Da ih ubijem i spasim milijune života ili da ih ne ubijem i spasim svoj?
To je na meniju ovoga stoljeća. Umrijeti, poginuti zaklan, oderane kože, nadjeven za gozbu kužnih božanstava, to je očekivano. Ali ubiti, to je nešto posve drugo. Ubiti ili ne ubiti, jedino je pitanje sad.
"M - Posljednji dani Europe", Antonio Scurati
Tako razmišlja ugledni profesor gledajući Hitlera i Mussolinija dok ih vodi kroz labirinte rimske antičke umjetnosti. Tako počinje treći biografski roman o Benitu Mussoliniju Antonija Scuratija u praskozorje kraja svijeta - Drugog svjetskog rata. Biografski roman je, možda, preuska klasifikacija jer Scurati istovremeno piše povijesnu i psihološku studiju, sociološku disertaciju, roman o propadanju u bezdan, filozofski esej o umiranju demokracije, roman o čudovištu i čovjeku te priču o poniranje u najtamnije prostore ljudske duše. Mogao bih nabrajati još, jer kompleksnost Scuratijeva portreta je, gotovo, pa nesaglediva. I nevjerojatno dobra. Vjerojatno jedna od najboljih knjiga u posljednjih nekoliko desetljeća, a rekao bih i u sljedećih nekoliko.
Treći roman o Benitu Mussoliniju
Već sam naslov romana zvuči mračno i sudbonosno - "Posljednji dani Europe" - i utopljeno u današnje vrijeme, u ovaj trenutak sad, a ne u događaje od prije, sad već gotovo sto godina. Nije to slučajno, sjeme koje je tad posijao Mussolini klije još i sad, i ne mislim pri tome na fašizam, nego na sve one beskrupulozne, brutalne, cinične, nemilosrdne populističke tehnike koje je uveo u politički i javni život te koje se uzdižu danas, možda više nego ikad u proteklih sedamdeset godina. On je duhovni otac raznih trumpova, putina i različitih hrvatskih varijacija sličnih likova. Prvi Scuratijevi romani o Musoliniju - "M - Dijete svog vremena" i "M - Čovjek providnost" - u detalje poniru u to, kako je Benito postao Duce i kako je zatrovao svijet oko sebe za desetljeća koja dolaze. Ali i kako su mu svi, ili gotovo svi, to dopustili, predajući svojevoljno dio po dio slobode i ljudskosti u ime nečega. Gotovo da je sablasno kako sve to zvuči kao nešto što se događa upravo sad oko nas, samo ima drugo ime i druga lica.
"M - Posljednji dani Europe" gotovo je upola kraći od prethodna dva romana, na trenutke izgleda i hladniji te opisuje razdoblje kad Italija pada u nemilosrdni zagrljaj Njemačke i kad učitelj - Mussolini - postaje dobrovoljni zatočenik volje najgoreg od svih svojih učenika koje je posijao diljem svijeta - Adolfa Hitlera. I padanje u taj zagrljaj je potpuno i bezuvjetno. Scurati je možda na trenutke hladniji nego prethodna dva romana, ali događaji koji opisuje mnogo su užasniji (a i prethodni su bili užasni) od onih opisanih u prethodna dva romana. Zato je pažljiv sa svakom riječju, sa svakom povijesnom činjenicom, ne dopuštajući peru da se razmaše u spekulacije i razmišljanja (iako to, mora se priznati, pretjerano nije činio ni u prethodna dva romana), a gole činjenice gore su od svakog užasa koji se može izmaštati. Padajući u Hitlerov zagrljaj- Mussolini se prvo odriče Židova, zakoni koje tad Italija donosi rigorozniji su nego oni u Njemačkoj. Doduše, u Njemačkoj je teror nad Židovima mnogo veći nego u Italiji, bilo to uređeno zakonom ili ne. Možda i najdramatičniji su, a Scurati pažljivo u svakom romanu opisuje stvarne likove i posljedice na njih svega onoga što Mussolini čini, opisi talijanskih Židova suočenih s odbacivanjem.
