Otkad je sredinom mutnog riječnog toka povučena državna granica povijest je obilježila zemlju sjeverno i južno od rijeke. Rio Bravo krvava je rijeka preko koje prelazi "krvavi meridijan", kako je utvrdio pokojni Cormac McCarthy. Na sjeveru korijeni zla su u ekspanzionizmu i kolonijalizmu, na jugu u siromaštvu i bezakonju.
Nasilje se ovdje valja već dva stoljeća: od istrebljivanja autohtonog stanovništva do trgovine drogom. Djelić te povijesti preselio se i u literaturu. Procesi stvaranja nacija i rastakanja država ne prolaze nezamijećeno, čak ako ponekad i kaskaju za poviješću. Brutalnih pisaca i brutalnih romana ovdje ne manjka. Sa sjeverne strane su Williamsov "Krvnikov prijelaz" i Cormacov "Krvavi meridijan ili večernja rumen na zapadu", s južne Bolañov "2666". Odnedavno i romani Fernande Melchor.
Williams je pisao o istrebljivanju bizona, McCarthy o životu i smrti bande lovaca na skalpove, Bolaño o genocidu i feminicidu nad radnicama u pograničnim meksičkim tvornicama. Sve tri knjige bilježe povijesne događaje, temelje se na povijesnim zapisima ("Krvavi meridijan"), povijesnim činjenicama ("Krvnikov prijelaz") i službenim istragama ("2666"). Fernanda Melchor ispisuje jutrošnju meksičku crnu kroniku. Pakao je na zemlji: i sjeverno i južno od Rio Brava. Pakao je u "Paradizu", novom, trećem romanu nagrađivane meksičke novinarke i spisateljice, faktički još debitantice, s kojom se po brutalnosti na sjeveru od žena možda jedino može mjeriti Joyce Carol Oates.
Fernanda Melchor odrasla je u imućnoj, ali disfunkcionalnoj obitelji srednje klase gdje su privatne poduke iz francuskog i engleskog dolazile u paketu s očevim alkoholizmom i majčinim psihičkim problemima. Prve tri knjige koje je kupila vlastitim novcem bile su Poeove "Neobične priče", Süskindov "Parfem" i Harrisova "Kad jaganjci utihnu"; sve tri knjige o ubojicama. Imalo je to neke veze s onim što se događalo unutar rodne kuće, ali i onim izvan kuće. Veracruz su vrata i luka kroz koja je Hernán Cortés došao u Novi svijet.
"Sve dobro i sve loše što je stiglo u Meksiko - i na američki kontinent - prošlo je kroz Veracruz", reći će Fernanda Melchor.
Kao diplomirana novinarka o Veracruzu objavljuje zbirku literarnih reportaža "Aquí no es Miami" (Ovo nije Miami), a iste 2013. i "Falsa libre", svoj prvi roman. Potom, nakon kraćeg zaleta, slijede "Sezona uragana" (2017.) i "Paradiz" (2021.), oba odnedavno u izdanju Vuković & Runjić i u prijevodu Ele Varošanec Krsnik.
U "Krvnikovom prijelazu" dvojica bijelih lovaca ubijaju čitava mora bizona, u "Krvavome meridijanu" banda Amerikanaca ubija sve pred sobom, Indijance, Meksikance, ženu, djecu, mule, konje, škorpione..., u "2666" narkokarteli povezani sa snuff podzemljem ubijaju na tisuće žena, mahom djevojčica od deset godina pa naviše. I "Sezona udara" niz je ubojstava i samoubojstava: spirala silovanja, "zločina iz strasti", maloljetničkog nasilja, s klincima koji već od 12. godine siluju ili su silovani, djevojčicama koje od 12. godine siluju, u kući, izvan kuće, u stražnjem dvorištu, na putu do škole, uz cestu, u kafiću, na karnevalu... Svaka socijalna struktura u "Sezoni uragana" svedena je na odnos žrtve i nasilnika. Svaki zločin utemeljen je u socijalnom kontekstu. Odjek nije izostao. Prvi engleski prijevod Fernandi Melchor donio je svjetski uspjeh.
