’). No kazalište je ljubav na duge staze, a kamera na prvi pogled. Voliš je i ona voli tebe. Kamera glumcu pruža priliku za rast i razvitak, jer dok se gledaš na ekranu, doma u papučama i ogrtaču, vidiš što si mogla ili trebala bolje. A kazalište je neuhvaćeni trenutak. Nikad nisi siguran kako je bilo. Ono ima onu neponovljivu magiju trenutka kad odmah osjetiš jesi li dobila publiku, jesi li ih zaslužila ili si tu večer fulala. To je poput seksa za jednu noć, odmah znaš na čemu si”, smije se govoreći. “Čim primijetim da se netko u gledalištu meškolji, da mu je dosadno, dodatno se angažiram da glumim baš za tu osobu koja me ne doživljava”, dodaje priznajući i da se svim glumcima dogodi loš dan. Iako je napunila 60 godina, za i dalje vitalnu i prekrasnu Anitu vrijeme kao da je stalo pa i ne razmišlja o mirovini. To pravom glumcu nije opcija posebno ako, kao ona, vodi računa o fizičkom i psihičkom zdravlju. Redovna je u teretani, na trčanju, kozmetičkim tretmanima i u - trgovinama s kozmetikom. “Uh, da, tamo trošim možda i previše” (smijeh). Okušala se i u plesu na svili. “Tijelo je moje oruđe za rad. S njime, svojim glasom i stasom nastupam na sceni, to nudim publici, i stoga moram voditi brigu o sebi. U teretani sam svakodnevno, a ples na svili je užasno težak pa sam odustala. Neprestano radim i na mentalnim vježbama i tehnikama jer glumac neprestano uči. I dalje se sjećam tekstova uloga koje sam davno igrala, posebno teksta vještice iz svoje prve predstave. Uhvatim se ponekad da u sebi izgovaram tekst uloge koju neka mlada kolegica igra na sceni. Pamćenje teksta je pitanje treninga i zanata. Svatko ima svoj način na koji lakše pamti tekst. Ja uglavnom tekst vežem za pokrete na sceni ili doma dok kuham”, kaže Anita priznajući kako se ponekad dogodi da glumac zaboravi tekst, ali onda improvizira. 

Ova osječka glumica već je 33 godine u braku s uspješnim dramskim piscem, prozaikom, kazališnim kritičarem i novinarom Davorom Špišićem iz Osijeka. Upravo ju je njegova kritika napisana za jednu njezinu ulogu “koštala glave” jer, kad ju je pročitala, našla se uvrijeđena i htjela se s njim obračunati. “Bio je mlad i nadobudan pa se odmah počeo pravdati kad sam ga upitala što je mislio reći s tom kritikom. Da se iskupi, pozvao me je na kavu, a onda donio i veliki buket žutih ruža, jer je znao da ih volim. Čim sam ga ugledala, osjećala sam da smo povezani i iz prošlog života. Dosta smo kompatibilni. Nikad nam nije dosadno. On je veliki ego i treba mi puno diplomacije s njim. Često kaže kako smo mi oboje zaljubljeni u istu osobu - u njega”, smije se Anita, koja i sama ima jaku karizmu. Njezina omiljena boja je crvena, iskričava kao i njezina osobnost, i ormar joj je pun odjeće crvene boje koja umnogome definira njezin strastveni, avanturistički i pomalo pobunjenički duh. 

