Nakon što je Anselm Kiefer, nekad ozloglašen, a danas slavan, tražen i respektiran umjetnik apokalipse, povijesnog naslijeđa i duhovnosti, zadivio umjetnički svijet svojim monumentalnim, epskim instalacijama u Palazzo Ducale u Veneciji, već izlaže u New Yorku i Los Angelesu nove radove iz ciklusa “Exodus”. Također, od prošle godine je otvoren za javnost njegov bivši atelier La Ribaute u Barjacu, zamišljen kao veličanstveni nadzemni i podzemni umjetnički kompleks, jedinstveni konceptualni organizam, sastavljen od 70 instalacija, slika i građevina, koji se prožima s prirodom. Iako ima 77 godine, vrlo je aktivan i priprema nove izložbe, primjerice, u Muzeju Voorlinden u Nizozemskoj. Kiefer je jedan od najutjecajnijih i doista najvećih slikara i kipara današnjice. Također se smatra jednim od najvažnijih umjetnika koji se od prvog pojavljivanja na umjetničkoj sceni još potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća bavi najvećom njemačkom tabu temom: zločinima nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, posebno holokaustom. Naime, rođen je potkraj rata 1945. godine i pripada generaciji njemačkih poslijeratnih intelektualaca, koji su osjećali sram i krivnju zbog zločina svojih očeva i djedova. “Nikad nismo kod kuće razgovarali o tome, a i u školi je ta tema bila obrađena u samo nekoliko školskih sati”, rekao je Kiefer jednom prigodom te dodao kako mu je taj nedostatak rasprave o Drugom svjetskom ratu u školi postao izvor kreativnosti. Kiefer je taj osjećaj srama i krivnje pretočio u umjetnička djela u kojima je istraživao njemačku nacionalnu prošlost i identitet te posebno holokaust i židovski misticizam.

Smatra se dijelom neoekspresionističkog pokreta, koji je odstupio od minimalizma i apstrakcije kako bi razvio nove reprezentacijske i simboličke jezike. Svoje impresivne radove izlagao je u najprestižnijim muzejima i galerijama svijeta, kao što su Royal Academy of Arts u Londonu, MoMa u New Yorku i Centar Georges Pompidou u Parizu, u kojemu je imao retrospektivu koju je nazvao “izložbom svoga života”, a mnogi od njih nalaze se u privatnim kolekcijama. Također je predstavljao Njemačku još 1980. godine na 39. Venecijanskom bijenalu, s Georgom Baselitzom, te na Bijenalu u Sao Paolu. Dizajnirao je knjige te kreirao scenografije i kostimografije, primjerice, za Sofoklovu tragediju “Kralj Edip” u Bečkoj operi. Uz sve to, po narudžbi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, velikog poklonika Kieferove umjetnosti, njegovi radovi trajno su postavljeni u Panthéonu u Parizu. Kiefer je postao poznat i po korištenju neobičnih i dotad neuobičajenih materijala, koje je upotrebljavao prvenstveno zbog njihove simbolike. Tako je na svoja djela ugrađivao komade olova, krhotine stakla, latice suhog cvijeća, sjemenke biljaka, korijenje stabala i slamke sijena, ljuske, grumene zemlje, razne metale, pa čak je instalirao, kao što se vidjelo u Veneciji, ljestve i mrtvačke sanduke, kojima se referirao na različite aspekte povijesti, odnosno progovarao o obrascima života, smrti i propadanja.
Tako je jednom nabavio dio olovnog krova velebne katedrale u Kölnu tijekom njezine obnove i zatim ga koristio za izradu skulpture “Mezopotamija - Velika svećenica”, koja je bila izložena 1989. u galeriji Anthony d’Offay u Riverside Studios u Londonu. Od tada je olovo postalo jedan od njegovih omiljenih materijala. Naime, olovo se najviše koristilo u alkemiji i Kiefer ga zato smatra jedinim materijalom koji je dovoljno težak da podnese teret povijesti.