Muza ga je financirala, ali morala je bježati. Bila je Židovka
Neki od njih su talijanski patrioti odlikovani u Prvom svjetskom ratu, neki od njih su i fašisti, čak i na visokim funkcijama, poput potesta Ferrare ili Trsta, a sad su odbačeni građani trećeg reda. Na korak do povratka u geto. Tu nevjericu, očaj, samozavaravanje kako će sve proći Scurati efektno i potresno opisuje s malo riječi, ali uz efektne slike - poput potesta Ferrare koji nakon što je odbačen, ponižen, zgažen od onih u koje je vjerovao i od onih kojima je kao šef grada pomagao, nakon što Italija uđe u rat, iz ormara vadi svoju uniformu alpinca iz Prvog svjetskog rata i oblači je. Još je potresniji opis Margherite Sarfatti, bivše Mussolinijeve ljubavnice i muze, žene koja ga je naučila manirima, financirala i gotovo pa dovela na vlast. A sigurno vjerovala u njega kad je bio obični provincijalac koji se pokušavao probiti u politici i novinama. Nekad kraljica fašističke kulture, sad je odbačena ljubavnica, a čeka je još gora sudbina - ona je Židovka. Nasreću, od onih koji se samozavaravaju, ona zna da izlaza više nema i odlučuje se na bijeg u Latinsku Ameriku, strahujući na svakom koraku da će biti zaustavljena.
Spirala ulaska u njemački zagrljaj opisana je virtuozno i bez opravdavanja. Mussolini i klika oko njega željela je rat, osvajanja, slavu, istrebljenja, iako je Italija bila potpuno nespremna za rat, a većina ga, čini se, nije ni htjela. Ali Mussolini je, kako to Scurati dobro opisuje, duboko uronio u Hitlerov zagrljaj. Ili je možda bolje reći - oduvijek je to želio.
"Zna li muškarac kad je razdoblje njegova sjaja došlo kraju? Razumije li to? Zna, ali ne razumije. Kad svjetlo trne, to je i univerzalno i nedokučivo iskustvo, doslovno nedokučivo."
"M - Posljednji dani Europe", Antonio Scurati
Mussolini to nedokučivo odbija priznati, zanesen lažnim pobjedama u Africi i Španjolskoj. Odbija vidjeti i priznati da je od Đavola postao Đavolov šegrt. I to najgori koji je hodao zemljom.
Scuratijeve knjige su važne
Scuratijev ton, kao što sam već rekao, za nijansu je hladniji nego u prethodna dva romana, ali je kirurški precizan, ne ostavljajući prostora za samosažaljenje, opravdanja, manipulaciju... Koristeći sve moguće izvore koji su mu na raspolaganju, on na strogim činjenicama, koje romansira samo onoliko koliko je neophodno, postiže napetost trilera. A to je vještina koju rijetko koji pisac posjeduje.
U proteklih desetak godina darujem raznim ljudima knjige koje smatram da su vrijedne da ih se širi, daruje, potiče da se pročita (neću sad spominjati koje su sve to bile knjige). Možda da ih pročitaju baš oni ljudi koji možda te knjige ne bi uzeli u ruke sami od sebe ili oni kojima je vrijedno otkriti nešto što će im se svidjeti. Nebitno. U proteklih dvije-tri godine Scuratijeve knjige su uvijek u tom paketu, ove godine uz Jergovićev "Rat" i Šnajderov roman "Anđeo nestajanja". Možda su nekad sve te knjige bile tek neki moj osobni izbor, nešto što mi se svidjelo pa sam želio da se i drugima svidi. Ali sad sam uvjeren da su Scuratijevi romani (kao i "Rat" i "Anđeo nestajanja") knjige koje će nadživjeti vrijeme.