S "Paradizom" (2021.) smo u istom laboratoriju nasilja. Samo rijeka dijeli zatvoreno rezidencijalno naselje Paradiz od sirotinjskog slama Progreso. Oba toponima su dakako ironična. Nema napretka za one iz Progresa niti sigurnosti za one iz lažnog raja okruženog zidom na kojemu bliješti bodljikava žica. Šutljivi Polo (16) maloljetni je vrtlar sa sirotinjske obale, Franco njegov vršnjak s bogataške strane. Debeli Franco želi silovati zanosnu susjedu, suprugu televizijskog voditelja i majku dva sina. Polo samo želi pobjeći od maloljetne rođake kojoj je napravio dijete, opljačkati bogatašku kuću i s plijenom se pridružiti bandi koju svi znaju pod imenom Oni. Franco i Polo imaju plan. Svaki svoj cilj. Franco fantazira kako će susjedu s "crvenim usnama i tim sjajnim očima koje su izgledale kao da ti se tiho smiješe, s pogledom napola izazivačkim, napola zlobnim" iznenaditi "golu na bazenu, ili na podu kuhinje, zavezanih ruku i nogu...". Polo razmišlja o televizorima i igraćim konzolama, "nakitu kojim se kurvetina kinđuri, dijamantnim naušnicama koje je nosila na zabavi, srebrnim narukvicama, zlatnom prstenju i skupim satovima koje je nosio onaj ćelavi šupčina od njezina muža".
Roman kreće nezaustavljivim tokom. Kraj je izvjestan, žrtve i počinitelji poznati. Od prvih stranica znamo što će se dogoditi, i baš ništa u vezi s time ne možemo učiniti. Socijalne razlike, bahatost bogatih i besperspektivnost siromašnih generiraju nasilje koje se hrani samo sobom. "Paradiz" je približavanje vlaka srušenome mostu. Usporena snimka vanjskog prijeloma noge.
I gotovo pa jedna jedina, duga, viskozna rečenica, kako Melchor opisuje teksturu Francovih masturbatorskih maštarija i izlučevina, koja će iluziju socijalnog mira u klasnom aparthejdu eksplozijom orgijastičkog, alkoholiziranog, libidinoznog nasilja razbiti do praiskona. U napadnutoj kući Polo osjeća samo prokletu želju da strusi neku žesticu: djeca su na podu sobe... susjeda je odjevena samo u ružičaste gaćice... noge njenog supruga leže iza kreveta... Polo ljubi sve boce u baru koje je pronašao otvorenima... tumarajući po cijeloj kući skuplja stvari za koje ga više nije briga i do kojih mu više nije stalo... a Franco susjedi tepa sve je u redu, ljubavi moja, samo želim da ga malo staviš u usta... I tu mozak staje.
Neka će čitateljska šmizla zapitati zašto pobogu to moramo čitati? "Paradiz" (širi izbor za međunarodnog Bookera) nije knjiga za ljude koji se žele "kupati u suncu i nadi". Ona traži drugu vrstu čitatelja. "Paradiz" je "ekstremna vježba empatije", knjiga koja traži ozbiljnog čitatelja. Melchor istražuje mjesta koje su država i društvo prepustili kriminalu i korupciji. To mogu biti mjesta poput Paradiza i Progresa. To mogu biti prostori Konga ili Libije koliko i Meksika. Kako objasniti nedavni femicid u zatvoru kongoanske Gome gdje su muški zatvorenici silovali stotinu i šezdeset zatvorenica i potom ih žive spalili? Kako objasniti masovne zločine libijskih bandi nad migrantima?
Dok se sjeverno iznad Rio Brava svjetska supersila vraća svojim korijenima zla iz 19. stoljeća, južno od rijeke trećesvjetska prijestolnica nasilja jede svoj vlastiti rep. U djetinjstvu je Fernanda Melchor željela biti agentica FBI-a, po uzoru na Jodie Foster iz filma "Kad jaganjci utihnu". Ali za Jodie Foster sjeverno i južno od Rio Brava više nema mjesta. Korijeni zla su u kući američkih predsjednika i luci kroz koje su na kontinent stigli španjolski konkvistadori. Ovlasti federalnih agenata ovdje više ne vrijede, krvavi meridijani nadmašuju njihove deduktivne kapacitete.
Melchor korijen zločina traži u zraku i vodi, u tlu iz kojega je niknulo nasilje, u siromaštvu i socijalnim razlikama, u mačizmu i mizoginiji, u društvu koje se urušilo samo u sebe. Zločin dolazi iz povijesti, iz kulture, iz ekonomije. Polo i Franco nisu negacija Paradiza i Progresa. Oni se ne mogu objasniti kao endemska, individualna negacija suvremenog Meksika, jer su upravo iz suvremenog Meksika nastali. To je "paradiz" Fernande Melchor.