Rođen je 1945. godine u Donaueschingenu, samo nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata, u obitelji učitelja likovne kulture, i oduvijek ga je privlačila umjetnost. Njegov rodni grad bio je bombardiran tijekom rata i odrastao je među ruševinama, što će imati važnu ulogu u njegovu umjetničkom formiranju.
U tim ruševinama, krhotinama cigli i žbuke, većina je vidjela razaranje, a mladi Kiefer sirovinu za stvaranje.
“Ljudi razmišljaju o ruinama kao o kraju nečega, ali za mene je to tek početak. Kad nađete ruine, možete početi iznova”, izjavio je jednom prisjećajući se svog djetinjstva. Gimnaziju je pohađao u Rastattu, a zatim je studirao pravo i romanske jezike na Sveučilištu Albert-Universitat u Freiburgu. Nakon tri semestra prekinuo je studij prava i počeo studirati umjetnost, prvo u Freiburgu, a zatim kod utjecajnog slikara Petera Drehera na Staatliche Akademie der Bildende Kunste u Karlsruheu.

Postao je slavan već 1969. godine, kad se kao student predstavio u javnosti nizom provokativnih i subverzivnih akcija, odnosno fotoautoportreta pod nazivom “Besetzungen” (Okupacije), kojima je pozvao Nijemce na suočavanje s nacističkom prošlošću svoje zemlje. Odjeven u očevu vojnu uniformu i pozirajući s nacističkim pozdravom Sieg Heil, Kiefer se fotografirao na raznim politički značajnim lokacijama u Švicarskoj, Francuskoj i Italiji, uključujući nacionalne spomenike i klasične ruševine. “Poanta je bila suočiti se s njemačkom šutnjom o nacističkoj prošlosti”, rekao je Kiefer, koji je “Okupacije” predstavio na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Galerie am Kaiserplatz u njemačkom Karlsruheu 1969. godine. Njegov mentor, umjetnik Rainer Kuchenmeister, pohvalio je Kieferov rad, no izložba je naišla na negativne kritike njegovih kolega i šire njemačke javnosti. Naime, Kieferova praksa prisvajanja nacističkih pozdrava, slika, arhitekture, filozofije i slogana bila je mnogima sporna, a njegova djela pogrešno tumačena kao podržavanje nacističke ideologije. Osim toga, “Okupacije” su bile nelegalne jer je u Njemačkoj pozdrav Sieg Heil bio, kao što je i danas, kazneno djelo. Unatoč tome, “Okupacije” i “Herojski simboli” pridonijeli su suočavanju Nijemaca s njihovom traumatičnom prošlošću u doba kad je razgovor o nacizmu bio tabu tema u Njemačkoj.

Ubrzo je uslijedila nova provokacija - “Heroische Sinnbilder” (Herojski simboli), koja je također naišla na osudu. U tom periodu nastao je i ciklus “Margarete”, inspiriran uznemirujućom pjesmom “Fuga smrti” Paula Celana, pjesnika židovskog podrijetla, koji je preživio nacistički koncentracijski logor. Celana je američki književni kritičar John Felstiner nazvao “Guernicom poslijeratne europske književnosti”, a Kiefer mu je pripisivao ključnu ulogu u razvijanju njegova interesa za njemačku prošlost i holokaust. Na tim slikama koristio je prvi put slamu, koju je preferirao zbog njezine opipljivosti i savitljivosti. Od tada su prirodni materijali, poput slame, cvijeća i pepela, postali središnje mjesto u njegovu radu. Kiefer je u to vrijeme radio i monumentalne “arhitektonske” slike, poput “Dem unbekannten Maler” (Nepoznatom slikaru), prodane 2011. za 3,6 milijuna dolara, na kojima se bavio neoklasicističkim građevinama Alberta Speera, Hitlerova arhitekta, i ulogom umjetnika u promišljanju kolektivnog sjećanja. Među njima se posebno ističe “Innenraum” (Interijer) iz 1981. godine, gdje se Kiefer referirao na Speerov pompozni Reichskanzlei, srušeni Hitlerov ured u Berlinu, pitajući se koliku je rupu ostavio nacionalsocijalizam u njemačkoj kulturnoj tradiciji.

Kiefer se u Düsseldorfu sprijateljio s velikim njemačkim umjetnikom Josephom Beuysom, tadašnjim profesorom na Staatliche Kunstakademie, koji mu je bio mentor i učitelj.
Beuys je bio impresioniran Kieferovim ironiziranjem njemačke prošlosti i potaknuo ga je da istražuje slikarstvo. Kiefer je već 1971. godine napravio svoje prve velike pejzažne slike.
Prvo se oslanjao na Beuysov konceptualni pristup i korištenje simbola, a zatim je počeo razvijati vlastiti jedinstveni likovni jezik. No i dalje je istraživao teme iz njemačke povijesti, kulture i mitologije, uključujući skladatelja Richarda Wagnera i romantičnog slikara pejzaža Caspara Davida Friedricha. U tom razdoblju je neoekspresionistički slikar Georg Baselitz postao njegov prvi mecena. Baselitz je 1974. godine kupio nekoliko Kieferovih djela, što mu je omogućilo da nastavi istraživati svoju opsesivnu temu: odnos Nijemaca prema prošlosti i vlstitom identitetu. Tako je na Venecijanskom bijenalu 1980. godine predstavio monumentalno djelo “Deutschlands Geisteshelden” (Njemački duhovni heroji), koje je također izazvalo kontroverze. Tom slikom Kiefer je svojim suvremenicima poručio da moraju nakon holokausta iznova graditi svoj nacionalni identitet.