“Zapravo više mislim da sam lijena. U ormaru imam uglavnom crne i crvene komade odjeće pa se ne moram brinuti kad obučem prvo što dohvatim. Ali znam da mi crveno dobro stoji”, kaže. Kao u životu, ovaj se par našao i u poslu. “On piše drame čiji sam ja prvi čitač pa mu ponekad ispravljam tehničke pogreške u smislu ‘kako očekuješ da glumac na sceni izgovori ovu rečenicu’. Isto tako, on komentira moje nastupe. Najviše vjerujem njegovoj kritici. Posebno sam privilegirana što do svojih uloga u njegovim dramama dođem preko kreveta (smijeh). Preko kreveta i kuhinje sa svojim se kućnim piscem sve lako dogovorim”, kaže Anita, koja često uživa u “tailor made” ulogama skrojenima po njezinoj mjeri. “Ma ja se to samo zezam. Ne radi on uloge po meni. Pustim mu da napravi lik kako želi. Ako dobijem ulogu u njegovoj drami, ja sam ta koja se prilagođava”, dodaje. Dvije takve uloge ostale su joj u posebnom sjećanju. Jedna po tome što ju je odglumila najgore ikad, a druga po tome što je u njoj briljirala. “Najlošije sam odigrala ulogu koju je za mene pisao u suvremenoj drami ‘Jug 2’, a u kojoj sam bila Teta Lu, dostavljačica novina i ocvala prostitutka. Toliko sam bila angažirana oko pomaganja u ulogama drugim glumcima da sam svoju zanemarila. Gospodin suprug je bio baš razočaran, a i ja. A najveći glumački izazov mi je bila uloga Vere u njegovu ‘Crnom kruhu’, u režiji redateljice Nade Kokotović u TKO Theateru u Koelnu, koju sam morala igrati na njemačkom jeziku, pred njemačkom publikom. Dobro govorim njemački jezik, ali razmišljati na njemačkom i primijeniti ga na sceni je nešto posve drugo. Moraš znati povijest, sociologiju, kulturu, legende tog naroda da bi mogao dovoljno snažno izreći neku rečenicu”, kaže Anita dodajući kako su zbog svega navedenog u poslu i privatno jedno drugome velika podrška, ali i korektivni faktor. Anita voli reći kako jedno bez drugoga ne bi postojali. 

Gotovo uvijek sve rade zajedno - od kupovine namirnica na tržnici do kuhanja i posla u kazalištu, zajedničkih putovanja i istraživanja. “On kuha ponekad, obično za goste, ja svakodnevno. Volimo isprobavati nove recepte. Njemu bude smiješno što ja pričam s hranom dok je kuham. Pogledam pečenku u pećnici pa pitam je li sve u redu, kako je, je l’ joj prevruće, malo je prelijem, kažem ‘joj što si mi seksi’ (smijeh). Kao što ljudi pričaju s biljkama, tako i ja s hranom, da bude finija i ljepša. Hrana mora biti seksi i lijepa”, ističe Anita koja voli jesti ljuto toliko da bi se mogla natjecati u toj kategoriji. Nerijetko s putovanja donesu egzotične začine koje potom koriste u svojoj kuhinji. “Puno smo putovali svijetom: Šri Lanka, Peru, Bolivija, Kina, Kolumbija, Izrael, Kenija, Egipat, Grčka, Jordan, Kuba. Idemo gdje god možemo. Kako smo gurmani, volimo donijeti dašak tih zemalja doma. Još imamo ekstra ljute papričice koje smo donijeli iz Kenije. Kad sam je na njihovoj tržnici u Mombasi pomirisala, kihala sam desetak minuta koliko je bila ljuta”, kaže Anita dodajući kako su Davoru ipak svinjska rebarca vrh, a ona, recimo, voli flekice s kupusom koje on mrzi. S putovanja nose i razna druga sjećanja. 

Uživali su, primjerice, na Lesbosu, gdje je Aniti, koja je, kao i njezin suprug, zakleti nudist, bilo neodoljivo zaplivati gola poput Afrodite. No nije se jednako opušteno osjećala golišava u oceanu na Kubi, kad je neprestano mislila na morskog psa. “Ne stidim se svog tijela. U nekim filmskim scenama i u kazalištu sam i bila razgolićena, ne mislim da to umanjuje vrijednost glumca. Mislim da je puno lakše skinuti odjeću, nego razgolititi svoju dušu”, kaže Anita dodajući kako ona i suprug vrlo često “razgolićuju” druge u svojoj maloj zgodnoj igrici koju su osmislili. “Volimo promatrati ljude dok pijemo kavu na ulici. Gledajući njihovo kretanje, izraze lica, ponašanje, neke specifičnosti, izmislimo cijelu priču vezanu za njih”, kaže Anita ističući kako je ona Blizanac u horoskopu pa joj sve brzo dojadi i njezin suprug stalno mora smišljati nove izazove za nju. “On se voli svađati, a ja ne. Njemu je strašno žao što se nema s kime svađati, a ja ne dopuštam ni durenje. Prije spavanja se moramo izmiriti, inače nema lijeganja”, kaže.