Svoj prvi atelijer uredio je u potkrovlju svoje kuće, nekadašnje školske zgrade u Hornbachu, zatim je u atelijeru u bivšoj tvornici opeke u Höpfingenu stvorio brojne instalacije i skulpture, a nakon rastave s prvom suprugom, s kojom ima troje djece, preselio se 1992. godine u Barjac pored Avignona na jugu Francuske. Tamo je kupio napuštenu tvornicu svile La Ribaute i s vremenom je transformirao u začudni umjetnički kompleks na gotovo 40 hektara.
“Često sam svoje atelijere uspoređivao s laboratorijima i rafinerijama, ili rudnicima. No Barjac nije samo izložbeni i radni prostor, laboratorij, nego i prostor koji me opskrbljivao sirovinama za slike, primjerice, suncokretima, čije sam sjemenke dopremio iz Japana,” rekao je Kiefer.

Taj Gesamtkunstwerk, totalno umjetničko djelo, razvijalo se organski, a danas se sastoji od monumentalnih tornjeva, nalik stalagmitima ili termitnjacima, podzemnih komora i tunela te betonskog amfiteatra na pet razina gdje se nalazi 70 umjetničkih instalacija, slika i skulptura. O tom Kieferovu kompleksu britanska redateljica i producentica Sophie Fiennes snimila je 2010. godine dokumentarac “Over Your Cities Grass Will Grow”, koji je bio prikazan i u Cannesu. Tu je proveo sedam godina, a potom se 2008. odselio u Pariz, sa svojom drugom suprugom, austrijskom fotografkinjom Renate Graf i njihovo dvoje djece. Tom prilikom je konvoj od 110 kamiona prevozio njegove radove u njegov novi atelijer, bivše skladište robne kuće Samaritaine u Croissy-Beaubourgu, koje ima 3000 četvornih metara.

Tijekom 80-ih i 90-ih Kiefer je puno putovao, posebno po egzotičnim zemljama, od Meksika do Kine, Indije, Japana, Tajlanda i Indonezije te po Europi. Svoje stavove nije izražavao samo na slikama, nego i djelima pa je tako nekoliko puta odbio otići u SAD u znak prosvjeda protiv Georga W. Busha i rata u Iraku. Iskustva s tih putovanja uvelike su utjecala na njegovu perspektivu i motivirala ga da se tematski odmakne od njemačke prošlosti i posljedica Drugog svjetskog rata. U fokus njegovih interesa, velikim dijelom zbog susreta s filozofijom mistika Roberta Fludda iz 17. stoljeća, dolaze nove teme, kao što su drevni mitovi i mitska proročanstva, alkemijski spisi, runska abeceda, teorije struna i razni drugi tajanstveni sustavi znanja. Pod utjecajem kulturnih potresa u Izraelu, počeo je u svoje slike integrirati motive židovskog misticizma i kabale. Na sličan je način, inspiriran posjetom Egiptu, počeo crpiti inspiraciju iz bogatog vizualnog rječnika vjerskog idolopoklonstva i hijeroglifskih simbola te zemlje. Izučavanje nordijske mitologije dovelo je do izložbe “Walhalla” u Galeriji White Cube u Londonu, međutim, i u tom mračnom umjetničkom opusu, primjerice, u radovima “Rorate Caeli Desuper”, ili “Sursum corda”, gledamo devastirane gradove, olovne pokrivače, odjeću ljudi slijepljenu od blata, ispisana imena njemačkih vojnika. Je li to apokalipsa nakon Auschwitza ili Alepa?

Keifer je također radio skulpture, primjerice, njegova masivna skulptura “Shevirat Ha-Kelim” (Razbijena posuda) vizualizira židovsku Kabalu, a sastoji se od visoke police s 41 predimenzioniranom knjigom, napravljenih od olova, željeza, stakla, bakrene žice i ugljena. Ta skulptura je predstavljena na otvorenju Muzeja umjetnosti u Tel Avivu. Dvije skulpture, također od olova, “Danae” i “Hortus Conclusus” nalaze se u Louvru, kao i “Athanor”, 11 metara visoka freska, svi na temu uskrsnuća i zatočeništva. Zatim je 2007. godine u Grand Palaisu Éphémère u Parizu predstavio ciklus “Monumenta” gdje je stvorio “ukleto selo kolosalnih tornjeva od pijeska, olovnih ploča, živih biljaka i razbijenog stakla”, referirajući se na užase holokausta, njemačke mitove i svog prijatelja Paula Celana. Petnaest godina kasnije, u istom prostoru, na izravni poziv francuskog predsjednika Macrona, postavlja izložbu “Pour Paul Celan”, na kojoj 19 golemih slika, skulptura i instalacija korespondiraju s poezijom tog pjesnika. Taj dijalog između Kiefera i Celana intenzivirao se tijekom karantene zbog pandemije korona virusa.

Kiefer je prošle godine ponovno sudjelovao na Venecijanskom bijenalu, kad su njegovi monumentalni radovi bili izloženi u raskošnoj Duždevoj palači na Trgu sv. Marka u Veneciji. Izložba je nazvana prema traktatu venecijanskog filozofa Andrea Ema “Questi scritti, quando verranno bruciati, daranno finalmente un po’ di luce” (Spisi će, kad budu spaljeni, konačno baciti malo svjetla), a temeljila se na Kieferovim slikama instalacijama, koje je umjetnik naslikao tijekom zadnje dvije godine specijalno za tu lokaciju. Te kolosalne, apokaliptične Kieferove slike izložene su po zidovima palače, najviše u veličanstvenom okruženju Sala dello Scrutinio, gdje su se nekad birali duždevi, ostvarivši dijalog s prošlošću Venecije. Izložba je bila dio proslave 1600. obljetnice osnutka Venecije, a za Palazzo Ducale, kao i za Kiefera, to je bio velik izazov. Naime, Kiefer je trebao napraviti slike u dijalogu sa starim majstorima Tintorettom, Palma il Giovaneom i Andrea Vicentinom, koji su na poziv Senata oslikali slavu Venecije na zidovima dvorane nakon razornog požara 1577. godine, a zatim ih je trebalo postaviti preko postojećih radova.

Taj izazov je rezultirao kolosalnim, mračnim slikama, širokima i do devet metara, koje izazivaju strahopoštovanje i promatrače usisavaju u začudni Kieferov svijet. “Stvorio sam novi prostor koji je spoj svih ideja i filozofija sjevera, juga, Orijenta i Zapada”, rekao je umjetnik. U središtu te suvremene instalacije je Venecija, ali “ne kao objekt koji treba slaviti, nego kao velika metafora kulturnih tranzita i prijelaza između Istoka i Zapada”. Krajolici na tim impresivnim platnima djeluju isušeno i sprženo, bez tragova života, kao nakon apokalipse. Vide se spaljene grane, Jakovljeve zlatne ljestve, povorka duždeva, bicikli, Trg sv. Marka, morski pejzaž, pougljenjena odjeća, turisti. Jedna od najupečatljivijih slika prikazuje zimski vinograd s nizovima kolaca i pocinčanim lijesom, na kojemu se poklopac otvara kao na konzervi sardina. U lijesu leže dva suncokreta od olova, a u podnožju se nalazi vrećica s novcem. I natpis “San Marco”. Prema riječima Janne Sirén, jednog od kuratora izložbe, u Kieferovu Venecijanskom ciklusu prazan lijes svetog Marka nije samo referenca na višestoljetni nestanak njegovih relikvija. Također služi kao snažan simbol ništavila u središtu Venecije i povijesti općenito, stavljajući “u prvi plan umjetnikov nihilistički pogled na povijest u kojoj destruktivne osobe dovode čovječanstvo do propasti”.

Umjetnik koji je prije 50-ak godina razbjesnio njemački establišment nacističkim pozdravom i prisilio naciju da se suoči sa svojom prošlošću, danas je jedan od najuspješnijih slikara svijeta. Prema rang listi poslovnog mjesečnika Manager Magazin iz 2017. godine, ubraja se među tisuću i jednog najbogatijeg Nijemca. No i dalje stvara genijalne radove u kojima dramatičnim i potresnim slikama razrušenih gradova prenosi poruku “nikad više”, ali i upozorava na aktualni mrak i uništavanje.